Ova knjiga govori o životima ljudi i žena nauke koji su našli puninu života kroz veru u Isusa Hrista, Sina Božijeg.
Priroda odnosa između nauke i hrišćanstva je postala veoma važna u našem dobu. Za neke su ove dve stvari suprotne i u kontradikciji. Ali za mnoge su harmonične i komplementarne.
O odnosu između vere i nauke, sa teološkog i filozofskog stanovišta, bili su napisani nebrojani tomovi. Nažalost, nivo na kome takva dela razmatraju dokaze, često su isuviše teško razumljiva ili intelektualna, a da bi mogla da zadovolje više od nekolicine onih koji ih čitaju. Mnogo manje knjiga je obradilo međusobni odnos između nauke i hrišćanske vere na jedan relativno jednostavan i direktan način, putem ličnog iskustva ljudi koji su naučnici a isto tako i uvereni hrišćani.
Ova knjiga pripada toj drugoj vrsti. Ona se obraća svakidašnjim praktičnostima života i njegovim mogućnostima, sa svedočanstvima raznih naučnika koji imaju živo i aktivno hrišćansko ubeđenje.
Svako svedočanstvo je isprva bilo pripremljeno za Radio Akademiju Nauka (RADAN).[1] Neki pisci su dobro poznati na međunarodnoj sceni; drugi su još uvek studenti; a mnogi se nikada neće ni pojaviti na naslovnim stranama svetskih časopisa. Ipak, sasvim je jasno da su svaki ponaosob blagosloveni i da ih je Bog upotrebio u delokrugu njihove naučničke discipline.
Dekan Radio Akademije Nauka, dr Erik Baret (Dr. Eric Barrett), znamenit je čovek. Po prvi put sam ga upoznao u Bristolu, Engleska, gde je kao cenjeni docent klimatologije i daljinskog zapažanja predavao na Bristolskom univerzitetu. Njegovo zanimanje ga vodi u mnoge delove sveta. Odaje mu se priznanje kao stručnjaku na njegovom polju. Ali isto tako, poznat je i kao odani hrišćanin čije je svedočanstvo za Isusa Hrista jasno i delotvorno.
Dejvid Fišer (David Fisher) je direktor Radio Akademije Nauka i služi kao glavni urednik za pripremanje teksta. Zbog svog obrazovanja i prirodnih nadarenosti, on je idealna osoba za povezivanje materijala koji je na raspolaganju i koji se dobija od različitih hrišćanskih stručnjaka.
Ima mnogo knjiga koje su pisane na temu „Nauka i Biblija“, no ova je jedinstvena ne samo po tome što nastoji da odbrani veru, nego zato što nastoji i da proširi veru! Saradnici ovde nisu tek samo naučnici i stručnjaci, nego su i „misionari“ evanđelja, koji koriste svoje tehničko znanje da bi otvorili umove i srca izgubljenih grešnika, da bi istina Božije Reči mogla da uđe u njih.
Dakle ova knjiga je ponuđena bilo kome ko pripada crkvi Isusa Hrista uopšte, ili pak onima izvan nje koji traže odgovore na ključna pitanja dvadesetog veka.
Pošto nam je cilj da za Isusa Hrista svuda dosegnemo ljude koji duboko razmišljaju, nadamo se da će ovaj mali uvid u programe Radio Akademije nauka ohrabriti i mnoge druge naučnike hrišćane da nam pišu, da bismo mogli da upotrebimo i njihovu oštroumnost i iskustva u naš program.
Čitajući ovu knjigu, naučićete mnogo o Bogu i njegovom divnom stvorenju.
„Pošalji svetlo svoje i istinu svoju!“ (Psalam 43:3).
Za dr Borisa P. Docenka (Boris P. Dotsenko), izlazak iz Sovjetskog Saveza se pokazao kao odabrani put da uđe u prisan odnos sa Bogom. Odgajan u ideologiji naučnog ateizma, koji je on „upio u sebe sve do srži u kostima,“ Boris je došao do vere u Stvoritelja i Održavatelja svemira, putem tri neočekivana susreta sa Biblijom. Jednom u nekom starom ambaru na jugu SSSR-a, drugi put u profesorovoj kancelariji u Lenjingradu i treći put u motelu u Edmontonu u Kanadi.
Dr Boris P. Docenko je primio svoju prvu akademsku diplomu iz fizike i matematike na Lvovskom univerzitetu, u Sovjetskoj republici Ukrajini 1949. godine. Na Lenjingradskom univerzitetu mu je dodeljena diploma magistra nauka, a doktorirao je na Moskovskom državnom univerzitetu 1954. godine ispitujući fizičke i matematičke nauke.
Pošto je tri godine proveo na čuvenoj Akademiji nauka SSSR-a, na istraživanju interkontinentalnih svemirskih raketa, Docenko je prešao na Kijevski institut fizike, gde je konačno bio postavljen za direktora nuklearne laboratorije.
Godine 1966. zatražio je politički azil u Kanadi, dok je bio na službenom putovanju. Otada je predavao u više škola i koledža, uključujući i Voterlu luteranski univerzitet (Waterloo Lutheran University), u Voterluu, Ontariju i na Torontskom univerzitetu.
Docenko je član Menonističke braće.
Za vreme drugog svetskog rata živeo sam u Sibiru. Život je bio vrlo težak. Kad mi je bilo četrnaest godina otišao sam da radim na sklapanju bojlera za električne termocentrale. Od vodene pare i ugljene prašine bilo je teško videti dalje od deset koraka. Bila je oskudica u hrani, te smo često bili gladni.
Posedovao sam prirodnu ljubopitljivost. Zbog mojih neugodnih uslova, pitao sam se više nego ikad ranije, zašto živimo? Čitao sam neka Platonova i Sokratova dela. Jasno i logično razmišljanje grčkih filozofa me je uzbuđivalo. No ja sam bio ubeđeni ateista; moja politička i antireligiozna misao se uvukla sve do srži mojih kostiju.
Po završetku drugog svetskog rata dorastao sam za univerzitet. Moja porodica je bila ponovo „evakuisana“ u Ukrajinu. Tamo sam se upisao na višu elektrotehničku školu.
Jednog toplog i sparnog avgustovskog popodneva, dok sam bio kod dede oporavljajući se od zapaljenja pluća, ušao sam u jedan stari ambar i zaspao na gomili sena. Kad sam se probudio, uvideo sam da sam skliznuo između stoga sena i hrapavog zadnjeg drvenog zida ambara. Pokušavajući da se izvučem, skliznuo sam sve do poda. Tu, pored mojih nogu, ugledao sam neke stare papire.
Sagnušvi se, našao sam nekoliko primeraka jednog starog časopisa i delove knjige bez korica. Stranice, koje su već požutele od vremena, bile su ispisane na dva jezika. Jedan je bio čudan, ali ja sam prepoznao da je to staroslovensko pismo. Na suprotnoj stranici nalazio se ruski prevod teksta. Pročitao sam: „Evanđelje našega Gospoda Isusa Hrista . . .“
Uplašio sam se. Znao sam da se u mojoj zemlji mrštilo na hrišćanstvo. Crkve su bile spaljene ili zatvorene. Hrišćansko propovedanje je postalo krivično delo, mada ja nisam znao zašto. No istovremeno sam bio i zainteresovan. Sakrio sam knjigu pod košulju i polako se uvukao u sobu.
Tamo sam nastavio da čitam. Reči u Jovanovom evanđelju 1:1 – „U početku beše Reč Božija, i ta Reč beše u Boga, i Bog beše Reč“ – duboko su me pogodile! To je bila veoma jasna izjava o tome šta je bilo u početku i na čemu je sve počivalo. Međutim to je u potpunosti bilo u suprotnosti sa onim što su me učili! Sa psihološkog stanovišta, to što sam pročitao za mene je bilo veoma strašno iskustvo.
Čitajući dalje, osećao sam se sve neudobnije i skoro smešno. Mislio sam da je to bio Staljin koji je prvi rekao: „Onaj koji nije s nama, protiv nas je.“ Sada sam međutim otkrio da je to bio Isus Hristos (vidi Matej 12:30).
Ona velika Isusova zapovest me je naročito uplašila. Kako bih mogao da ljubim Boga i svoga suseda kao samoga sebe ako Bog ne postoji? Rečeno mi je da bilo kakav neprijatelj koji neće da se preda mora biti uništen. Učio sam da je moja odgovornost da izdam, ako je to potrebno, ne samo moga suseda, nego štaviše i moju sopstvenu porodicu. Zato sam se odupirao onome što sam čitao, ali te reči su se duboko urezale u mene.
Zatim, začudo, posle dve nedelje, Svetog pisma je nestalo iz moje sobe. Do danas ne znam zašto i kako se to desilo. Međutim ono što sam pročitao ostavilo je dubok utisak na mene. Stalno sam se vraćao na te implikacije dok sam studirao fiziku i matematiku na Kijevskom univerzitetu.
Jedan od fundamentalnijih prirodnih zakona koji me je interesovao bio je zakon entropije, koji se tiče verovanja ponašanja čestica (molekula, atoma, elektrona, itd.) nekog fizičkog sistema. Pojednostavljeno, ovaj zakon govori o tome da će se bilo kakav fizički sistem ostavljen samom sebi, posle izvesnog vremena raspasti; materija teži da se sve više disorganizuje. (Jedna od implikacija ovog zakona bio je da bi ceo materijalni svet trebalo da se već veoma davno pretvorio u oblak haotične prašine!)
Razmišljajući o tome, iznenada mi je postalo jasno da mora da postoji veoma jaka organizaciona sila koja deluje protivno ovoj disorganizacionoj težnji u prirodi, koja drži svemir pod kontrolom i u skladu. Ta sila mora da je nematerijalna; u protivnom i ona bi postala haotična. Zaključio sam da ta sila mora biti i svemoguća i sveznajuća; mora da postoji Bog – jedan Bog – koji sve kontroliše! Bilo mi je isto tako jasno da ni najoštroumniji naučnici u najbolje opremljenim laboratorijama još uvek ne mogu da reprodukuju ni najjednostavniju živu ćeliju; Bog mora da je Stvoritelj života na zemlji.
Bio sam dobar student u Kijevu, te mi se ukazala prilika koju sam iskoristio da nastavim sa studijama na Lenjingradskom univerzitetu.
Dok sam studirao za magistarsku diplomu u Lenjingradu, opet sam naišao na Bibliju na jednom neuobičajenom mestu; u kancelariji starog dr Jakova Frenkela, ruskog naučnika svetskog glasa. Nisam bio načisto sa tim kakvo bi preimućstvo Bog trebalo da ima u životu jednog naučnika. Na mene je ostavilo dubok utisak to što je taj genijalni čovek, koji je neverovatno dobro poznavao zakone prirode, otvoreno držao Božiju knjigu u svojoj laboratoriji.
Počeo sam da tražim Boga putem molitve.
Kao jedan od tri najbolja studenta na diplomskom u Lenjingradu 1951. godine, poslali su me u Moskovski državni univerzitet. Tamo sam 1954. dobio zvanje doktora fizičkih i matematičkih nauka, te sam bio određen da radim na Akademiji nauka Sovjetskog Saveza. Moje polje rada je bilo na ispitivanju interkontinentalnih i svemirskih raketa. Ali moja lična ideologija je počela sve više da se orijentiše ka hrišćanstvu.
Nekoliko godina kasnije postao sam zapaženi naučnik, radeći na nuklearnom odeljenju u Institutu fizike u Kijevu. Međutim izgubio sam veru u druge – pa štaviše i u samoga sebe – kada sam otkrio da su moj otac i moja žena redovno izveštavali tajnu policiju o mojim kretanjima i verovanjima.
Do jeseni 1964. napetost je za mene postala nepodnošljiva. Molio sam se: „Bože moj, ili me ubi ili me izvedi odavde!“ Uzeo sam preveliku dozu tableta za spavanje. Kada sam se osvestio u bolnici, sećam se kako sam isto tako rekao: „Gospode moj, neka bude Tvoja volja.“
Smrt nije bila rešenje. To je samo po sebi bio odgovor na moju molitvu. Odlučio sam da čekam dok ne vidim šta Bog ima za mene.
Godine 1966. postavljen sam za direktora laboratorije – što je bila velika čast samo po sebi. Zatim sam jednog dana bio pozvan u Moskvu u centralni komitet Sovjetske komunističke partije. Rečeno mi je da će me poslati u Kanadu, a posle toga u Beč, kao višeg člana Internacionalne atomsko energetske agencije. Od mene se očekivalo da odatle šaljem informacije o dostignućima nuklearnih istraživača iz celoga sveta.
Jedna od glavnih ličnosti, drug Baskakov, uperivši prst naviše, dok je citirao ono što je došlo iz najviših izvora, rekao mi je: „Borise Borisoviču, bogato ćemo nagraditi vašu službu – sve do Nobelove nagrade iz fizike!“
Dva dana kasnije našao sam se u Kanadi na Univerzitetu u Alberti. Kad sam počeo da raspakujem svoj prtljag u mojoj hotelskoj sobi u Edmontonu, našao sam treću Bibliju. Ovu su tu ostavili Gedeoniti, međunarodna organizacija hrišćanskih poslovnih ljudi, koji poklanjaju Biblije hotelima i drugim javnim ustanovama u mnogim zemljama sveta za dobrobit njihovih klijenata.
Drhtavim rukama sam podigao Bibliju. Otvorila mi se kod Jovana 1:1 i setio sam se tog stiha koji me je tako snažno pogodio pre dvadeset i dve godine u ukrajinskom ambaru: „U početku beše Reč Božija, i ta Reč beše u Boga, i Bog beše Reč.“ Tako sam proveo svaki slobodan trenutak upijajući Božiju Reč. Da li sam ja sada primio ono što sam čitao? Sve sam gutao!
Postao sam hrišćanin, i uskoro me je pastor u Edmontonu, Alberti, krstio.
Brzo sam shvatio da je moj odnos sa Isusom Hristom za mene važniji od karijere, štaviše i od domovine i porodice. Tako sam ostao u Kanadi i počeo da predajem fiziku na nekoliko škola i univerziteta.
Ja danas znam da je Biblija najveća knjiga vere u kojoj su Božija dela zapisana za vernike. Konačni dokaz toga će biti kada se naš Gospod vrati i utvrdi svoje Carstvo.
Ja verujem da je Bog Stvoritelj svemira, ali On njim nije ograničen. On je nezavisan! On održava i kontroliše ceo svemir, i svaki njegov deo koji ga sačinjava. On je taj koji održava njegov red. Za nas je teško da adekvatno pojmimo Njegov odnos sa ovim svetom, zato što On ne pripada ovoj „stvarnosti“ – jedinoj koja je nama poznata.
Slično poređenje bi moglo da nam pomogne da ovo malo bolje razumemo. Razmišljaj o nekom električnom polju sa strugotinom gvožđa u njemu. Kretanje delića gvožđa je kontrolisano tim poljem, ali samo polje nije deo sistema tih delića. I jedno i drugo zadržava svoju „svojstvenost“. Na isti način je i čovek okružen uslovima koje je Bog dao, ali on još uvek može da se ponaša do određene mere po svojoj sopstvenoj prirodi.
Međutim nikakvo poređenje nije dovoljno snažno da bi se opisalo ono što je Bog pribavio da bi čovek mogao da uživa duhovno zajedništvo sa Njim. Parafrazirajući Fransisa Bejkona (Francis Bacon), mogao bih da kažem da površno i egocentrično znanje vodi u ateizam, dok iskreno, duboko i objektivno proučavanje vodi do vere u Boga. Zahvalan sam Mu što mi je tri puta skrenuo pažnju, na različitim mestima i tokom mnogih godina, na Njegovu Knjigu za svet – Bibliju. Takođe sam Mu zahvalan i za podarenu veru da Ga lično upoznam i da doživim Njegovu ljubav. Kao profesor, želim da predajem svojim studentima nauku. Ali mnogo je važnije da im pomognem da postanu ljudi koji će shvatiti svoju glavnu odgovornost: prema društvu i prema svetu koji ih okružuje, a iznad svega – prema samom Bogu.
SADRŽAJ
2
Uzrok i posledica
Mnogo godina je Pol Adams-Juckijević (Paul Adams-Jutzkiewicz) lutao svetom tražeći pravi smisao života. Idući za tim po mnogim zemljama sveta, postao je lutalica svoje vrste. Nije čudo što on sam kaže: „Ja volim da mislim o sebi da sam iskusan autostoper; probao sam sva saobraćajna sredstva po Sjedinjenim Državama i Evropi.“ Konačno, „desilo se nešto nečuveno u autostopiranju“ – bio je to odgovor na njegovu prvu pravu molitvu.
Pre toga, on je u roku od samo šest godina stekao šire i raznovrsnije životno iskustvo nego što ga većina od nas stekne tokom celog života. Po završetku svojih prvih univerzitetskih studija u Njukasl-apon-Tajnu i u Londonu, Pol je imao dvanaest raznovrsnih zaposlenja u šest različitih zemalja. Našao je vremena da završi i dobije diplomu kao magistar nauka iz predmeta resursa čovekove okoline kao i kurseve iz biologije, prve pomoći Crvenog krsta i španskog jezika.
Pol kaže da kad je konačno našao istinu o životu, to mu je došlo kao jedno „blistavo otkrivenje“. On to ovako iznosi: „Proučavanje nauke me je osposobilo da dosegnem do krajnje istine mog sopstvenog života – štaviše i samog života u njegovoj suštini.“
Pol Adams-Juckijević je rođen 1951. godine u Derbiju, u Engleskoj. Njegova majka je Engleskinja, a otac Poljak koji je 1940. godine stigao iz Varšave u Britaniju Slobodnom poljskom avijacijom.
Pol je završio psihologiju sa počasnom diplomom Njukasl-apon-Tajnskom univerzitetu 1973. godine, specijalizujući se u poznavanju ponašanja životinja. Na Londonskom univerzitetu 1974. godine je primio postdiplomsko svedočanstvo za obrazovanje. Od 1976. do 1977. godine proučavao je ponašanje urbanih lisica u Bristolu, baveći se ekološkim ispitivanjem slatkovodnih tela za Viganso opštinsko veće, dok se spremao da magistrira iz ambijentnih resursa na Salfordskom univerzitetu.
Njegove delatnosti između 1974. i 1980. godine su nešto posebno za čitanje. Radio je kao veterinarski asistent i dreser za Džaksonvilski zoološki vrt u Floridi. Pomagao je na rehabilitaciji morskih ptica kontaminiranih naftom u Bretanji, i radio je kao laboratorijski asistent na naukama o moru na Univerzitetu u Brestu u Francuskoj. Asistirao je na jednom okeanološkom istraživačkom brodu koji je plovio duž obala Maroka, i predavao je gitaru u jednoj privatnoj školi u Švajcarskoj.
Dve godine uzastopce je primio Borovsku nagradu za pojedinačna proučavanja iz prirodne istorije. Talentovan je lingvista i govori osam jezika. Muzički je takođe nadaren – svira četiri različita instrumenta. Fizički je aktivan i dobar je u atletici, plivanju i slobodnom rvanju. Sada je nastavnik nauke u St. Vicent školi u Gasportu u Engleskoj.
Ja sam nastavnik u srednjoj školi i predajem nauka. Oblast koju obuhvatam u svojim predavanjima je široka – mada to ne znači da sam i stručnjak na svim tim opsežnim poljima. Ne, ja ipak moram da radim ono što sam oduvek voleo. Moram neprestano da istražujem i učim nove činjenice; a zatim pošto ih procenim da ih dalje prenesem drugima. Iznad svega, ja moram da budem kritičan. Ali ja to volim, i moja raznolika iskustva su mi od velike pomoći.
Početak moje naučničke karijere je bio oblikovan mojom neutoljivom ljubopitljivošću za prirodnu istoriju. Još dok mi nije bilo ni dvanaest godina, već sam postavljao pitanja na koja moj nastavnik iz biologije nije mogao da odgovori. Napredovao sam sa svojim istraživanjima kod kuće. Međutim moje umetničke sposobnosti i moja ljubav za jezicima, doveli su me kasnije do dileme: Za kakve studije da se opredelim? Konačno sam izabrao ono za šta sam mislio da mi je lakše – nauka. Ipak sam u slobodnom vremenu nastavio da se bavim umetnošću – gitara, gluma, slikanje i jezici. Često sam smatrao da sam naučnik zbog okolnosti, jer sam mogao isto tako da budem sasvim zadovoljan i sa diplomom iz umetnosti.
Moj upis na univerzitet je zavisio od prijemnog ispita iz biologije, hemije i fizike. Iskreno, jedva sam se provukao! Sa osamnaest godina uvideo sam da je privlačnost boljeg života za mene postala isuviše jaka; devojke, žurevi i mladalačka zadovoljstva su dobila preimućstvo nad mojim studijama.
Čudna stvar je bila u ovome: Molitva koju sam uvek ponavljao kao papagaj svake večeri od svoje desete godine starosti, još uvek je postojala kao moja večernja obaveza. Uvek sam se molio za visoki akademski uspeh, i od tada nikada nisam pao na ispitu. Međutim, moja vera u Boga iz detinjstva jedva da je opstala. Ono što mi je ostalo bilo je samo malo više od religiozne praznoverice.
Oktobra 1969. godine počeo sam sa studijama na Univerzitetu u Njukasl-apon-Tajnu na severu Engleske. Zoologija, fiziologija i psihologija su bila uzbudljiva proučavanja na univerzitetu. Štaviše, uspelo mi je da održim ravnotežu između ovih i drugih „ushićenja“ koje je studentski grad nudio. Žurevi, igranke i devojke su još uvek zauzimali visoko mesto na mom spisku. Ali posle četiri godine, uglavnom egocentričnog života – uključujući mnoga putovanja po Evropi i Sjedinjenim državama – ja volim da mislim o sebi da sam stručnjak za autostopiranje! – uspeo sam da dobijem počasnu diplomu iz psihologije.
Zatim na postdiplomskim studijama na Londonskom univerzitetu dobio sam predavački sertifikat, a posle godinu dana predavajući nauku, počeo sam da studiram za diplomu magistra nauka iz ekologije na Univerzitetu u Solfordu.
Nauka je vođena dobro definisanim pravilima. Jedno od njih je pretpostavka da će osnovna načela koja otkrivamo uvek biti istinita. Mi veoma mnogo zavisimo od ponovljivosti ogleda. Dajemo pretpostavke i otkrivamo već utvrđene zakone nauke. Nauka se temelji na uzroku i posledici. Sva moja predavanja se temelje na toj pretpostavci.
U fizici, svaki učenik zna Prvi Njutnov zakon kretanja: Objekat će ostati u stanju mirovanja ili u stanju kretanja sve dotle dok na njega ne počne da deluje neka druga sila. Kako to divno ilustruje načelo uzroka i posledice: ako ne gurneš kolica, ona se sama neće pokrenuti!
Hemija isto tako pokazuje taj primer. Ja još nikada nisam video formiranje taloga u rastvoru srebrnog nitrata bez prisustva nekog uzročnika kao što je hloridni jon.
Naši ogledi iz fizike nam pokazuju kako je grejanje u jednom provodniku posledica uzbuđivanja subatomskih čestica. Pored toplote, emituje se i svetlosna energija – dakle opet uzrok i posledica.
Tako, naši naučni ogledi pokazuju takav red da štaviše i samo naše postojanje može da zavisi od njega. Mi možemo, a i očekujemo veoma pouzdane rezultate da će se oni uvek ponavljati. I zato nismo razočarani. Da, varijacije se mogu javiti, ako promenimo uslove bilo kojih odnosa između uzroka i posledice, ali uzroci i predviđanja koje otkrivamo ostaju uvek isti. Sve što sam više razmišljao o toj istini, sve sam više ispitivao njenu primenu na sve oblasti života – štaviše, mog sopstvenog života.
Otkuda taj intelektualni sklad? Da li bi taj sklad mogao da bude i deo moga života? Da li su svi događaji u mom životu upravljani uzrokom i posledicom? Pitao sam se da li bi religija mogla da pribavi odgovor. U to vreme, religija je za mene bila tema koju sam izbegavao.
Za mene je Bog bio samo ime – ništa više. Moja akademska traganja su stigla do krajnje oseke. Bio sam bez posla idući za veoma sebičnim i nečasnim ciljevima. Rezultati su bili kratkotrajna zadovoljstva, dugotrajni mamurluci, narušeni međuljudski odnosi, sebičnost i konačno krajnja usamljenost.
Stopirao sam kroz Evropu i Skandinaviju na mojoj silaznoj putanji. U mojim mislima nije bilo ni traga optimizma. U očajanju sam počeo da sumnjam u svoja lična ubeđenja i život kojim sam živeo. Znao sam da mi je potrebna pomoć. Počeo sam da se pitam da li je Bog stvaran – i, ako jeste, da li bi mi On pomogao da od svoga života napravim nešto bolje. Bio sam primoran da priznam da sam postao veoma nenaučan – Odbacio sam nešto što nisam prvo ispitao! Odbacio sam mogućnost da Bog postoji, a da to nikada nisam ispitao.
Tada mi se javila jedna misao. Godinu dana pre toga, čuo sam o grupi ljudi u Švajcarskoj koji vole da razmišljaju i koji su tvrdili da su pronašli zadovoljavajuću veru u Boga. Osetio sam da me nešto privlači tom mestu blizu Lozane.
Ali ja čak nisam znao ni adresu. Sve što sam znao bilo je ime grupe, Labri (L'Abri) – francuska reč koja znači „sklonište“, koja se odnosila na veliku kuću koja je bila vlasništvo profesora Fransisa Šefera (Francis Schaeffer). Tamo su intelektualci koji su ozbiljno želeli istinu mogli da je traže pod vođstvom ovog dobro poznatog hrišćanskog filozofa.
Sedeo sam pored puta na jakoj kiši – izgubljen i na ivici samog sebe. Odlučio sam da se molim i stavim Boga na probu. „Bože, ako zaista postojiš,“ izazvao sam Ga, „onda me moraš odvesti u Labri. Predajem se.“
Moja molitva je bila uslišena u roku od tri minuta. Desilo se nešto nečuveno u stopiranju: jedna devojka je zaškripala u mestu svojim kolima i doviknula: „Hoćeš li da se povezeš?“
Začudio sam se, ali brzo sam se osvestio i rekao joj gde sam želeo da idem. Pošla je zabačenim planinskim putem – uzbrdo, umesto svojim koji je vodio nizbrdo. Dovezla me je pred sam ulaz planinske kuće Labri. Moj eksperiment sa Bogom se pokazao uspešnim!
U Labriju sam našao društvo intelegentnih, mislilaca, čiji su privlačni životi jasno govorili o rezultatima odnosa uzroka i posledice. Ali šta je bio uzrok?
To nije bilo nešto što sam mogao racionalno da objasnim kroz nauku – to je bio Bog. Ovi ljudi su bili srećni. Uspešnost njihovog načina života nije mogla da se porekne. Isprva sam odbijao da verujem da bi Bog mogao da bude izvor njihovog uspeha.
Ali došao je dan kada sam morao da priznam koliko sam bio nenaučan. Odbacio sam nešto što još nisam čestito ispitao. Osnovni zakon u nauci mora da bude: „Ako nešto nisi isprobao, ne možeš ga oštro kritikovati!“
Setivši se odgovora na moju molitvu na putu za Labri, odlučio sam da se opet molim. Ponovo sam primio odgovor na moju jednostavnu molitvu. Nastavio sam još više da se molim, i moj svakodnevni život je polako počeo da se odaziva nekakvom uzroku koji ja nisam mogao da shvatim. Biblija mi je pružila odgovore na životne nevolje. Čineći po svome prouzrokovao sam sve te negativne efekte od kojih sam bežao.
Tako sam postepeno položio sve svoje probleme pred tog Boga koga nisam poznavao, i odgovori su usledili jedan za drugim. Molio sam se da se vratim u Englesku, i primio sam telefonski poziv od osobe sa kojom sam prekinuo odnos, i ona me je molila da se vratim. Nisam imao novca, ali za dve nedelje dobio sam nastavničke poslove i finansijske poklone od stranaca. Molio sam se za razumevanje, i posle dva dana kod kuće pripremao sam se za ženidbu. Molio sam se za svoje prijatelje, i u roku od nedelju dana posao moga prijatelja je čudom pošao nabolje.
Tako sam postao vernik u Boga koji se odaziva na molitvu, koji se brine i koji pribavlja. Ja uvek ne razumem Njegove razloge, ali moj život je sada ispunjen zadovoljstvom. On sada ima svrhu i pravac. Našao sam ispunjenje primenjujući uzrok i posledicu. On je sve odredio, i bio bih nerazuman – da ne kažem nenaučan – kad Ga ne bih uključio u svoj život.
SADRŽAJ
3
Gledajući stvari drukčije
„Većina ljudi ima tendenciju da gleda stvari površno, i retko kada se upuštaju da zagledaju ispod površine.“
To je mišljenje dr Roberta Selvendrana (Dr. Robert Selvendran) biljno biohemijskog istraživača iz Šri Lanke. Nekoliko godina se bavio translokacijom aktivnog metabolizma (vode i hranljivih sastojaka) od korena do površinskog dela čajnih biljaka, a u poslednje vreme sastavom ćelijskih zidova organa jestivih biljaka. On nam kaže da njegov rad nije samo povisio njegovo zanimanje za površinske delove biljaka – koje možemo jasno da vidimo – nego i za podzemne organe, koje obično ne vidimo, ali koji su neophodni sastavni delovi svake biljke.
Robert objašnjava kako je, kada je bio izazvan da duboko razmišlja o dve različite religije, počeo da poštuje Boga po prvi put. On je tada video svet, i svoj sopstveni život na jedan sasvim nov i potpuniji način.
Danas, on poredi naučnika istraživača koji je predani hrišćanin sa zimzelenim drvetom. Ukorenjen u Hristu, njegov nevidljivi „unutarnji život“ se održava, štaviše i u nepovoljnim okolnostima, održavajući zajednicu sa Bogom. A njegov „spoljašnji život“ – koji vide njegove kolege, porodica i prijatelji – pokazuje vladanje i vitalnost koji su određeni njegovim duhovnim jedinstvom sa Bogom.
Dr Robert Selvendran je rođen u gradu Jafna u Šri Lanki, gde je primio svoje osnovno i srednje obrazovanje na Jafna koledžu, u Vadukodaiu. Pošto je postao počasni diplomirani student prirodnih nauka iz hemije, sa čistom matematikom kao dopunskim predmetom na Univerzitetu Šri Lanke u Kolombu, pridružio se Istraživačkom Čajnom Institutu Šri Lanke u Talauakele kao istraživački asistent u biohemiji. Ponuđena mu je stipendija da bi preduzeo ispitivanja na Univerzitetu u Kembridžu u Engleskoj i 1968. godine mu je dodeljeno priznanje doktora filozofije. Njegova disertacija je bila: „Metabolizam fosforizovanih mešavina u jagodinom lišću.“ Za svoj uspešni istraživački rad dodeljeno mu je priznanje Brudbank društva kembridžskog univerziteta (Broodbank Fellowship of Cambridge University) za 1967. i 1968. godinu.<
On danas radi kao glavni naučnik na Institutu za ispitivanje hrane u Noriču u Engleskoj. Postao je vodeći međunarodni stručnjak u biljnoj biohemiji, specijalizujući se za hemijske procese u zidovima ćelija kod hranljivih biljaka. Izdao je preko četrdeset različitih članaka u naučnim časopisima kao što su: Phytochemistry (Biohemija); Biochemical Journal (Biohemijski žurnal); Carbohydrate Research (Ugljenohidratska ispitivanja); Annals of Botany, Chemistry, and Industry (Anali botanike, hemije i industrije); i Journal of the Science of Food and Agriculture (Žurnal nauke o hrani i poljoprivredi). Isto tako je doprineo pregledu članaka u naučnim udžbenicima. Prisustvovao je međunarodnom simpozijumu ugljenih hidrata i dijetalnih vlakana u nekoliko zemalja Evrope, Australije i Novog Zelanda, a u Sjedinjenim Državama je predavao na nekoliko univerziteta na temu biljnih ćelijskih zidova i dijetalnih vlakana.
Ipak, jedno od Selvendranovih najvećih zanimanja leži u odnosu između nauke i hrišćanstva. On tvrdi da je nauka u osnovi religiozna aktivnost, koja igra svoj naročiti deo u razotkrivanju prirode i namere Božije.
Rodio sam se u Šri Lanki. Slabo sam se zanimao za hrišćanstvo i Hristovu osobu, sve do svoje osamnaeste godine, uprkos činjenici što sam rođen u porodici koja je po tradiciji imala hrišćansku zaleđinu. Kada mi je bilo oko osam godina, shvatio sam da je hrišćanstvo bilo stvarno za moju majku, ali ono je istovrememeno značilo jako malo za mog oca, a još manje za moju sestru i braću.
Bio sam najmlađi član porodice i rastao sam ne zanimajući se za hrišćanstvo. U stvari, negodovao sam kad je trebalo ići na bogosluženje, jer mi ona nisu ništa značila; uvek su mi se činila beživotna i dosadna. Jedine večeri kada bih se našao u crkvi bilo je kada bi se pevačka grupa spremala da za Božić peva Božićne pesme. Pevanje Božićnih pesama mi je bilo kao dobra zabava. Ljudi koje smo posećivali davali su nam dosta malih zakusaka! Ali osim ovog godišnjeg događaja, činilo mi se da je hrišćanstvo meni jako malo obećavalo.
To je možda delimično bilo zbog toga što sam živeo u selu koje je uglavnom bilo sačinjeno od Hindusa, i onoliko koliko sam ja mogao da vidim – životi hrišćana mi nisu izgledali mnogo drugačiji od života tih Hindusa. Zato sam mislio da religioznost jedne osobe nije važna – i da je vrlo mnogo uslovljena time gde je i kako je rođena, i da niko od nas to ne može da kontroliše!
Uvek sam izbegavao jutarnje molitve u školi, zato što su mi bile prazne i besmislene. U poređenju s tim, nalazio sam da su sport i život napolju bili veoma privlačni. Većinu svog slobodnog vremena sam provodio u igri, loveći ptice ili pak u branju jagoda i voća – uglavnom iz tuđih vrtova!
Kada mi je bilo četrnaest godina, počeo sam ozbiljno da učim u školi. Proučavanje raznih naučnih predmeta me je veoma obuzelo. Naročito sam se zanimao za hemiju, fiziku i čistu i primenjenu matematiku. U toku godine, dobio sam visoke ocene iz tih predmeta, osvojivši prve nagrade iz svih. Otada je zadobijanje naučnog znanja bilo najvažnije u mojim mislima.
Pokazao sam se izuzetno dobar na prijemnom ispitu za univerzitet, te sam odmah bio primljen na Univerzitet Šri Lanke. Na prvoj godini univerziteta, istakao sam se u naukama, dobio stipendiju, i kvalifikovao se za počasnu diplomu iz hemije. Bio sam veoma uzbuđen, jer sam dokazao sebe na univerzitetskom nivou. Činilo mi se da nauka mnogo obećava bistrom i ambicioznom studentu, i zato sam odlučio da stignem do vrha.
Nasuprot tome, religija mi uopšte, a naročito hrišćanstvo, nije ništa značilo.
Ali ta nezainteresovanost prema hrišćanstvu je trebalo potpuno da se promeni kada sam se vratio kući za Božićni odmor. Jedan od mojih bliskih prijatelja je počeo da mi govori o vrlinama hinduizma. On je doveo u pitanje celu osnovu moje veoma nominalne hrišćanske vere. U stvari, on je sasvim očigledno posredno izrazio da su moji praroditelji pogrešili u dva pogleda: Oni su pogrešili odrekavši se svoje hinduističke vere, i zato što su prigrlili jednu stranu religiju. Oni su to učinili samo zato što su misionari i misijske škole nudili „površne koristi.“ Govorio je vrlo ponižavajuće o hrišćanima, crkvi i crkvenim aktivnostima. Moj prijatelj je mislio da bi trebalo da se odreknem svoje hrišćanske vere i da postanem hindus.
Moram da kažem, što se mene ticalo, izgledalo mi je da je moj prijatelj bio sasvim u pravu. Međutim po prvi put u svom životu, počeo sam ozbiljno da razmišljam o religiji, a naročito o hrišćanstvu. Zaključio sam da moram da odem do same osnove hrišćanstva. Morao sam pažljivo da razmišljam, odmerim dokaze, a zatim odlučim o onome što bi izgledalo najlogičnije.
Ispričao sam svom prijatelju šta sam nameravao, i on je bio zadovoljan. On nije sumnjao u ishod stvari!
Počeo sam da čitam Bibliju, prvenstveno evanđelja. Tražio sam pomoć od nastavnika, za koga sam mislio da je odani hrišćanin. On mi je objasnio implikacije rođenja, života, smrti i vaskrsenja Isusa Hrista – Onoga o kome su hrišćani verovali da je Bog u ljudskom obliku. Objasnio mi je delovanje Svetog Duha u životu hrišćana. Rekao mi je kako je Hristos voleo ceo svet i da je dao svoj život da bi ga otkupio, kao što Biblija to iznosi. Usmerio je moju pažnju na Jovan 3:16: „Bog je, naime, tako ljubio svet da je dao svog jedinorođenog Sina da niko od onih koji u Sina veruju ne pogine, nego da ima život večni.“
Ti pogledi o Hristu i Bogu i važnosti Hristove smrti i vaskrsenja je sve bilo novo za mene. Nastavnik mi je dalje rekao da me je Isus Hristos ljubio i da je umro za moje grehe, da bih mogao da postanem pravo dete Božije i da uživam u večnoj zajednici sa Njim. Naročito mi je savetovao da čitam Novi zavet.
Čitajući ga, tražio sam Božiju pomoć. Bilo je logično pretpostaviti da ako je Biblija bila Božija knjiga, onda će mi On svakako pomoći da je bolje razumem. I pomogao mi je! Dok sam tako čitao, istorijski Isus mi je bivao sve stvarniji. Sasvim se jasno sećam dana kada sam klekao i molio Boga da mi pokaže koliko me voli, da mi oprosti grehe radi Hrista, i da me učini svojim detetom.
Pošto sam izgovorio tu molitvu (a tako sam zaista i mislio), postao sam veoma svestan Božije ljubavi, a „krljušt“ mi je spala sa očiju.
Radost koja je preplavila moje srce toga momenta bila je apsolutno divna. Nikada ranije nisam doživeo tako nešto. Znao sam zasigurno da me je Bog ljubio u Hristu i da me je učinio detetom njegove ljubavi. Od tog trenutka čitanje Biblije je postalo za mene pravo zadovoljstvo – bukvalno nisam mogao da je spustim.
Razmišljajući o tom delu mog života, rekao bih da nije bio ništa manje uzbudljiv od naučnog otkrića. Do prvog velikog otkrića sam došao u vezi sa čajnim biljkama. Biljka čaja mi je izgledala sasvim drukčije kada sam otkrio neke njene skrivene tajne. Na isti način Biblija je sada pulsirala novom istinom i životom. Njena centralna ličnost, Isus, kao da je stavio novi život u mene. Nisam mogao da se uzdržim da ne govorim svima šta je Isus učinio i šta čini za mene. Kao da ništa više nije bilo važno osim da Njemu služim. U svemu što sam radio i govorio, On je morao da bude prvi.
Možda se pitaš šta je bilo sa mojim prijateljem hinduistom. Sećam se kako sam otišao kod njega i ispričao mu o mom otkriću – da sam našao istinu o Bogu, sebi i svetu u Bibliji. Postao sam hrišćanin zbog onoga što je Hristos učinio za mene, i on je učinio promenu u mom životu.
Naravno moj prijatelj je sve to odbacio kao izmišljotinu u mojoj mašti, kao što većina skeptika obično čini. Ali ja znam da je moje iskustvo bilo pravo. Hristos je ušao u moj život. On je promenio moj pogled na sve. Uprkos tome kakav sam nekada bio, sada sam imao pravu ljubav za druge. Počeo sam svima da želim dobro i iskreno da čeznem da i drugi mogu isto tako da uđu u taj prisni odnos sa Bogom i Njegovim narodom. Sve do danas, skoro posle dvadeset i pet godina otkako sam zamolio Isusa da uđe u moj život, nisam našao bilo šta što bi moglo ni izdaleka da se uporedi sa radošću poznavanja Boga kroz Isusa Hrista moga Gospoda i Spasitelja.
Pošto se desila revolucionarna promena u mom pogledu na život, nastavio sam sa svojim postdiplomskim radom iz hemije. Kasnije sam otišao na Kembridž univerzitet u Engleskoj da doktoriram biohemiju u biljaka. Posle doktorata radio sam nekoliko godina na ispitivanju čaja. Poslednjih deset godina, moja ispitivanja su se usmerila uglavnom na hemiju ćelijskih zidova jestivih biljaka, u Institutu za ispitivanje hrane u Noriču u Engleskoj.
Nalazim da je istraživanje zanimljivo, teško, stimulativno i veoma uzbudljivo. Moj istraživački rad me je poveo u razne zemlje na naučne sastanke. Koristilo mi je što sam mogao da posetim druge laboratorije.
Mogao bih da kažem da sam došao do nekoliko otkrića na mom polju, ali nijedno od njih se ne može uporediti sa onim najvećim otkrićem do koga sam došao. To se desilo decembra 1958. godine; otkrio sam da je Hristos zaista moj Spasitelj, Gospod i Bog – i On nije samo moj Spasitelj, nego i celoga sveta.
SADRŽAJ
4
Ostavljanje zablude
Hrišćanstvo napadaju uobičajene zablude.
Prva tvrdi da prihvatanje hrišćanske vere obično zavisi od slučaja gde se neko rodio. Ako je rođen u „hrišćanskoj zemlji“ verovatno je – štaviše i neminovno – da će čovek postati hrišćanin.
Druga kaže da hrišćanska vera vrši pritisak na lakovernost savremenog čoveka i da je najverovatnije da će hrišćani postati oni koji su prosti ljudi i čiji su životi bili zaštićeni.
Treća uobičajena zabluda tvrdi da mnogi ljudi prigrle hrišćanstvo zbog lične udobnosti i materijalne koristi.
Talib Baruani (Talib Barwani), iz Zanzibara, Tanzanije, u Istočnoj Africi, živa je protivrečnost ovim trima zabludama.
Rođen u jednoj nehrišćanskoj zemlji, postao je hrišćanski vernik u drugoj.
Inteligentan, dovitljiv čovek, radio je na nekoliko tehnološki teškim oblastima primenjene nauke, uključujući vojne telekomunikacije, a u poslednje vreme kao elektronski inženjer. Ne živi zaklonjenim životom – pre nego što mu je bilo dvadeset godina putovao je oko sveta.
Postati hrišćanin, za Taliba je značilo nešto što je bilo u suprotnosti sa ličnom udobnošću. Na povratku kući da podeli vesti sa svojom rodbinom i prijateljima o svojoj novopronađenoj veri, imao je stvaran razlog da se boji da neko ne pokuša da se osveti zbog „sramote“ koju je tako navukao na svoju porodicu. Bojao se da ga njegovi sopstveni sunarodnici ne ubiju!
Talib Baruani je rodom iz Zanzibara u Tanzaniji. Obrazovan je u Britanskom Vazduhoplovstvu (British Royal Air force) na prizemnim telekomunikacijama. Posle toga je radio na pronalaženju grešaka u Markonijevoj laboratoriji u jednom međunarodnom preduzeću.
Pozvan na hrišćanski misionarski rad, Talib je radio šest godina kao tehničar u studiju u južnoj Francuskoj.
On danas služi svoje misionarsko društvo kao sekretar tog društva u Lafboru u Engleskoj.
Rođen sam u muslimanskoj porodici u Zanzibaru.
Kao decu, učili su nas kako da se molimo Bogu, postimo i činimo dobra dela. Istovremeno su nas učili da su Sveta pisma koje hrišćani danas poseduju nepouzdana – da su bila promenjena i da nisu originalne knjige, pripisane starim prorocima.
Dok sam rastao, počeo sam da se pitam kako izgleda ostali deo sveta. Pre nego što mi je bilo dvadeset godina, ostavio sam roditeljski dom i pošao u Indiju. Imao sam sreću da dobijem mesto na jednom teretnom brodu, na kome sam obišao svet. Kad sam se vratio kući pričao sam svima o divnim čudima koja sam video – kao i o nekim divnim čudima koje nisam video! Za mene je to bilo nešto posebno. Bio sam heroj malo vremena dok svi moji prijatelji nisu čuli moje doživljaje po nekoliko puta. Tada sam morao opet da putujem da bih sakupio nove priče.
Sledeći put sam ponovo otišao u Indiju, a zatim u Arabiju. Radio sam neko vreme na naftonosnim poljima u Persijskom zalivu. Zatim sam odlučio da odem u Britaniju s nadom da ću možda moći da nastavim studije i proširim svoje obrazovanje.
Kad su iskrsli problemi u vezi sa tim planom, stupio sam u Britansko kraljevsko vazduhoplovstvo. Moje zanimanje za elektroniku je već bilo razvijeno, i pošto sam završio studije vazduhoplovstva iz zemaljskog komuniciranja, bio sam poslan na moj kontinent, Afriku! Baza nam je bila blizu Tobruka u Libiji. Živeći pod šatorima, članovi moga odreda su se veoma sprijateljili jedan s drugim.
Jedne večeri, kada sam se vratio u svoj šator, video sam jednog od mojih engleskih prijatelja – jedan sa kojim sam išao na plivanje i u izlaske. Iznenadio sam se kad sam ga video kako kleči pored svoga kreveta, moleći se!
Sačekao sam dok nije ustao, a onda sam počeo da ga ispitujem. Kako je tako iznenada postao religiozan? Čudio sam se. Nisam ga video ranije da se moli.
„Nisam iznenada postao religiozan,“ on je odgovorio. „Ja sam hrišćanin!“
„Da, ali zar vi svi to već niste? Rođen si u hrišćanskoj zemlji!“ Rekao sam. Zato što sam se rodio kao musliman, u muslimanskoj zemlji, mislio sam da su svi ljudi rođeni Evropi i Americi i drugim mestima bili hrišćani po rođenju.
„Ne,“ odgovorio je on. „U našoj zemlji postoji stvarna razlika između ljudi koji su pravi hrišćani i onih koji to nisu. Mnogi ljudi koji žive u takozvanim hrišćanskim zemljama uopšte nemaju veru u Boga!“
Počeo sam da mu govorim o mojoj veri i našem proroku i knjizi koju smatramo autoritativnom. Za uzvrat, on mi je rekao o hrišćanskoj veri. Što se mene ticalo, mi smo jednostavno razmenjivali učenja naših religija.
Međutim kada mi je ispričao više o Isusu Hristu, govoreći da je on jedini Spasitelj, ja sam se veoma naljutio. Još nikad u životu nisam čuo nešto tako uskogrudo!
Šta ti hrišćani misle da su? Razmišljao sam. Zašto bi oni mislili da su Božiji miljenici?
Pravio sam uobičajenu grešku misleći da je Isus Hristos bio samo za one koji su bili rođeni u zemljama gde je stanovništvo uglavnom bilo hrišćansko. U to vreme nisam shvatao da je Isus Hristos odista jedini pravi Bog – i Spasitelj celoga sveta.
Zatim sam naišao na još jednog vazduhoplovca hrišćanina. Pred sobom je imao otvorenu Bibliju. Objasnio mi je kako su starozavetni proroci govorili o Isusu Hristu, a da je Novi zavet deo hrišćanske Biblije koji pokazuje kako su se ta proročanstva ispunila.
Nisam hteo da slušam; činio sam to samo iz učtivosti. Međutim čovek je došao do stiha u knjizi Jovanovog Otkrivenja. Tamo Isus kaže: „Vidi, stojim na vratima i kucam; ako ko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i ješću s njim — i on sa mnom“ (Otkrivenje 3:20).
Uprkos svih mojih preduslova da ne verujem bilo šta što bi hrišćani mogli da kažu, taj stih je prošao kroz sve moje odbrane. Nikada nisam shvatao da je Reč Božija imala takvu silu! Jednostavno sam znao da je Isus bio jedini Spasitelj, i da mi je trebalo Njegovo spasenje.
Ali ja tako nešto nisam mogao da priznam! Ovaj hrišćanin sa kojim sam razgovarao, bio je opasan: doveo me je do uzrujanosti. Hteo sam odmah da se udaljim od njega. Rekao sam mu da mi je bilo zadovoljstvo što sam ga upoznao i zahvalio mu za vreme koje je proveo sa mnom – čovek kaže svakojake stvari koje zaista ne misli, pozdravljajući se.
Tako sam pobegao od njega – ali ne i od Boga! Počeo sam da shvatam da je moj narod govorio da je Biblija pogrešna zato što njihova sveta knjiga kaže druge stvari; obe nisu mogle biti u pravu. Ali Biblija je danas skoro sasvim ista kao što je bila dve stotine godina pre nego što je vera mojih roditelja bila osnovana; to potvrđuju drevne kopije u Britanskom muzeju. Teško da bi hrišćanstvo moglo biti pogrešno zbog toga što se ne poklapa sa svetom knjigom muslimanske vere.
Poslednja knjiga Biblije sadrži užasne opomene za svakog onog ko bi poželeo da promeni hrišćanska Sveta pisma. Zbog tih opomena, hrišćani se svakako ne bi usudili da vrše neovlašćene promene u knjizi za koju su tvrdili da je Reč Božija. Postepeno sam bio sve uvereniji da je i moj narod bio taj za koga je Hristos umro.
Ma koliko da sam pokušavao, nisam nikako mogao iz misli da isteram onaj stih iz knjige Otkrivenja. Jednoga dana sam otišao u malu montažnu baraku u obliku polubureta koju su neki hrišćani koristili za crkvu u pustinji. U baraci sam zaplakao i zamolio Boga da me primi kao jedno od Njegove dece, da mi oprosti radi Hrista, i da uđe u moj život. Odmah sam bio ispunjen velikom radošću i mirom. To je bilo nešto što nisam doživeo još od ranog detinjstva.
Međutim život otada nije bio kao mirna plovidba. Bilo je veoma značajno to što sam želeo da se vratim kući i podelim svoje dobre vesti sa mojom porodicom – nisam bio kod kuće četiri godine. U Zanzibaru sam se suočio s teškim vremenom i nerazumevanjem. Kod kuće nisam bio u opasnosti, zato što smo bili usko povezani kao porodica i što smo voleli jedni druge. Ali opasnost je postojala od daljih rođaka. Zaista sam se bojao da bi neko mogao da uzme na sebe da me ubije. Vidite, ostavivši veru moje familije, postao sam (po njihovom) neznabožac, nevernik, i izgnanik. Dakle, bio sam na sramotu moje porodice, i dozvoljeno je da se takva sramota iskoreni – bukvalno da me ubiju! Ali Gospod me je sačuvao. Znao sam da mogu da se pouzdam u Isusa svojim životom.
Prešao sam na glavnu teritoriju Tanzanije, tražeći hrišćane koji bi me krstili, a zatim sam se vratio u svoju jedinicu u Libiji. Kada živimo sa Gospodom, On preobražava sve naše stavove i način mišljenja. Uvideo sam da je moj pogled na život postao sasvim drukčiji. Kada mi je istekao ugovor sa vazduhoplovstvom, vratio sam se u Englesku da nastavim rad sa elektronikom.
Narednih godina, bio sam vrlo ohrabren videvši Gospoda kako radi u mnogim različitim zemljama na različite načine. Ja verujem da je ovo Božije vreme svuda za ljude moje pređašnje vere. Nedavno sam posetio nekoliko crkava u drugim zemljama Severne Afrike. Bilo je divno u njima deliti zajednicu sa vernima, razgovarati, učiti i videti crkvu kako se razvija i raste. Mnoge vođe su mladi ljudi, ali duhovno su zreli i imaju jasnu duhovnu viziju. To je dobro videti. Gospod gradi svoju crkvu čak i u neprijateljski raspoloženim uslovima.
Ima mnogo bogobojaznih ljudi u drugim religijama koji samo čekaju da prime istinu Evanđelja. Kad moji sunarodnici shvate da je Isus Gospod slave, ne možeš ih udaljiti od Njega!
SADRŽAJ
5
Od veštaca do štovanja Boga
Od svakog apsolventa nauke se očekuje da vrši oglede. Ali Ron Smit (Ron Smith) je vršio oglede sa stvarima koje mu nastavnici nikad nisu dali za zadatak. U poređenju sa tim, smrtonosni laser koji je pravio u vreme ovog razgovora izgledao je pitom.
Sport je takođe igrao veliku ulogu u Ronovom životu. On drži rekord u sprintu na sto metara u svojoj školi, i ima državnu poziciju u Nacionalnom Hrišćanskom Koledžu Atletskog društva (National Christian College Athletic Association).
Direktor RADAN-a Dejv Fišer je intervjuisao Rona Smita u oktobru 1981. godine dok je Ron bio na poslednjoj godini u Grejs Koledžu (Grace College) u Vioni Lejk u Indijani.
Ronald Smit (Ronald E. Smith) je rođen u pomorskoj porodici. Njegova sopstvena karijera veoma naginje prema toj grani oružanih snaga Sjedinjenih Država.
Pošto je diplomirao na Ujedinjenoj visokoj školi (United High School) u Armau u Pensilvaniji, Ron je počeo da pohađa Grejs Koledž (Grace College), u Vioni Lejk u Indijani. Godine 1982. primio je diplomu magistra nauka, s matematikom kao glavnim predmetom i fizikom kao sporednim. Posle koledža studirao je na nekoliko specijalizovanih objekata mornarice SAD-a; od juna do septembra 1982. na Školi oficirskih kandidata (Officer Candidate School) u Njuportu, na Rod Ajlendu; od oktobra 1982. do aprila 1983. na Školi nuklearne sile (Nuclear Power School) u Orlandu, u Floridi; od maja do novembra 1983. na Mornaričko-prototipskoj jedinici za vežbu (Naval Prototype Training Unit); i u poslednje vreme do novembra 1984. na Podmorničkoj školi (Submarine School) u Grotenu, u Konektikatu.
Ron Smit se oženio 30. aprila 1982. godine sa Džuli En Leš (Julie Ann Lesh) iz La Poret Sitija, u Ajovi.
RADAN: Ron, kako si počeo da se zanimaš za nauku?
RON SMIT: Zanimao sam se za nju još od detinjstva. Moj nastavnik u prvom razredu je otkrio moje zanimanje za nauku, pa mi je davao da čitam knjige za šesti razred dok sam još bio u prvom.
RADAN: Šta je tvoj glavni predmet ovde na Grejs Koledžu?
SMIT: Moj glavni predmet je matematika, a sporedni fizika. Planiram da idem na nuklearnu inženjeriju, i zato sam uzeo višu matematiku. Radio sam i na mehanici i termodinamici.
RADAN: Da li je bilo nekih naročitih projekata koji su te posebno zanimali?
SMIT: Jeste. Upravo sada radim na izgradnji podešavanja lasera, što je veliki izazov. Pojmove je lako razumeti, ali uskladiti sve pojedinosti zajedno je težak deo posla.
Moraćemo da preduzmemo mnoge preventivne mere sa ovim laserom. Na primer, držaćemo ga iza duplih vrata da sprečimo ljude da mu proizvoljno ne bi stali na put – zato što će zrak biti dovoljno snažan da preseče osobu napola. Isto tako, instrumenti koji se nalaze oko njega će koristiti tako veliku voltažu da bi moglo biti sudbonosno po osobu koja slučajno nešto dodirne.
Nameravamo da koristimo ovaj laser za trodimenzionalnu fotografsku tehniku poznatu pod imenom holografija. Mislim da ću uspeti da ga sastavim do kraja semestra.
RADAN: Šta planiraš da radiš posle diplomskog?
SMIT: Admiral nuklearne mornarice mi je ponudio posao upravljanja reaktorom na nuklearnoj podmornici. Osećam se počastvovanim zato što nas je bilo preko hiljadu koji smo konkurisali, a samo nas je dvadeset i devet primljeno.
Za završetak, pred karijeru, moraću još jednu godinu da provedem u školi posle diplomskog na koledžu. Škola za nuklearnu energiju je zaista teška. Program traje dvadeset i četiri nedelje, i osoba prolazi ili pada na osnovu jednog krajnjeg ispita – dugog četiri sata.
RADAN: Ti mi izgledaš kao neko ko voli takmičenje.
SMIT: Na visokoj školi zaista sam bio takmičarski raspoložen. Toliko sam voleo da se ističem da kad god je neko bio bolji od mene na ispitu, ja bih postao jako ljubomoran. Kad god bi me drugi pitali da im pomognem, ja bih to odbio, da me ne bi slučajno nadmašili na nekom budućem ispitu. Sećam se da sam čak davao ljudima i pogrešne odgovore za ispite!
Kad mi je bilo petnaest godina, zagazio sam duboko u okult – kao što su astrološke karte i horoskopi. Čitao sam mnoge knjige o vračanju i opčinjavanju, kao i knjige o ljubavi, braku, seksu i srodnim predmetima sa astrološkog gledišta. Bio sam se upetljao u demonizam učeći se da kontrolišem demone pomoću vračarskih simbola.
Međutim mnogo puta situacija bi se okrenula, a duhovi bi onda mene kontrolisali. S vremena na vreme ja zaista nisam znao šta sam činio. Ta strast me je kontrolisala. Izgovarao bih stvari, a da se uopšte nisam sećao gde sam ih čuo. Izgubio sam vlast nad svojim rečima i delima jer me je kontrolisala neka sila izvan mene.
RADAN: Kad su te demonske sile kontrolisale šta si tada radio?
SMIT: Grozničavo sam išao za tim da sebi udovoljavam po bilo koju cenu. Činio sam stvari sa nekoliko devojaka za koje se sada stidim – ne shvatajući da su njihova tela i moje bili Božiji hramovi, i da nam je Bog zapovedio da ih ne poganimo.
Takođe sam bio veoma sarkastičan ogovarajući druge – govorio sam zlonamerne stvari koje nikome nisu bile na korist i koje su me iznutra izjedale. Bio sam ispunjen gorčinom i samoživošću.
Demoni su isto tako činili da lakše proklinjem i koristim vulgarni jezik. Nisam čuo baš mnogo psovki, pa ipak reči koje nikada nisam učio, jednostavno su prirodno tekle sa mog jezika. Zapamtio sam mnogo prljavih viceva koje sam stalno ponavljao. Još uvek mi nije jasno šta me je privuklo takvoj vrsti materijala. To kao da je bilo pod prinudom – jedan nerazumni nagon koji je prevazilazio moju volju i dobar sud, prisiljavajući me da činim ono zbog čega mi je kasnije bilo žao.
Neki od ljudi sa kojima sam se družio završili su u zatvoru zbog ubistva. Da sam nastavio sa njima i sam bih otišao istim putem.
RADAN: Kako ti je bilo moguće da se promeniš?
SMIT: Jednoga dana, drug sa visoke škole me je pozvao na večernji omladinski sastanak u njegovoj crkvi. Pošao sam i iznenadio sam se da mi se u stvari sviđalo.
Kad me je pastor pozvao da dođem na nedeljno bogosluženje, ja sam mu odgovorio u šali da ću doći ako on poseti moj mađijski sastanak prethodne večeri. Ali predomislio sam se i odlučio da pođem u crkvu iz radoznalosti, a da nisam navaljivao na pastora da dođe na mađijski sastanak.
Mladi u crkvi su učestvovali u nekoliko biblijskih kviz takmičenja. Iznenadio sam se kad sam otkrio da mi je Biblija bila privlačna, pa sam počeo da je čitam i proučavam.
Odlomci koji su me najviše privlačili govorili su o demonima i Satani. Sveto pismo je stavljalo Satanu u jedno drugo svetlo koje se razlikovalo od onog svetla u kome sam ga ranije video.
Verovao sam da su Bog i Satana bili ravnopravni – uvek u borbi jedan protiv drugog. Ponekad je Bog pobedio; ponekad Satana; ponekad nijedan. Ali ja sam otkrio da Biblija daje jednu sasvim drugu sliku.
Satana je potpuno podređen Bogu i čini samo ono što mu Bog dozvoli. Na primer, u Jovu 1:12 i 2:6, Bog je dao određena ograničenja da Satana ne bi mogao prekomerno da muči Jova. Ja verujem da su događaji u Svetom pismu koji govore o demonima među najboljim dokazima za božanstvo Isusa Hrista – dokazi koji su proizišli iz sukoba sa Njegovim najvećim neprijateljima.
Knjiga Otkrivenja me je takođe fascinirala zbog svojih natprirodnih slika, objašnjenja čuda i stalnog razuveravanja da će Bog pobediti nad zlim.
Prvo poglavlje 1. Mojsijeve je bilo verovatno jedno od poslednjih odlomaka koje me je posebno zanimalo. Kao student nauke, zasićen teorijom o evoluciji, gledao sam na 1. Mojsijevu skeptično. Ali otkako je Bog prosvetlio moj um, ja vidim biblijski opis stvaranja kao izveštaj o tome kako je Bog stavio svemir u pokret u savršenom skladu – sa kompleksnošću i preciznošću koja još uvek prkosi čovekovom potpunom objašnjenju svemira.
Kad sam čitao odlomak o raspeću, shvatio sam potresavši se šta je Isus morao da podnese umesto mene. Čitao sam biblijsko objašnjenje raspeća: „Niko nema veće ljubavi od ove: da neko položi svoj život za svoje prijatelje“ (Jovan 15:13). To je bio najubedljiviji dokaz o ljubavi koji sam ikada čuo – da me je Neko voleo toliko mnogo da je dobrovoljno dao svoj život za mene!
Uoči Božića 1976. javno sam objavio svoju odluku da sledim Isusa Hrista.
RADAN: Zvuči kao velika promena od kontrolisanja demonima do dozvole Isusu da upravlja tvojim životom.
SMIT: Dramatična promena! Neke stvari su se odmah desile, druge pak posle izvesnog vremena.
Bog je odmah počeo da briše zle stvari u mojim mislima. Posle izvesnog vremena, Božija reč je počela da utiče na celo moje biće. Hteo sam da odbacim staro i da se usredsredim samo na konstruktivne stvari o kojima Bog govori u Bibliji. Takođe sam naučio napamet mnoge delove Svetog pisma.
RADAN: Šta se desilo sa svim onim prljavim vicevima?
SMIT: Sada se više ne sećam nijednog. Čak i kad sednem da razmišljam o njima, ne mogu da se setim kako su išli i šta je bila njihova poenta. Jednostavno je zaprepašćujuće kako ih je Bog izbrisao iz mog pamćenja i zamenio ih stihovima iz Svetog pisma.
RADAN: Biblija govori o „obnavljanju uma“ i njegovom „preobražavanju.“
SMIT: Da, i ja mislim da je moj slučaj savršen primer toga. Bog je izbacio stare stvari i stavio nove na njihovo mesto. Stvari o kojima sada razmišljam, pomažu mi kroz životne poteškoće. One su svakako mnogo korisnije od bilo kakve neumesne šale od nekada.
S akademskog gledišta, Bog je i tu obnovio moj um. Pao sam iz matematike na drugoj i trećoj godini, a inače samo sam se provlačio kroz nižu školu.
A onda na visokoj školi, Bog je iznenada počeo da radi kroz mene. Počeo sam da dobijam dobre, zatim vrlo dobre ocene, a na koledžu sam iz matematike uvek bio odličan. U drugom i trećem razredu nisam mogao da zapamtim kako da podelim razlomke, međutim račun mi je sada sasvim logičan. Bog je obnovio moj um i intelektualno.
Još uvek sam takmičarskog duha. Za poslednjih nekoliko godina sam postavio novi rekord u školi u sprintu na sto metara. Stekao nacionalno mesto prvaka na Nacionalnom Hrišćanskom Koledžu Atletskog Društva. Ali kad me neko nadmaši u atletici ili na ispitu, više ne osećam ogorčenost i mržnju. Sada mogu da čestitam pobedniku za dobro urađen posao.
RADAN: Imaš li borbe u održavanju kontrole nad svojim umom?
SMIT: Imam, naročito uoči Svih svetih[2] . Mnogi ljudi sumnjaju u postojanje demona i drugih zlih duhovnih bića. Ali meni je jasno da sam se jednom igrao vatrom i da još uvek mogu da opečem prste ako se potpuno ne oslanjam na Božiju silu da me zaštiti i osnaži.
Ja isto tako vidim račvanje u mojim stavovima – u protivljenju autoritetu i sličnim stvarima.
Prošle godine kada sam bio pozvan u Vašington na tehnički intervju za nuklearnu tehniku, znao sam da je proces odabiranja strog. Od preko hiljadu konkurenata, izabrali su samo nas trideset i sedam da idemo u Vašington. Bio sam dosta zabrinut mišlju da će sve moje naučno znanje biti stavljeno na ispit. Pa ipak stalno sam razmišljao o stihu: „Budite mirni i poznajte da sam ja Bog“ (Psalam 46:10). To me je utešilo jer sam shvatio da Bog ima vlast nad mojim životom, i da će me On staviti gde god bi mogao najkorisnije da me upotrebi.
Kada mi pritisak od studiranja izgleda suviše veliki da ga podnesem, kad moji rezultati sa ispita nisu onakvi kakvi bi trebalo da budu, kad ne mogu da shvatim nove koncepte i kada se domaći rad gomila – ja jednostavno usvajam Filipljanima 4:13: „Sve mogu u onome koji me snaži.“ Isus me osnažuje u telu, duši, umu i duhu. On mi pomaže da se otvoreno suočim s problemima u Njegovoj sili.
En Svini (Anne Sweeney) profesor na engleskom koledžu tvrdi da je naše društvo na ivici potpuno novog načina života. Ona vidi dokaze toga u učionici, gde džepni kalkulator radikalno menja ono što se može i mora predavati u njenom predmetu, matematici.
Kao nastavnik u srednjoj školi, ona je volela „Roditeljski dan“ svake godine – kad su majke, očevi i staratelji dolazili da razgovaraju o napretku njenih učenika. Ali ona je znala da će neki od njih uvek da se žale na to da njihova deca ne uče isto ono što su oni učili u školi. Mnogi roditelji misle da je upotreba kalkulatora nekako „varanje,“ i da matematika više nije „prava matematika.“
En ističe da protivljenje promenama nije ništa novo. Isus Hristos je jednom napomenuo da su ljudi kao stari mehovi za vino: napuni ih vinom novotarija, i oni će da prsnu! „Novo vino (se) sipa u nove mehove“ bila je Njegova poruka.
En je bila i sama obnovljena – kako iznutra, tako i spolja – pošto je shvatila da Bog nije teorema koja mora da se dokaže pre nego što se može pouzdati u Njega – nego aksiom, istina, i stvarnost, uzdali se u Njega ili ne. Ona sada razume kako su i zašto mnogi koji su se pouzdali u Njega bili spremni čak i da umru za svoju veru.
En Svini je rođena u Aberdinu u Škotskoj. Sada predaje matematiku na Čičesterskom tehnološkom koledžu (Chichester College of Technology) na jugu Engleske.
Posle studiranja matematike i nauke na Univerzitetu u Aberdinu, primila je postdiplomsko svedočanstvo i diplomu za pedagogiju od Aberdinskog koledža pedagogije (Aberdeen College of Education). Predavala je godinu dana u Škotskoj pre nego što se preselila na jug sa svojim mužem Dejvidom, koji je takođe visoko „numeričan.“ On je direktor proračunavanja na Institutu za ispitivanje useva u staklenim baštama (Glasshouse Crops Research Institute) u Litlhemptonu, Saseks, Engleska.
Zajedno su aktivni članovi obližnje Angmering baptističke crkve.
Još od najranijeg detinjstva želela sam da postanem nastavnica. Matematika je za mene uvek imala čudnu lepotu svojom zadovoljavajućom logikom u svim svojim aspektima. Za razliku od mnogih devojčica, uvek sam volela da rastavljam stvari da bih videla kako rade. Ništa me nije toliko fasciniralo koliko učenje o tome, kako je matematika sastavljena od neverovatno kompleksnih struktura od relativno malo jednostavnih aksioma.
U prirodi mi je da ispitujem stvari, da zahtevam dokaze i da se rvem sa zagonetkama. Kad mi je bilo svega jedanaest godina i u prvom razredu drugostepene škole, susrela sam se sa mojom prvom matematičkom „tajnom“ koja me je uzbuđivala i zabavljala. Pokazali su mi kako da izračunavam dužinu dijagonale kvadrata. Odmah sam nacrtala tri centimetara u kvadratu i otkrila da mogu približno da izmerim njegovu dijagonalu, ali nisam mogla i da je izračunam: kvadratni koren je „iracionalni“ broj, koji ne može da se izrazi tačno ni razlomkom ni decimalnim brojem. Mom mladom razumu se činilo da mogu da nacrtam liniju koja nije mogla da se izrazi brojem! To me je čudilo, ali i pobudilo u meni radoznalost.
Otada sam naučila mnoge važne matematičke „teoreme“. Mnogo puta sam naučila da samo zato što ne mogu da dokažem neku teoremu na svoj zadovoljavajući način, da to ne znači da je ona pogrešna! Mnogo puta sam morala da se obratim onima koji više znaju od mene za odgovore i objašnjenja. Nažalost, još uvek ima stvari koje ne mogu potpuno da razumem. Ipak, to ne guši moj žar za mojim predmetom. Volim tajne.
Moj otac je takođe jedno vreme predavao matematiku, i on je bio taj koji mi je prvi pomogao da zavolim taj predmet. U međuvremenu, majka me je učila da volim Boga. Međutim, rastući, okrenula sam svoj istraživački um da bih ispitala sve što sam naučila o religiji. Mogla sam da dokažem da su mnoge reči moga oca o matematici istinite, ali kako je sa rečima moje majke o Bogu?
Kad bih zaista verovala da je ono što je govorila istinito, onda bi logičan zaključak – po mome – bio da bi trebalo da budem spremna i da umrem za svoju veru. Čitala sam u Bibliji o mučenicima. Neki hrišćani su bili mučeni zato što su odbijali da odbace svoju veru. Drugi su trpeli ismejavanje, šibanje pa čak lance i zatvor.
Pitala sam sebe: „Da me muče, da li bih pristala da dobijem slobodu odrekavši se Boga?“
Znala sam da bih.
Zbog toga sam zaključila da je između vere mučenika i moje vere postojala neka fundamentalna razlika. Da me stave na isti ispit, ishod njihove vere i moje bi bio sasvim drukčiji. Dugo vremena sam bila u agoniji zbog toga. Vredno sam proučavala religiju i držala se njenih odredaba. Dobro sam se upoznala sa učenjem crkve. Redovno sam se molila. Ali da li bih ja sve to ostavila za Isusa? Odgovor je opet došao iz mog srca – ne, nikada!
Jedno neočekivano iskustvo me je gurnulo ka zrelosti. Udala sam se dok je moj muž još uvek studirao na univerzitetu. Bila sam sasvim sigurna da će dobiti posao u okolini kad završi studije. Bila sam očajna kad je prihvatio posao šest stotina milja daleko, na drugom kraju Britanije. Na televizijskim kartama vremenske prognoze, sa severa Škotske, gde sam odrasla, jug Engleske mi je izgledao kao drugi svet. Bila bih toliko udaljena od kuće. Dakle ta selidba je značila ostavljanje svih mojih prethodnih prijateljstava i uticaja koji su oni vršili na mene da se upodobljavam standardima Biblije. U mojoj novoj usamljenosti tvrdila sam da sam bila pogrešno vođena da verujem da na nebu postoji Bog ljubavi. On ili nije postojao, ili je bio neki bezlični duh koji nije vodio računa o meni!
Ali Bog je jak. On se bori sa nama sve dok se ne podredimo Njegovoj nadmoćnoj sili. On ne zavisi od naših misli da bi se održao. Čovek ne može svojim razmišljanjem da dovede Boga u postojanje – ili pak da Ga svojom maštom dovede u nepostojanje.
Nije prirodno da materijalistički um veruje u Njega, ali jednom ispitivačkom umu Bog otkriva svoje postojanje. Kad se jedan čovek obratio Isusu i nazvao ga božanskim, Isus mu je odgovorio: „To (ti) ne otkri telo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima“ (Matej 16:17).
Polako je počelo da mi sviće da sam pokušavala nešto nemoguće. Pokušavala sam da dokažem Božije postojanje kao matematičku teoremu, ali On je više kao aksiom, samodokazna istina kojoj nije potreban bilo kakav drugi dokaz! Da bismo razumeli bilo šta duhovno, prvo moramo da verujemo da je Bog stvaran.
Takođe sam počela da shvatam da se svakodnevno srećem sa apstraktnim i nedodirljivim stvarima. Na primer, kao matematičar, ja nikada još nisam „dodirnula“ broj 2. Nikada ga nisam videla, i neverovatno mi je teško da ga definišem, a da se ne pozivam i na druge brojeve. Pa ipak ja verujem u „dvojstvo“; ono je neophodni deo celog numeričkog sistema.
Zašto je onda manje logično da verujemo isto tako u Boga, i pored toga što je nevidljiv i nedodirljiv našim fizičkim čulima?
Zato sam odlučila da verujem da Bog postoji, i da stupim u kontakt sa Njim kroz molitvu. On je nagradio moje traženje sigurnošću Njegovog prisustva. Takva sigurnost ne može da se izrazi rečima; ne može da se dodirne, omiriše, okusi ili čuje. To je radije deo samog Boga koji nam On sam daje, umno i duhovno, tako da odricati Njegovo postojanje postaje isto tako neprirodno kao što bi bilo i odricanje našeg sopstvenog postojanja.
Tako sam bila uverena da Bog postoji. Po definiciji, On mora da je postojao pre čoveka, štaviše da nas je On stvorio. Odatle sledi, ako nas je On stvorio, onda mora i da nas poseduje. Ako nas poseduje, mora i da upravlja nama. Tako sam predala Bogu svoju vernost – ispočetka ne zbog toga što sam Ga volela, nego zato što sam znala da drugi izbor nisam imala. Konačno On je bio moj vladar – proučavajući istoriju čula sam za užase koji su čekali izdajice! Odlučila sam svojevoljno da Mu služim.
Ponovo sam čitala o mučenicima. Kako su mogli to da podnesu? Pitala sam se. Kako su mogli da dožive Boga tako jasno da je Njegova volja bila važnija od njihovih samih života? Kako je Bog mogao da im bude toliko važan da su radije birali da izgube život nego da se odreknu svoje vernosti Njemu? Počela sam da shvatam čovekovu službu Bogu na zemlji, bilo to prinudno ili ne. Ali umreti za njega? To nisam mogla ni da prihvatim ni da razumem.
Ono što je konačno promenilo moje gledište bilo je nešto što sam pročitala, što je Isus rekao pre raspeća. Prorekao je da će se vratiti, da će načiniti novu zemlju, a sa ovom će završiti.
Božije prvo stvorenje je imalo kapacitet za dobro i za zlo, ali Njegovo drugo stvorenje imaće kapacitet samo za dobro. Iznenada sam shvatila da ne mogu da dobijem mesto u Njegovom drugom svetu, zato što sam bila po rođenju zla; ja sam još uvek stavljala sebe na prvo mesto.
Imala sam običaj da krivim Boga za sve nevolje u svetu. Sada sam shvatila da mi koji živimo za sebe, dovodimo do nevolja, a ne Bog. Da li Bog čini da moja majka plače kad joj kažem nešto grubo u prepirci? Ne, ja sam ta koja vređa. Da li Bog čini da starica dole na kraju ulice umre od hipotermije? Ne, to ja činim. Mogla sam joj odneti malo uglja, ali nisam se dovoljno brinula za nju.
Svaka akcija u mom životu kao da se okretala i osuđivala me. Pitala sam se da li ću propasti zajedno sa svemirom kad se Hristos vrati.
Opet sam razmišljala o mučenicima. Oni su bili ljudska bića kao i ja, dakle mora da su i oni počinili zlo kao i ja. Međutim bilo je sasvim jasno da se oni nisu plašili susreta sa Bogom posle smrti! Zašto?
Po prvi put sam pažljivo razmotrila smrt samog Isusa i došla sam do zaključka da je u tome moralo biti svrhe. Ako je Isus bio Bog kome je bilo dosta ljudskog okvira, On je svakako mogao jednostavno da ostavi svoje telo jednoga dana i ponovo postane duh. Zašto je trpeo otegnutu i bolnu smrt?
Razmišljajući o tome, shvatila sam nešto divno. Isus, koji je bio čist, bio je kažnjen za prestupe koje nije počinio. On je umro namerno i voljno da bi sačuvao nas od pravedne kazne za nedela koja smo mi počinili!
Plašila sam se da će Bog kad Ga vidim posle smrti, pustiti neku vrstu video-trake na kojoj je snimljen moj život, primoravajući me da ga gledam dok ga On pomno ispituje s negodovanjem. Sva sam se skupila pri pomisli na neke stvari koje sam učinila, bilo mi je jasno da bi me one osudile na večnu grižu savesti. Molila sam za Božije oproštenje na osnovu Isusove smrti za mene.
Kad sam ponovo pogledala svoj život, izgledalo mi je kao da je video-traka bila sečena, i ostavljeno samo ono što je dobro. Osetila sam Božije prisustvo blizu sebe. Nagrađivao me je za ono što je dobro u mom životu, ali ja sam uzviknula: „Ne, to nije pravedno. Ja sam učinila loše isto tako kao što sam učinila i ono što je pravedno!“
Ali desilo se kao da me je Bog naterao da pogledam novu traku govoreći mi: „Ja ne vidim nikakvo zlo. Isus je izbrisao traku.“
Zašto su oni mučenici umrli? Kao i ja, došli su do zaključka da je bezumno odreći se Boga samo zato što se On ne može videti. Ali još nešto više, oni su razumeli Božiju ljubav i milost, shvativši da zemaljsko trpljenje traje relativno kratko vreme. Oni su se radovali večnom domu koji je Isus pripremao za njih, Biblija kaže da je to dom u kome „nema tuge.“ Sada i ja mogu da se radujem večnosti sa Njim – a ako bih morala da umrem za Njega, umrla bih.
Ja imam veru u matematiku koju predajem iako se ona cela zasniva na nedokazivim aksiomima. Ali jedan aksiom može da se definiše kao „očigledna istina.“ Prihvativši aksiom, očiglednu istinu stvarnosti Božijeg postojanja, došla sam do daleko važnije vere. Imam veru u živog Boga, za koga sam sada spremna da živim – pa čak i da umrem.
SADRŽAJ
7
„Nisam mogla da pomognem drugima zato što nisam mogla da pomognem sebi“
Suzan Štajnmec (Susan Stinmetz) je naučnica vrlo srećna na svom poslu. „Meteorologija je nešto specijalno u mom odnosu sa Gospodom,“ kaže ona. „Ona je proizvod moje vere – i sredstvo koje Bog upotrebljava da bi me naučio više o Sebi.“
Njena ispitivanja su usmerena na vlagu u atmosferi. Čak i u najsuvljim oblastima sveta u vazduhu ima vode. Ali ona će da nakvasi zemljinu površinu i donese život samo ako se kondenzuje i padne u obliku kiše. Kako se ona kondenzuje? „Oko sićušnih čestica ‘prašine’ koje imaju afinitet prema vodi,“ objašnjava Su. „Biblija govori o čoveku kao o ‘prašini,’ a o Isusu kao o ‘živoj vodi’. Kada je naš afinitet za Njim zadovoljen, onda možemo da pomognemo da se osveži i neplodni svet.“
„Naročito sam fascinirana simbolikom duge. Fizički, duga je rezultat prizmatičnog efekta sunčeve svetlosti. I u Nojevim danima, Bog ju je po prvi put upotrebio kao duhovni simbol – da nikada neće zapretiti zemlji sveopštim sudom zbog greha, putem vode. Njegovo prosvećenje svetli kroz vernike: mi smo svi svedoci Njegove milosti i dobrote. Ali ozbiljna je to stvar kad se setimo da se u Nojevo vreme samo nekoliko ljudi spaslo. Kako su oni bili spaseni? Činili su ono što im je Bog zapovedio!“
Suzan Štajnmec je meteorolog istraživač u Aplikacionoj laboratoriji Sjedinjenih Država nacionalne okeonografske i atmosferske administracije (Applications Laboratory of the United States National Oceanic and Atmospheric Administration – NOAA) u Vašingtonu.
Njen sadašnji istraživački program je usmeren ka boljem razumevanju podataka sa vertikalno profilnih instrumenata koji se nalaze na NOAA seriji meteoroloških satelita.
Ona isto tako učestvuje u instrukcionim programima, učeći osoblje pokrajinskih meteoroloških centara po celim Sjedinjenim Državama u tehnici rukovanja i analiziranja podataka sa meteoroloških satelita.
Gđica Štajnmec je postala magistar nauka iz meteorologije, matematike, i fizike na Pensilvanijskom državnom univerzitetu (Pennsylvania State University), a radila je s NOAA-om pod kooperacionom studentskom organizacijom pre nego što je postala redovan član osoblja Svetske vremenske gradnje (World Weather Building) 1979. godine.
Su je ispričala svoje svedočanstvo dr Eriku Baretu, dekanu RADAN-a, za vreme jedne od njegovih profesionalnih poseta NOAA-u kao ugovornika za projekat satelitske primene.
Njena crkva je: Novozavetna hrišćanska zajednica (New Covenant Christian Community) u Koledž Parku, u Marilendu.
Zamislite najsavremeniju naučnu laboratoriju u jednoj državnoj ustanovi – stvarno žarište novih ideja. Zamislite posebno jednu prostranu laboratoriju, sagrađenu tako da podstiče brzometnu razmenu informacija i argumenata – mesto gde se podržava mentalna i fizička aktivnost. Aplikaciona laboratorija nacionalnog ambijenta satelitskih podataka i informacione službe komercijalnih odeljenja Sjedinjenih Država (Applications Laboratory of the National Environmental Satelite, Data, an Information Service of the US Department of Commerce), koja se nalazi na periferiji Vašingtona je upravo takvo mesto.
Ali ipak smo našli jedan tihi ugao. Upoznajmo se sa Suzan Štajnmec, koja tu radi. Upitajmo je o izvoru njenog mirnog držanja. Zašto joj njeni saradnici, mnogi od njih naučnici koji su pretpostavljeni, dolaze za pomoć sa svojim ličnim nevoljama?
RADAN: Suzan, čuli smo da ti ispituješ meteorologiju sa gledišta svemirskog doba. Da li je to tačno?
ŠTAJNMEC: Jeste. Ja pomažem u tumačenju satelitskih slika vodene pare u atmosferi, tako da se meteorološke prognoze mogu poboljšati u oblastima gde je malo posmatranja iz površinskih meteoroloških stanica ili balona. Vodena para je obično nevidljiva u atmosferi, ali na satelitima danas postoje infracrveni senzori koji mogu da pokažu gde je koncentracija ovih gasnih oblika vode. Oni to čine mereći nevidljivu toplotnu radijaciju koju emituju molekuli vode.
RADAN: To zvuči veoma zanimljivo. Da li si uvek imala ambiciju da postaneš meteorološki istraživač?
ŠTAJNMEC: Ne, svakako da nisam. Uvek sam bila zagrejana da radim nešto praktično, da pomognem ljudima, i učinim nešto značajno od svoga života, ali znam da mi to više godina nije polazilo za rukom. Na visokoj školi, moj najveći uspeh je bila petogodišnja kampanja za koka-kola mašinu! Još tada sam znala da mora da postoji nešto bolje za moj život. Ali kao da nisam mogla da pomažem ljudima, a da ih pri tom ne uvredim. Imala sam dobre namere, ali kršila sam obećanja, i mnogo truda je završilo neuspehom.
Ali imala sam dobre ocene na studijama. Studirala sam dve godine na Milersvil koledžu u Pensilvaniji, pre nego što sam se prebacila na Pensilvanijski državni univerzitet za završne studije prirodnih nauka. Ipak, još važnije je bilo to što sam počela da prizivam Boga da mi pomogne da uspem u životu.
RADAN: Misliš donela si svesnu odluku da postaneš hrišćanka, i da je to u tebi dovelo do životne razlike?
ŠTAJNMEC: Tačno. Odgajana sam u jednoj „moralnoj“ porodici punoj ljubavi. Moji roditelji su bili „religiozni“. Ali to nije značilo da sam ja lično poznavala Boga. Naprotiv, imala sam malo, skoro nikakvog dodira sa pravim hrišćanima. Zahvaljivali smo za jelo pred sobom, ali se nismo odista molili. Moji roditelji nisu odlazili u crkvu – i nisam videla dovoljno u ljudima koje sam smatrala hrišćanima da bih poželela i sama da idem.
Kad mi je bilo petnaest ili šesnaest godina, počela sam da slušam o ljudima koji su živeli zaista dinamičnim hrišćanskim životom, pa sam i sama želela isto. Međutim nisam poznavala bilo koga od tih ljudi, niti sam znala kako da dobijem tu silu koja je, znala sam, meni nedostajala. Počela sam sama da čitam Bibliju, pošto sam mislila da je ona imala odgovore. Ali tada sam morala sve više da učim u školi i na studijama u koledžu tako da nisam imala vremena da nastavim svoje traganje za bilo čim nejasnim i neuhvatljivim kao što je bila vera u Boga.
Dok sam bila u koledžu, zaista me je pogodilo to što su propala sva moja zalaganja da pomognem drugima. Imala sam dobre namere, ali one su se često završavale vređanjem drugih. Nedostajala mi je mudrost i snaga da činim ono što je najbolje. Iznenada me je savladala misao da ja nisam mogla da pomognem drugima zato što nisam znala čak ni šta da činim sa svojim sopstvenim životom.
Konačno sam prizvala Boga da usmeri moj život, iako nisam znala baš mnogo o Njemu. On za mene nije bio toliko osoba, koliko izgled (za budućnost). Ali bila sam spremna da verujem da me je On stvorio, i da me je zbog toga voleo. On me svakako bolje razume nego što ja razumem samu sebe, razmišljala sam. On će znati kako moj život može da postane vredan!
RADAN: Šta misliš da li te je Bog naveo na karijeru za meteorologa?
ŠTAJNMEC: Sigurna sam da je to bio On! A kako je to učinio uverava me da On takođe ima i smisao za šalu. Dok sam išla jednim hodnikom u koledžu, prošla sam pored odeljenja za meteorologiju. Iznenada sam uhvatila sebe kako se smejem. Zar ne bi bilo smešno kad bih postala meteorolog? Pomislila sam.
Uzela sam jedan kurs iz meteorologije, tek da bih ispunila uopšteni zahtev nauke, i zaljubila se u proučavanje atmosfere. Za mene je to bilo nešto savršeno – strahovito, naučnički izazovno i korisno za društvo na praktičan način. Ubeđena sam da me je Bog naveo da se odlučim za to.
RADAN: I tada ti se ukazala prilika da se prebaciš na jednu od najboljih škola meteorologije u Sjedinjenim Državama, da bi dovršila studije?
ŠTAJNMEC: Da, i dok sam bila na Pensilvanijskom stejt univerzitetu upoznala sam Boga onako kako Ga sada znam – kao pravog ličnog Pomoćnika i Prijatelja. Postala sam nova osoba pod Njegovim vođstvom i upravom. Tako sam po Njegovom nalogu da studiram meteorologiju – i mojom poslušnošću tom nalogu – shvatila da bi On mogao da mi pomogne u svakom pogledu u životu. Kroz meteorologiju sam upoznala važne ljude koji su mi pomogli da uzrastam u poznanju i razumevanju Njega. Sada ja pokušavam – i, mislim da mi to uspeva – da pomognem drugima da Ga takođe nađu. Ja samo želim da Ga još više ljudi upozna i voli kao ja.
RADAN: I tako si došla da radiš na praktičnom problemu u jednom od najstručnijih centara primenjenih meteoroloških ispitivanja na svetu.
ŠTAJNMEC: Da, Aplikaciona laboratorija je zaista uzbudljivo mesto. U mojoj radnoj grupi se nalazi još četiri naučnika, koji ispituju nove upotrebe satelitskih podataka u oblastima kao što su prognoziranje bujica, obalske magle i posmatranje radijacije i temperature za usevnu prognozu. Druge grupe obrađuju druge probleme – praćenje leda i snega, šumskih požara, uslova bolesti u poljoprivredi, opasnosti od tornada – spisak je skoro bez kraja! Mi često razmatramo ove oblasti na našim seminarima. Ja sam zaista zahvalna Bogu što mi je dao mir srca i uma, mnoge prilike za svedočenje i rad koji ima pravu praktičnu vrednost.
RADAN: I mi Mu zahvaljujemo što te upotrebljava kroz tvoje hrišćansko svedočanstvo i dobar primer u toj hektičnoj laboratoriji. Sigurni smo da nam Bog svima daje odgovore koji su nam potrebni u velikim životnim nevoljama. Mi kroz Njega možemo da budemo od velike koristi drugima. Do kakvih samo promena On može da dovede! A ovo ne može da se nazove retkošću, zato što dramatična promena može da se očekuje u životu bilo koga ko postane Božiji instrumenat.
Apostol Pavle je takođe doživeo dramatičnu promenu u svom životu kada je predao sebe Božijoj brizi i ljubavi. On je napisao sledeće:
Molim vas stoga, braćo, milosti Božije radi, da svoja telesa prinesete na živu, svetu, bogougodnu žrtvu, da to bude vaša umna služba Bogu. I ne upodobljavajte se ovom svetu, nego se preobražavajte obnavljanjem svoga uma, da biste mogli da razaberete šta je volja Božija, šta je dobro, i ugodno, i savršeno (Rimljanima 12:1, 2).
SADRŽAJ
8
Bez brige
Bojao se plivanja. Bojao se grmljavine. Njegova brižnost i pesimizam su ga držali da se ne upušta u „opasnosti“ i da izbegava rizike i nove situacije. Ceo život mu je bio sputan strahom.
Džozef Skot Grison (Joseph Scott Greeson), postdiplomac na Koloradu državnom univerzitetu (Colorado State University), priča direktoru RADAN-a Dejvu Fišeru kako je pobedio svoju sputavajuću sakatost straha i brige.
Džozef Skot Grison je diplomirao na Indijana univerzitetu sa diplomom iz fizičke geografije, nauke koja obrađuje klimatske i druge fizičke osobine zemlje.
Završio je studije za magistra nauka iz atmosferskih proučavanja na Kolorado državnom univerzitetu i sada završava teze na temu „Vertikalne i privremene karakteristike zimskih orografskih oblaka, ustanovljenih vertikalno usmerenim radarom.“
RADAN: Džo, čuo sam da je jedan od tvojih najglavnijih projekata uključio proučavanje snega na Roki planinama. Šta je bio cilj tog istraživanja?
DžO GRISON: Roki planine sadrže najveće vodene zalihe na stotine hiljada kvadratnih milja zemljine površine. Tražili smo mogućnost da promenimo vremenske prilike da bismo povećali snežne naslage – količinu snega koja padne na tim planinama – a naročito da povećamo sadržaj vode u tom snegu.
Ušpricali smo srebro-jodid (formula AgJ) u oblake, pokušavajući da preobrazimo vodu u oblacima u led. Cilj je bio da se dovede do padavina u vreme i na mesta gde bi one bile najpotrebnije.
RADAN: Kakve ste rezultate postigli?
GRISON: Pa, to je još uvek teško reći. Radimo sa veoma visoko-veriabilnim prirodnim sistemom. Na primer, jedan od mojih profesora kaže da kada je godina vrlo vlažna u planinama, onda se dobije dvostruko više od normalnih snežnih naslaga. Kada je godina vrlo suva, dobije se oko pola od normalnih. Dakle moramo da uzmemo u obzir veriabilnost od oko 4 prema 1.
Postavljena je hipoteza da bismo mogli da povećamo snežne naslage bilo koje godine čak i do 20 posto. Dakle, naći 20 posto varijacije do koje je čovek doveo povrh prirodne varijacije od nekih 400 posto je veoma teško.
Na primer, ako jedna godina ima 120 posto od normalnih padavina, to bi moglo da znači jednu od dve stvari. Ili je priroda učinila prosečan deo rada, a ti si dodao 20 posto, ili je prirodni sneg bio iznad prosečnog za tu godinu, i nisi ništa postigao.
Dakle, da bi se stiglo do značajnih zaključaka, ogled se mora produžiti na nekoliko godina, pa ćemo onda morati da proračunamo dugoročne podatke na veoma analitičan način.
RADAN: Naučnici su na glasu po tome što nikada ništa ne uzimaju zdravo za gotovo, nego ispituju svaku mogućnost objašnjenja događaja koje posmatraju. Da li ikada iznosiš taj „pokaži mi“ stav u zbivanja izvan laboratorije?
GRISON: Da. Ponekad nas optužuju da smo skloni raspravljanju.
Moram da priznam da kad sam po prvi put prisustvovao jednom vanrednom biblijskom času kao student na Indijana univerzitetu, pošao sam s namerom da se prepirem. Mislio sam da su članovi te grupe bili mentalno ograničeni prema Bibliji kao izvoru istine i da bi trebalo da budu otvoreni ka mnogim drugim izvorima istine.
Ali dok sam čitao Bibliju, postalo mi je vrlo jasno da je Biblija pisana dugo vremena. Pa ipak ona je bila celovita a ne fragmentarna. Proučavajući Poslanicu Rimljanima, naš učitelj nam je skrenuo pažnju na to da su najvažniji predmeti u toj knjizi bili u odnosu sa važnim predmetima Starog zaveta. Otkrio sam stvari u Starom zavetu koje su bile modeli onoga što je Isus Hristos kasnije činio – onako kako je to zabeleženo u Novom zavetu.
Videvši to jedinstvo – tu totalnost – bio sam ubeđan da se iza Biblije nalazi samo jedan um. Ona je bila nešto više od kolekcije dodataka nezavisnih pojedinaca sa različitih geografskih lokacija, i koji su se javljali sa svojim sopstvenim idejama u različitim vekovima. Oko četrdeset različitih autora je učestvovalo u pisanju Biblije, pa ipak izvanredna potpunost i jedinstvenost njene poruke se ne mogu promašiti.
RADAN: Da li Biblija kaže bilo šta o meteorološkoj nauci?
GRISON: Da, i to me je iznenadilo – uzevši u obzir starost Biblije, a ipak tačnost tog naročitog odlomka.
Ne koristeći savremene reči – kao što su „evaporacija,“ „kondenzacija“ i „precipitat“ – jedan odlomak opisuje rezultate tih procesa ovim rečima: „Sve reke teku u more, i more se ne prepuni; odakle teku reke, onamo se vraćaju da opet teku“ (Propovednik 1:7). Moj naučni um dvadesetog veka je prepoznao da je pisac tog odlomka morao da ima veliko shvatanje o uzajamnom delovanju između vode na zemlji i vode u atmosferi.
Još od prvog biblijskog časa, isto tako počeo sam da shvatam važnost života, smrti i vaskrsenja Isusa Hrista za moj život. Njegov život je bio jedna aktivna sila – koja daleko nadmašuje Njegov primer ili dobar model koji bi trebalo da sledimo. Shvatio sam na tom prvom času da je Hristov život imao uticaja na prirodu moga odnosa sa Bogom i na to kako me Bog vidi.
Činjenica da je greh još uvek aktivna sila koja je delovala na moj život – i da je sa mojim grehom trebalo postupiti na jedan tako određeni način da je moralo da dođe do raspeća – duboko me je potresla.
Pre nego što sam čitao Poslanicu Rimljanima, ja te stvari nikada ranije nisam shvatio, niti sam video kako su se one odnosile na mene lično.
RADAN: Šta je bila prekretnica u tvom proučavanju Biblije?
GRISON: Mislim da je to moralo biti kada sam odlučio da prihvatim te istine iz teoretskog domena i stavim ih u svoj lični život.
Isprva sam pošao na biblijski čas da se prepirem sa ljudima i da diskutujem neke tačke – kao još jednu naučnu apstrakciju – da bih ih dokazao i pobio radi svog intelektualnog zadovoljstva. Međutim Biblija mi je tada više puta ukazala da joj se može verovati – da moram da je primim sa ozbiljnošću. Uvideo sam potrebu da primenim Bibliju na svoj život – ne tek da joj verujem kao naučnoj teoriji, nego da se oslonim na nju, da se pouzdam u nju, i da joj dozvolim da postane aktivna u mom životu.
U mom životu se desilo nekoliko promena. Jedna je bila nova želja da saznam više o tome šta Biblija kaže. Prirodno, moje zanimanje je mnogo poraslo zbog nekih pogrešno shvaćenih stvari o tome šta je Biblija govorila. Zaprepastio sam se kad sam otkrio neke stvari koje je ona zaista govorila.
RADAN: Na primer?
GRISON: Pa, mislim da je jedno od mojih najvećih pogrešnih shvatanja bilo što sam zamišljao odnos između Boga i čoveka kao skup pravila – spisak: čini i ne čini. Ako je osoba činila sve – ili pak većinu stvari – sa spiska, onda je bila u dobrom odnosu sa Bogom. Ako ih nije činila – ili nije činila dovoljno – onda ju je Bog osudio.
Sada mogu da razumem da po Bibliji postoji realnost greha, i da svaka osoba mora da ima posla sa njim. Svako mora da se suoči s tim pitanjem. Svako mora da postupa sa grehom u svom životu. Svako bi trebalo da zna kako se odnos sa Bogom, koji je bio onemogućen zbog greha, može obnoviti.
Kada sam čitao Isusovu besedu na gori, u Mateju 5 do 7, primetio sam njegovo podvlačenje krivice. On je rekao da smo odgovorni za svoje misli, ne tek samo za svoja dela. Ako čovek mrzi svog suseda, kriv je za greh – kriv je isto toliko kao da je ubio čoveka. I jedna pohotna misao je isto toliko zla koliko i preljubničko delo.
RADAN: Kako si reagovao kad si shvatio da si kriv?
GRISON: Moja prirodna reakcija bi bila očajanje u Božijoj osudi smatrajući odnos sa Bogom beznadežnim. Međutim, isto tako shvatio sam da je trebalo da se oslobodim nekako tog osećanja krivice. Razumeo sam da Bog zaista želi da uspostavi odnos sa mnom – jedan komunikativni odnos. Rekao sam u suštini: „Isuse, jasno mi je da si Ti umro za mene i za moje grehe. Ja želim da tvoja smrt na krstu bude primenjena na moj život. Znam da će samo to da odstrani ovu nevolju – ovu prepreku greha koja stoji između Tebe i mene. Ja želim da primenim taj lek na svoj život.“
Sada Bog može da me vidi kao osobu bez krivice, zato što je Isus Hristos uzeo moju krivicu na sebe.
RADAN: Kakve su promene nastale u tvom životu otkako si se tako molio?
GRISON: Mnogo sam se brinuo. Kad god je bila oluja, ja bih se plašio da će nam tornado uništiti kuću. Brinuo sam o mnogim stvarima. Bio sam veoma pesimističan.
Kad mi je bilo osam godina, roditelji su me dali na časove plivanja. Toliko sam se plašio od vode da sam bio sasvim ubeđen da ću se na kraju udaviti.
Dok su ostala deca sasvim dobro učila da plivaju, ja sam se toliko plašio da čak nisam ni pokušavao. Kada bi došao dan za čas plivanja, ja sam se pretvarao da sam bolestan da bih izbegao časove. Nije mi trebalo mnogo da se pretvaram da bih uspeo u tome, jer me je moja preterana zabrinutost već držala na ivici prave bolesti.
Ali otkako je Hristos ušao u moj život – otkako čitam Sveto pismo i razumem Božiju silu i Njegovu potpunu vlast u svakoj okolnosti – jasno mi je da On ne želi da se mi brinemo o tim stvarima. Kao rezultat toga, ja sada imam veliku slobodu da pokušavam stvari koje inače nekada nisam činio. Imam zaista veliku slobodu u životu, znajući da Bog ima vlast i da se brine o svakoj mojoj situaciji.
RADAN: Da li je bilo nekih naročitih stihova koje je On upotrebio da bi te u to uverio?
GRISON: Da. „Ne brinite se ni za što, nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvaljivanjem neka se vaše molbe Bogu očituju“ (Filipljanima 4:6). Našao sam izlaz iz moje zabrinutosti, i razumem da Bog ima kontrolu. Svemir nije bezličan i proizvoljan. Postoji Bog koji se brine o meni kao pojedincu – On upravlja onim što se dešava oko mene.
RADAN: Nije li to uobraženo verovati da bi Bog mogao da se brine o tebi lično? Na kraju krajeva na zemlji ima preko četiri milijarde ljudi.[3] Kako je ikako moguće da se On usredsredi na tebe?
GRISON: Da je On nešto manje od Boga, On bi onda svakako morao da obrati pažnju na neke, a zanemari druge. Mi ljudska bića možemo da obratimo pažnju samo na jednu osobu u datom momentu.
Međutim Bog koji se otkriva u Bibliji je neograničen. On može da se bavi i najmanjim detaljima svih naših života istovremeno.
Bio sam veoma svestan Njegove pomoći za vreme jednog poljskog projekta na kome sam radio, sakupljajući vremenske podatke putem radara. Jednom sam morao da rukujem sa tri kompleksna meteorološka radara istovremeno. Bio sam upoznat s našim univerzitetskim radarom, ali morao sam da učim kako da rukujem s dva Nacionalna okeanografska i atmosferska administrativna (NOAA) radara u roku od nekoliko sati. Bila je to strašna odgovornost, takva u kakvu se obično ne bih upustio. Ali ja sam prihvatio obećanje Svetog pisma: „Sve mogu u onome koji me snaži“ (Filipljanima 4:13). Naučio sam kako da rukujem s tim radarima i kompjuterom koji je bio povezan sa njima u roku od nekoliko sati koliko sam imao na raspolaganju.
Pre nego što sam stupio u živi kontakt sa živim Bogom, nisam imao tu vrstu samopouzdanja koje je ta situacija s radarskim zadatkom zahtevala. I pre nego što sam predao Hristu da vodi moj život, ja svakako ne bih nikada imao hrabrosti da učestvujem u jednom ovakvom razgovoru za štampu i radio program.
Ali to bi i imalo svoga opravdanja. Jer pre nego što se ovo dogodilo, u mome životu nije bilo ničega vrednog o čemu bi se moglo govoriti!
Traženje istine je uvek bilo u prvom planu čoveka koji razmišlja. On je tražio istinu, video je i upotrebljavao je u različitim oblicima i formama. Francuski filozof Montenj (Montaigne) je jednom rekao: „Čovek je rođen da traži istinu.“
Ali istina često izgleda relativna. Kad joj priđemo ona tantalozno uzmiče.
Dr Dejvid Tong (David Tonge) je došao do tačke u svom životu kada se osećao nezadovoljnim i čudno neispunjenim. Kao naučnik, pitao se da li je istina nešto što se odista može razumeti. Pitao se šta je u stvari istina.
Konačno, tražeći je, došao je do zaključka da istina nije nešto što se može formulisati ili definisati; nju samo mogu da dožive oni koji je prime kao Božiji dar. Prava istina ulazi u jedan život kad se taj život „nanovo rodi.“ Tada se istina živi na svakidašnji praktičan način primajući svemoguću silu koja je jednom preobrazila mrtvog čoveka Isusa u vaskrslog Gospoda slave.
Dr Dejvid Tong je rođen u Velsu. Studirao je na Imperijal koledžu u Londonu i primio diplomu iz prirodnih nauka sa prvom počasnom klasom iz matematike 1956. godine. Pošto je radio kao primenjeni matematičar u Elektronskoj laboratoriji britanskog admiraliteta (British Admiralty Electronics Laboratory) i kod Centralne električne centrale, prešao je na odeljenje matematike i kompjuterske nauke na Politehnici Velsa, u blizini Kardifa. Tamo radi kao predavač od 1965. godine.
Na politehničkom fakultetu se po prvi put zainteresovao za problem razumevanja šifrovanja i upotrebe vizuelne informacije koja dolazi do mozga. Neke njegove teorije su bile objavljene u Internacionalnom žurnalu čoveko-mašine studija (International Journal of Man-Machine Studies). Godine 1979. je bio nagrađen doktoratom Londonskog univerziteta. On se sada bavi daljim ispitivanjem na polju spoznajnih procesa i veštačke inteligencije.
Dr Tong je oženjen i ima dve kćerke. Član je jedne evanđeoske crkve, gde pomaže u radu sa mladima još od svoga obraćenja 1976. godine. Takođe je aktivan u zadobijanju duša po bolnicama i među alkoholičarima.
Kakav je odnos između razuma i mozga? Kakva je razlika između ovo dvoje?
Naučnici koji su radili na različitim poljima – od psihologije do kibernetike – s vremena na vreme su razmišljali o tom problemu. Mi sada znamo veoma mnogo o mozgu. Iako na oko to nije neki impozantan organ, njegova kompleksnost je kolosalna. Njegove tajne su hemijske, električne i strukturne. Neurohirurgija je otkrila da je mozak sačinjen od mreže električno povezanih ćelija ili „neurona,“ koje leže u jednoj pihtijastoj supstanci. Ova vidljiva i opipljiva struktura je mesto onog dela nas, koji je neopipljiv – našeg svesnog bića: naših misli, osećanja i volje – sve to nazivamo razumom. To je mnogo teže ispitati, jer su tajne razuma funkcionalne; one se nalaze skrivene u načinu na koji mozak radi.
Moj prvi susret sa tim problemima koji bude zanimanje, desio pre nekoliko godina kad sam počeo da ispitujem problem vizualne percepcije. Moj posao je bio matematičke prirode, baveći se postavljanjem teorije kako se vizualna informacija čuva u mozgu. Posle nekoliko godina, neki moji rezultati su bili objavljeni, pa sam se prijavio za doktorat na Londonskom univerzitetu. Ova nova istraživačka delatnost je dovela do toga da je moj akademski život docenta na Politehničkom fakultetu postao mnogo zanimljiviji. Život mi je bio puniji, a ja sam bio zaposleniji – ispunjena osoba.
Da me je ma ko posmatrao pomislio bi da sam zaista zadovoljan. Imao sam obezbeđen, zanimljiv i dobro plaćen posao. Bio sam oženjen i imao sam dve kćerkice. Živeli smo udobnim životom u novoj kući u Južnom Velsu, u lepoj okolini blizu šume i mora. Voleo sam dobru muziku, pozorište i literaturu. Pa ipak, osećao sam da mi je nešto nedostajalo. Imao sam neko neodređeno osećanje da nisam bio ispunjen na nekom nivou moga bića.
Pored mog istraživačkog rada, razmišljao sam o problemima uopštenije prirode. Ja sam, naravno, učio da koristim svoj mozak dok sam bio student na univerzitetu, a isto tako i kroz moj rad kao docent. Kao matematičar, učio sam da formulišem rešenja problema na logičan način. Međutim na jedno naročito pitanje nisam mogao da nađem odgovor: Zašto osećam u svojoj osnovi to nezadovoljstvo?
I sa materijalnog i sa intelektualnog gledišta, moj život je bio vrlo uspešan – štaviše idealan. Činilo mi se da moja nevolja mora da obuhvata moj život u najdubljem smislu. Možda je moje proučavanje raznih nivoa mozga probudilo ovu duboku zabrinutost.
Baš tada sam počeo da razvijam prijateljstvo sa susedom koji je bio hrišćanin. On i ja smo diskutovali mnogo štošta. Ja sam uvek nalazio „racionalne“ prilaze, u suprotnosti sa njegovim duhovnim objašnjenjima. Voleo sam te dobroćudne razgovore. Naročito sam se ponosio na ono za šta sam mislio da je bio pronicljiv napad čiste logike, koja je po mom mišljenju do krajnosti sekla „natprirodne“ dokaze moga prijatelja.
Mislim da mi je upravo u to vreme sused skrenuo pažnju na treće poglavlje evanđelja po Jovanu. Tu sam čitao o jednom klasičnom susretu između Isusa i Nikodima, koji je u Isusovo vreme bio jedan od građanskih i religioznih vođa u Jerusalimu. Nikodim je bio veliki mislilac – obrazovani bogoslov klasičnog jevrejskog karaktera. Isus se mnogo razlikovao od njega. On je bio energičan mladi vođa, koji je upravo počeo da širi novu teologiju. Objavljivao je zaprepašćujuću vest da je zbog Božije ljubavi prema svetu, On – Božiji vlastiti Sin – poslan da donese spasenje i novi život ljudima. Da li je ta poruka mogla imati bilo kakvog značaja za mene? Pitao sam se.
Počeo sam da razmišljam o tome kako je naučničko razmišljanje napredovalo kroz vekove. Čovek je uvek tragao za istinom. Uvek je želeo da sazna više o prirodi. Nikad nije bio zadovoljan time da se zadrži na postojećim, napuklim, sferama znanja. U svakoj grani nauke, ranije ideje su bile modifikovane ili promenjene. Razmišljao sam o tome kako je Kopernik unapredio astronomiju zato što je odbio da prihvati Ptolomejev pogled o svemiru. Razmišljao sam o dramatičnom načinu na koji su se Ajnštajnove teorije probile kroz granice Njutnove fizike. Pa ipak, razmišljajući o našim mnogim pronalascima, postalo mi je jasno da i naši najbolji sistemi naučničke istine još uvek pate od izrazitih ograničenja. Oni pribavljaju odgovore na neka pitanja, ali nikad ne odgovaraju na sva.
Jedno me je brinulo više od svega. Znao sam kao naučnik, da bi se držanjem starih delimičnih teorija, kad postoje superiornije, sprečavao rast nauke i ograničavalo sopstveno učešće u njenom napretku. S takvim mislima počeo sam da se pitam da li je moje odbacivanje postojanja duhovnog područja bilo logično i mudro. Naše shvatanje o tome kako mozak radi još uvek je nepotpuno. Mi znamo isuviše malo o stimulansima na koje on reaguje.
Pažljivo sam ispitao biblijski zapis razgovora između Isusa i Nikodima. Nikodim je želeo da zna kako je Isus mogao da čini izvanredne stvari koje je činio. Isus je odgovorio da postoji samo jedan način na koji neko može da razume suverenu Božiju silu: ta osoba mora „nanovo da se rodi“. Bez sumnje, Nikodimu je bilo još teže da razume ovo nego nama. Shvatio sam da bi potreba za ovakvim rođenjem - „rođeno od Duha (Božijeg),“ kao što to Biblija kaže (Jovan 3:6) – mogla da bude ključ za rešenje i mog ličnog problema.
Kada sam produžio sa traganjem za osnovnim istinama duhovnog života, shvatio sam da čovek mora duboko da se pokaje i da mu iz dubine srca bude žao godina koje je proživeo nezavisno od Boga. Otkrio sam da ako bih Mu došao u veri i s pouzdanjem On će delovati i pomoći će mi, a On bi to učinio iz ljubavi, bez obzira na to šta sam ranije počinio. Samo onda bih mogao postati stvarno živ. Samo onda bih počeo duhovno da rastem.
Slutio sam da je jedini način da se iskopam iz svog stanja hroničnog nezadovoljstva bio, da isprobam to teoretsko znanje. Tada sam počeo da se molim da i ja primim pomoć da upoznam Boga onako kako Ga je moj sused, očigledno, znao.
Tada još nisam shvatao da će odgovor na moju molitvu biti ulazak u jedan potpuno novi život – duhovni život! Ako je moja osnovna nevolja bila duboko usađena i teško razumljiva, onda je i njeno rešenje moralo da zadire duboko i u potpunosti. Tako je i bilo! Uskoro sam otkrio da je priznavanje Isusa Hrista kao Gospoda u mom životu – i primanje novog života u Njegovom Duhu – značilo početak potpune obnove moga postojanja iz najveće dubine moga bića. Sada mi je jasno da je moj unutarnji nemir bio rezultat svesnosti urođenog mrtvila u koje je samo Bog mogao da unese život.
Kako ja razumem nanovo rođenje danas? Dozvolite mi da to ovako kažem: Fizički život je materijalan i opipljiv – koji se prepoznaje putem pet čula. Duhovni život se ne može direktno otkriti sa tih pet čula, pa ipak on je isto tako stvaran – kao što su razum i mozak stvarni. Zaista, duhovni život je daleko stalniji od fizičkog; Biblija tvrdi da je to „večan život“. Uvideo sam da ljubav, radost i mir, koje donosi duhovni život, daleko nadmašuju plodove pukog fizičkog postojanja. Počeo sam da shvatam šta je Isus mislio kada je rekao: „Ja sam došao da imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Jovan 10:10).
Kao naučnik, siguran sam da je zastupanje starih i nepotpunih teorija, kad postoje bolje i potpunije, usporavanje rasta i napretka nauke. Naučnik se nada da će se približiti punoj istini fizičkog sveta, zasnovanoj na zaključcima koje izvlači svojim ispitivanjem. Isto tako, moram da zaključim da je odbacivanje Božijeg postojanja odbacivanje novog, boljeg i potpunijeg znanja o sebi, životu i svemiru u kome živimo.
Odbacivati otkriveno božanstvo Isusa Hrista – i duhovnog života koji nam Bog nudi kroz veru u Njega – znači padati u stanje duhovne morbidnosti. Takvo odbacivanje bi značilo ropstvo materijalnom svetu, čija je supstanca prolazna i čije su vrednosti do krajnosti malotrajne. Biti dobrovoljno zatvoren u jednu takvu egzistenciju znači zatvarati oči prema istini koja oslobađa i vodi u večni život.
Kao naučnik, u svom istraživanju ja idem za naučnom „istinom,“ znajući da je takva istina prolazna. Ona može da se prevaziđe ili pobije bilo kada. Međutim, pošto sam hrišćanin, moj život i rad se sada temelje na najsveobuhvatnijoj i nesumnjivoj izjavi koja je ikada data u vezi sa istinom: Isus Hristos je jednom rekao: „Ja sam istina“ (Jovan 14:6).
Sva istina svemira se nalazi u Njemu.
Nevolja sa ovom istinom je u tome što se ne pokorava običnim definicijama i otkrićima. Ona nadmašuje logiku naučnika, ubedljive govore političara i najdublja razmišljanja ateističkog i agnostičkog filozofa. Jedini prilaz joj je kroz „nanovo rođenje“, verom u Isusa Hrista. Kada sam se pouzdao u Njega, našao sam ispunjenje koje mi je ranije nedostajalo.
Ja danas znam da sam našao večnu istinu u Isusu Hristu koji je rekao onima oko sebe: „Upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Jovan 8:32).
SADRŽAJ
10
Dalje od Ajnštajna
Potrebno je tri stotine tona detekcione opreme da bi se potvrdilo da je proton veličine jednog trilionitog dela milimetra stigao.
U visoko-energecionom svetu Fermilaba, dr Randal J. Fisk (Randall J. Fisk) vidi Božije „pokazano savršenstvo“ na sab-atomskom nivou.
Randal J. Fisk je doktorirao iz energecione fizike na Državnom univerzitetu Njujorka (State University of New York) u Stoni Bruku. Od 1978. do 1981. godine radio je na jednom od najvećih svetskih centara za istraživanje elementarnih čestica, u Fermi nacionalnoj laboratoriji ubrzanja (Fermi National Accelerator Laboratory), u Bataviji, državi Ilinois.
Godine 1981. otpočeo je četvorogodišnji teološki program na Konkordija teološkom seminaru (Concordia Theological Seminary), u St. Luisu, Misuri.
Ja sam fizičar čije je polje proučavanja bilo na fizičkim elementarnim česticama. Proučavao sam najmanje čestice od kojih je sagrađen svemir; deliće od kojih su načinjeni atomi.
Da bismo proučavali tako male čestice, koristili smo ogromni fermilabski protonski ubrzavač, koji je ubrzao protone do energije od skoro pola triliona elektron volti, u jednom podzemnom prstenu više od jedne milje u prečniku. Pošto bi brzokrećući protoni žestoko udarali u metalne ploče, došlo bi do njihovog razbijanja, omogućavajući nam da otkrijemo od čega su protoni sačinjeni i kakve ih sile drže. Na taj način smo proučavali svet koji se meri milionitim bilionitim delovima milimetra!
Kakav je svemir kada se gleda iz povoljnog položaja? Za jednog naučnika on je divan! Naučni zakoni koji upravljaju sab-atomskim svetom su zapanjujuće jednostavni. Čestice i sile deluju na svoj čudan i zaprepašćujući način, i kad ih se bilioni biliona biliona stavi zajedno, imamo divan svet u velikom razmeru u kome živimo.
Kad posmatram vedro, zvezdano nebo, ili duboko razmišljam o sab-atomskom svetu, ili pak gledam divan zalazak sunca, ja moram da se složim sa psalmistom Davidom koji je rekao: „Nebesa kazuju slavu Božju, i dela ruku njegovih glasi svod nebeski“ (Psalam 19:1). Neko je jednom definisao Božiju slavu da je ona „Božija izložena vrsnoća.“ Bog je izvanredan u svemu što čini, i Njegova stvorenja to pokazuju.
Nuklearne čestice koje sam proučavao, samo su građevinski materijal koji je Bog upotrebio da načini sve što postoji. U lepoti našeg sveta se ogleda vrsnoća Onoga koji je stvorio te beskrajno male čestice i koji ih je zatim formirao u sve što vidimo oko sebe.
Samo zato što su otkrili neke sab-atomske složenosti, naučnici su zaradili Nobelovu nagradu. Koliko veća čast pripada Onome koji je stvorio te složenosti!
Lepota Božijeg stvaralaštva je veća od onoga što se vidi na površini. Njegova slava – Njegova izložena vrsnoća – očigledna je bez obzira kako blizu ili kako daleko gledaš. Zemlja iz svemira izgleda kao plavo-beli dragi kamen koji svetluca na suncu. Na Zemlji, lepota cveta ili planinskog potoka nas očarava.
A iz velike blizine, ja mogu da posvedočim da svet ima jedinstvenu lepotu na svoj način. Božija Reč je divna na svaki način.
Albert Ajnštajn (Einstein) je bio savladan jednostavnom lepotom koju je našao u jednačini relativiteta – simetrijom i redom koje je on zvao „elegantnost“. Mislio je da je moralo biti Stvoritelja, i to takvog koji izaziva starohopoštovanje. Nažalost, Ajnštajn nije mogao da veruje u Boga koji je toliko velik i toliko veličanstven da je stvorio svemir, a da bi se zaista brinuo za njega lično.
U tom pogledu ja sam otišao dalje od Ajnštajna. Ja sam otkrio da se istiniti i pravi Bog brine za mene – i da On poznaje svakog od nas po imenu.
Zaista me ništa nije toliko potreslo na polju fizike što zahteva duboko razmišljanje, koliko gledanje u mnoštvo zvezda na vedrom nebu, jer sam tada znao da me Stvoritelj svega toga poznaje i ljubi!
Dozvolite mi da vam nešto ispričam. Ja sam govorio o Božijoj vrsnoći i pažnji pri stvaranju svemira. Međutim to nije specijalnost; to nije Njegova najuzvišenija slava. Božija vrsnoća se najbolje pokazuje u Njegovoj ljubavi. Pošto sam postepeno, i sve više počeo da cenim izvanredan način na koji je Bog stvorio svemir, još više sam naučio da cenim izvanrednu eleganciju Njegove ljubavi.
Božije pokazivanje Njegove vrsnoće u ljubavi može da se nađe u osobi i misiji Isusa Hrista – krajnje ljubavi. Što sam pažljivije zagledao u Bibliju, sve više sam primećivao da je svako Isusovo delo bilo motivisano čistom ljubavlju. Isus Hristos nikada nije imao sebične misli. Njegov celokupni život je bio zasnovan na pomaganju drugima. On je dobrovoljno podneo smrt koja je bila groznija nego što bi se ikada moglo i zamisliti, da bismo mi mogli da imamo večni život i odnos sa Bogom kao što ga dete ima sa svojim ocem punim ljubavi.
Isus nam je predstavio Boga kao onoga koji stoji sa raširenim rukama, i poziva ljude da Ga zagrle. Samo je neograničeni Bog mogao da ima neograničenu ljubav – ljubav koja može da obuhvati svaku osobu koja prihvati Njegov poziv koji upućuje svakome.
Dugo vremena sam tražio istinu. Pošao sam na fiziku da bih video kakva se istina nalazila u njoj. Bio sam nezadovoljan idejom da nema Boga. Jednostavno nisam mogao da verujem da je tako divan svet postao nekakvim slučajem. Misao da je moje sopstveno biće samo ishod besmislenog slučaja takođe mi je zvučala neverovatno.
Ispitao sam nekoliko religija, ali našao sam da me nisu zadovoljile.
Razgovori sa sekretaricom na fizičkom odeljenju u Fermilabu su me podstakli da ozbiljno razmotrim hrišćanstvo. Do tada sam smatrao Isusa samo jednim velikim filozofom i veoma duhovnim čovekom. Jedan sused je držao informacione časove, te sam počeo da učim o tome kakav je Isus zaista bio. Konačno sam se oženio sekretaricom koja mi je pomogla da razmišljam o Hristu.
Nisam znao zašto, ali imao sam pravu glad za čitanjem o Isusu u Bibliji. Imao sam intelektualnu borbu. Logično i intelektualno, dobra vest o Isusu je izgledala verovatna i istinita. Ali možemo li mi odista da znamo šta je istina? Prva poslanica Korinćanima 2:14 kaže da prirodni čovek svojim razumom ne može da shvati ono što je od Boga; o tome se mora rasuđivati na duhovni način. Pošto sam nastavio da čitam Božiju Reč, nešto u meni se slagalo sa onim što sam čitao, govoreći mi da je to što sam čitao bilo istinito. Ja ne mogu da ukažem na određeni trenutak spasenja; to se verovatno desilo kada mi je Bog podario veru u srcu govoreći mi da je ono što sam čitao u Bibliji bilo istinito.
Moj rad na fizici je obezbedio nešto slično. Vršio sam oglede sa neutrinom, čudnom vrstom elementarne čestice koja može da prođe kroz celu zemaljsku kuglu i iziđe na suprotnu stranu. Ukoliko nemaš pogodnu opremu za detekciju neutrina, nikad nećeš ni znati da oni postoje. U stvari pre pedeset godina nije se ni znalo da oni postoje.
Pa i danas, da bi se neoutroni otkrili potreban je tri stotine tona težak „blic detektor.“ Od triliona neutrina emitovanog zraka, desi se da tek nekoliko pogodi detektor koji se sastoji od nekoliko stotina hiljada neonskih cevi pripremljenih za eksperiment, pod visokim voltažnim naponom i na ivici usijanja. Ako nabijena čestica pogodi cilj, neonska cev zasija pokazujući njen prolaz, tačno označavajući gde se to dogodilo.
Samo zato što se neutrini ne mogu primetiti sa naših pet čula, ne znači da oni ne postoje. Komplikovani, osetljivi instrumenat potvrđuje da neutrini postoje. Potrebno je nešto specijalno da bi se oni pokazali.
Na isti način, koristeći samo naš prirodni razum i pet čula, ne možemo otkriti stvarnost Božije istine. Ja ne verujem da Bog želi da mi otkrivamo Njegovu istinu svojim čulima; inače bismo tada tvrdili da je to naše lično otkriće, i lepota svega toga bi bila uništena. Bog želi da nam da Svoju istinu kao poklon, zato što nas ljubi.
Bog mi je omogućio da doživim istinu koju sam proučavao na Biblijskim časovima. Drugim rečima, Bog mi je darivao spasenje o kome sam učio, stvarajući u meni veru koja je neophodna da ga primim. Sećam se kako me je jednog dana snažno pogodila stvarnost toga. Nalazio sam se na skupu hrišćana koji su slavili i štovali Gospoda. U svom duhu, osetio sam radost Svetog Duha. Zaplakao sam, zato što još nikada dotada nisam osetio tako duboku i autentičnu lepotu.
Osetio sam Božiju ljubav, i znao sam da je ista ljubav zaista poslala Isusa na Zemlju. Osetio sam radost i mir spoznavši da me je Bog ljubio tako velikom ljubavlju da Ga stvarno mogu zvati svojim Ocem. Počeo sam da poznajem Isusa lično kao svog prijatelja i Gospoda, umesto da samo znam o Njemu.
Božija vrsnoća koju sam video u svetu oko sebe, sada me je progutala. Okusio sam i učestvovao sam u još većoj vrsnoći: u Njegovoj ljubavi i u Njegovom prisustvu.
Da, Božija grandioznost se svakako nalazi u Njegovom stvaralaštvu – u sab-atomskom svetu, u nebesima i prirodi. Međutim ako ne nađemo slavu Božiju u Njegovoj ljubavi i Njegovom prisustvu, propustićemo Njegovo najbolje što ima za nas.
Sada je najveća želja mog srca, da doživim još više od Njegove slave. David je to divno rekao:
Za jedno samo molim Gospoda,
samo to ištem,
da živim u domu Gospodnjem
sve dane života svog,
da gledam krasotu Gospodnju
i razmišljam u hramu njegovu.“
(Psalam 27:4)
Svet elementarnih čestica u fizici mi je pomogao da poštujem Boga kao blistavo inteligetnog i moćnog Stvoritelja. Lični kontakt sa Njim mi pokazuje da je On Bog ljubavi.
SADRŽAJ
11
Bog koji nije mogao biti sakriven
Odrastaj u nekoj ateističkoj zemlji, pohađaj ateističke škole i živi sa ateističkim roditeljima, i sociološka teorija kaže da ćeš odrasti kao ateista.
Međutim i u ambijentu koji je bio tako dobro „zaštićen“ od Boga, Aleksandar Semjonov je našao Boga. Studirajući arhitekturu, primetio je da je priroda posedovala impresivnu kombinaciju forme i funkcije koja je ukazivala na jednog Velikog Arhitektu koji ju je stvorio. Čak su mu i ateističke knjige pomogle da nauči više o pravoj Božijoj prirodi, koga su inače opovrgavale kao lažnog. Pobožna susetka i Hrišćanske radio-emisije, od kojih nije da mogao da bude „zaštićen“, uticali su na njega.
Mladi Rus iznosi svoju priču.
Aleksandar Semjonov, rođen u Sovjetskom Savezu, kaže da su arhitektura i umetnost njegova glavna zanimanja. Za vreme studija na fakultetu, javno je priznao veru u Hrista i uskoro postao član Baptističke crkve.
Njegovo ime je promenjeno da bi se sačuvala anonimnost.
Neki filozofi su mislili da su „bića deterministički svesna.“ Ova ideja sadrži jedan elemenat istine, da naša okolina utiče na formiranje naših pogleda i stavova prema životu. Međutim, materijalisti često pretpostavljaju da naš razum nije ništa drugo do odraz našeg ambijenta. Kontrolisati okolnosti u kojima jedna osoba živi, oni kažu, znači kontrolisati šta će ta osoba postati.
Mi dakako moramo da se zapitamo: da li su dela dizajnera i inženjera zaista odraz fenomena koji već postoji na svetu? Ili, da li um stvara nešto što ranije nije postojalo?
Kako objašnjavamo konstrukciju potpuno novih mašina i uređaja, ili pak otkrivanje sintetičkih materijala u modernoj hemiji za koje se ranije nije ni čulo? Može li novorođena simfonija u umu jednog kompozitora, ili neki originalni dizajn koji se javlja u svesti arhitekte, da se jednostavno pripiše uticajima materijalnog ambijenta?
Isto tako, nije li dobro dokazano da različiti ljudi sasvim drugačije reaguju pod uticajem istih podsticaja i da će zapaziti isti informaciju drukčije?
Svest i čovekov duhovni svet su mnogo složeniji nego što ih neki materijalisti predstavljaju. Biblija ukazuje na to da vera u Boga i hrišćanski pogled na svet nisu rezultati obrazovanja ili dugoročnog uticaja jedne grupe ljudi na drugu. Bog može da privuče k sebi sasvim različite ljude, koji žive na veoma različitim mestima, sa raznolikom kulturnom i obrazovnom pozadinom. „Jer koje je unapred znao, njih je i predodredio da budu saobrazni liku njegovoga Sina . . . Koje je pak predodredio, te je i pozvao; a koje je pozvao, te je i opravdao . . .“ čitamo u Pavlovoj Poslanici Rimljanima (8:29, 30).
I u našem modernom dobu, ima onih koji se pozitivno odazivaju na Božiji poziv. To su ljudi različitih narodnosti, građani različitih zemalja, pripadnici raznih crkava, ali oni zajedno predstavljaju Božiji izabrani narod, uopštenu crkvu Hristovu, o kojoj je apostol Pavle pisao: „(Bog) nas je u njemu izabrao pre stvaranja sveta — da budemo sveti i neporočni pred njim, odredivši nas unapred u ljubavi, blagonaklonošću svoje volje, da nas Hristovim posredstvom usini, . . .“ (Efescima 1:4, 5). „Ko će nas rastaviti od Hristove ljubavi? nevolja, ili pritešnjenost, ili gonjenje, ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač? . . . Ali u svemu tome mi nadmoćno pobeđujemo pomoću onoga koji nas je zavoleo“ (Rimljanima 8:35, 37). Ja takođe pripadam ovoj grupi ljudi. Bilo je to u Sovjetskom Savezu, jednoj ateističkoj zemlji, da me je Bog pozvao u Njegov život vere.
U Sovjetskom Savezu ateizam je ulivan u glavu od osnovne škole sve do univerzitetskog nivoa. Radio, televizija i štampana reč se često upotrebljavaju za širenje ateizma, u čemu je osnovna teza sledeće: „Nauka opovrgava religijsku zabludu.“ Biblija i hrišćanska literatura se ne prodaju u prodavnicama niti su na raspolaganju u javnim bibliotekama. S druge strane, knjižare i biblioteke nude preobilno ateistički materijal, čiji se pisci trude da uvere čitaoca da su religiozna ubeđenja neodrživa.
Velika većina stanovništva u Sovjetskom Savezu nije verovala u Boga. Moji roditelji, oboje visoko-obrazovani, takođe spadaju u njih. Pa ipak, uprkos činjenici što sam rastao u jednom ateističkom društvu i što su mi roditelji bili ateisti, u mojoj svesti se razvio religiozni pogled. Postao sam hrišćanin i Bog mi pomaže da se čvrsto držim u veri.
Kako je to bilo da sam čuo o Bogu i Hristovom učenju? Biblija otkriva da Bog može da posvedoči samoga Sebe na različite načine, upotrebljavajući razne ljude i različite okolnosti.
Moj prvi susret sa Bogom se desio kroz razgovore s jednom starijom gospođom koja je živela odmah do nas. Ta žena je volela decu. Dok sam još bio dete, ona bi me često pozvala kod sebe na kolače, a ponekad bi mi ponešto i poklonila.
U njenoj kući sam po prvi put naišao na sliku koja je prikazivala Hristovo raspeće. Koliko se sećam, bila je to jedna stara crno-bela svilena reprodukcija slike jednog od italijanskih renesansnih majstora. Slika me je privukla, te sam počeo susetki da postavljam pitanja o njoj. Ona mi je objasnila ko je bio predstavljen na slici, i da On vidi i zna čovekova kretanja. Zbog njene ljubavi, njeno svedočanstvo je ostavilo trajni utisak na moju dušu.
U Pavlovom pismu Rimljanima, čitamo sledeće o Bogu Stvoritelju: „Čak i njegove nevidljive osobine, njegova večna sila i božanstvo, mogu se od stvorenja sveta jasno sagledati, ako se na njegovim delima promatraju, . . .“ (Rim. 1:20). Verujem da mi je stvoreni svet svedočio o svom Stvoritelju. Lepota prirode, njena raznolikost i složenost, neprekidno su objavljivali mudrost svoga Stvoritelja. Pa i pored toga što nalazimo negativne aspekte u prirodi (Biblija ih objašnjava kao ishod čovekovog greha), ona još uvek nastavlja da podstiče naše divljenje i radost.
Roditelji su mi ulili ljubav za prirodom još od samog detinjstva. Često smo odlazili u šumu, pešačili smo, ili plovili kajakom. Zimi smo išli na skijanje. Sećam se kako mi je majka često skretala pažnju na lepotu pošumljenog krajolika.
Istovremeno, moji roditelji su razvili u meni ljubav za umetnošću. Iako je njihov posao imao malo zajedničkog s umetnošću, oni su negovali jako zanimanje za nju i često su me vodili u galerije i na izložbe. Tamo sam poredio slikane pejsaže sa scenama koje sam video u prirodi. Razmišljao sam: Slavni umetnici su, praveći takve divne slike, učili u školi prirode. Ali ko je taj Veliki Umetnik koji je stvorio prirodu?
Kasnije, dok sam na fakultetu studirao arhitekturu, poredio bih oblike i građe koje su se nalazile u prirodi sa formama i strukturama koje su arhitekti osmislili. Čvrstoća, korisnost forme i lepota su svojstva koja se traže u dobroj arhitekturi. I ta svojstva se nalaze u živoj prirodi. Nije čudo što je Galileo Galilej izumeo formulu koju građevinari koriste za podupiranje greda – pošto je analizirao trajnost dizajna biljnih sistema! Isto je tako dobro poznato da je Bruneleski, veliki arhitetka u italijanskoj Renesansi, upotrebio ljusku ptičjeg jajeta kao model za svoju čuvenu firentinsku katedralu. Danas, arhitekti i inženjeri često usvajaju saće u svom stvaraštvu i zbog cene materijala i zbog čvrstine zdanja.
Stilizovane žive forme su vekovima korišćene u arhitektalnoj ornamentici. Arhitekti su pokušali da prilagode svoje zamisli prirodnom ambijentu okoline. Studiranje arhitekture mi je pomoglo da bolje razumem i cenim ono što su stvorili veliki arhitekti. Lepe stvari je teško kreirati – napraviti nešto što je savršene forme i prijatno za oko.
Lepota svakog pravog dela arhitekture i umetnosti je harmonija svih njenih delova, a istovremeno bi trebalo da bude bez tupe monotonije. To je osetljiva kombinacija forme, linije i boje. Lepota je, moglo bi se reći, složeni red koji je prisutan u delima umetnosti i arhitekture. Mi poštujemo velike majstore, koji su bili u stanju da stvore ovaj jedinstveni red; hvalimo njihov talenat i njihovu mudrost. Ali lepota dela koje je čovek stvorio, blede pred lepotom prirode. Da li je divna kreativnost u prirodi ikako mogla da dođe bez genijalnosti i sposobnosti? Znamo da ništa složeno i lepo ne može da se stvori bez razuma. Ko je onda stvorio lepotu stvaralaštva koje se nalazi u prirodi? Ovakva razmišljanja su me navela na misao o jednom Vrhovnom Razumu, ili „Velikom Arhitekti,“ koji je kreirao prirodu. Ideja o Bogu Stvoritelju mi je bila daleko logičnija od materijalističke tvrdnje da je sve nastalo samo od sebe slučajnošću.
Sećam se kako sam naišao na pre-revolucionarno izdanje zbirke eseja poznatog ruskog naučnika Mihaila Lomonosova. U jednom od njih on piše:
„Stvoritelj je dao čovečanstvu dve knjige. U jednoj je otkrio svoju veličanstvenost, u drugoj – svoju volju. Prva je vidljivi svet, koji je On stvorio tako da bi čovek – gledajući veličinu, lepotu i harmoniju Njegovih stvorenja – mogao da prizna Božiju svemoć. Druga knjiga je Sveto pismo.“
Ispočetka Bog mi je otkrio Sebe kroz prvu knjigu, a kasnije i kroz drugu.
Verujem da me je Bog podsećao na Sebe svaki put kad sam slušao klasičnu muziku s religioznom temom, ili pak kad sam gledao umetnička dela. Isto tako, imao sam prilike da naučim više o Bogu i hrišćanskom moralu kroz dela ruske klasične literature. Hrišćanstvo je vršilo sasvim jasan uticaj na dela istiknutih ruskih pisaca devetnaestog veka. Hrišćanska ljubav i saosećajnost se ogledaju u literaturi tog razdoblja, kao što su dela Tolstoja i Dostojevskog. Na primer, karakteristična tema Dostojevskog opisuje i analizira osetljive dramatične situacije ljudskog života sa hrišćanskog gledišta. Njegove knjige su mi dale osnovna hrišćanska iskustva.
S vremena na vreme pokušavao sam da započnem diskusiju sa prijateljima i rođacima o nekom religiozno-filozofskom predmetu. Ali kao da niko nije delio moje poglede o Bogu. „Ateistička literatura je potpuno oborila tvoje ideje,“ tvrdili su. Međutim, u mom slučaju, što bi moglo čudno da zvuči, ateističke knjige su samo proširile moje shvatanje hrišćanske vere.
Čitao sam ateističku literaturu zato što sam bio zainteresovan za suprotno; hteo sam da proverim svoje poglede o tome da Bog postoji. A materijal koji sam čitao nije mogao da mi da nijedan jedini dokaz koji bi bio dovoljan da poljulja moja ubeđenja. Te knjige su sadržavale razne i mnoge teološke koncepcije – date u svrhu kritikovanja. Pisci ateističkog materijala su primorani da citiraju ideje teologa, pošto je sovjetskim čitaocima vrlo teško da se upoznaju sa njima na bilo koji drugi način. Ponekad takve knjige, pre nego što počnu da kritikuju religiju, citiraju iz Biblije ili iznose činjenice iz crkvene istorije. Tako čitajući ateističku propagandu, mogao sam da dobijem bolji uvid u hrišćansku misao.
Moje religiozno traženje je otišlo još dalje slušajući hrišćanske radio programe, emitovane iz drugih zemalja.
Takvi programi predstavljaju jedan od nekoliko drugih izvora kojima ruski vernici mogu da se okrenu da bi učili o Bogu. Ta emitovanja su naročito značajna, zbog onoga što čitamo u Rimljanima 10:17: „Vera, dakle, potiče od propovedi, a propoved biva Hristovom rečju.“
Da bih našao pojedince koji su bili moji istomišljenici počeo sam da posećujem različita mesta gde su se održavala bogosluženja. Bio sam u Pravoslavnim crkvama, sinagogi i Baptističkoj crkvi, gde sam se sprijateljio sa mladim hrišćanima. U Baptističkoj crkvi sam uspeo da dobijem Bibliju, i čitajući je, shvatio sam zašto je ova izuzetna drevna knjiga izvor inspiracije tolikom mnoštvu ljudi.
S vremena na vreme molio sam se Bogu, naročito u teškim situacijama. Ali konačno je osvanuo dan kad sam se okrenuo Bogu u molitvi svim svojim srcem. Pokajao sam se za svoje grehe i verom sam primio Isusa Hrista za svog Spasitelja, predajući od tog trenutka svoj celokupni život Bogu. Godinu dana kasnije sam se krstio u Baptističkoj crkvi.
Priključenje lokalnoj crkvi je imalo veliki značaj po Svetom pismu, ali što je još važnije onog trenutka kad sam se odlučio, postao sam član sveobuhvatnog tela Hristovog, pripadnik Božijeg izabranog naroda. Sveto pismo kaže da je Hristos „dao samoga sebe za nas, da nas izbavi od svakoga bezakonja i očisti sebi narod koji mu pripada, koji revnuje za dobra dela“ (Titu 2:14).
Moja odluka da živim po načelima hrišćanske vere je zbunila moje nehrišćanske prijatelje. Oni smatraju život u Hristu neshvatljivim i beskorisnim zelotizmom, nešto što je u srodstvu sa Servantesovim Don Kihotom. Međutim, živeti hrišćanskim životom znači biti uključen u pravi svet – odupirati se zlu i aktivno podupirati dobro.
Ja verujem da je život poštenja i ljubaznosti bogatiji za onoga koji ga živi. U stvari, ja verujem kad bi svi slušali Hristove zapovesti, život celog društva bi se poboljšao. Na kraju krajeva, to je plan Majstora Stvoritelja.
SADRŽAJ
12
Čovek sa Meseca u Moskvi
Danas dva potpuno različita traganja zaokupljaju misli mnogih američkih i sovjetskih građana. Jedno je čovekovo ispitivanje svemira; drugo je pojedinčevo lično traganje za Bogom.
Juna 1979. godine jedan američki astronaut je doveo dva traganja zajedno za vreme predstavljanja u Sovjetskom Savezu. Pukovnik Džejms B. Irvin (James B. Irwin), pilot Lunar modula leta Apola 15, govorio je o svojim iskustvima na Mesecu i kako je uvideo da je Bog očigledno bio prisutan. Govoreći pred prepunom salom u Evanđeoskoj hrišćanskoj baptističkoj crkvi u Moskvi, Džim je ispričao kako je taj naročito bliski kontakt s Bogom promenio pravac njegovog daljeg života.
Materijal za ovu skraćenu moskovsku poruku je uzet iz njegovog govora koji je bio objavljen u službenom ruskom časopisu Bratski Vesnik.
Pukovnik Džejms B. Irvin je jedan od dvanaestorice ljudskih bića koji su ikad hodali mesečevim tlom. Kao pilot Lunar modula misije Apola 15, 26. jula 1971. godine poleteo je sa Kejp Kenedija (Cape Kennedy), i posle četiri dana spustio se na Mesec za rekordni boravak na njemu od šezdeset i sedam časova.
„Bio sam toliko udubljen u pripreme za naučni let, da mi uopšte nije palo na pamet koliko bi visok mogao da bude duhovni let,“ kaže Irvin. Dok je bio na mesečevom tlu, Bog mu godinama nije bio toliko stvaran kao tada. Napustio je NASA 1972. godine da bi osnovao Visokoletnu osnovu (High Flight Foundation), evanđeosku organizaciju koja se nalazi u Koloradu Springsu u Kaliforniji. Njegova predavanja o iskustvima sa Meseca i njegovoj veri vodili su ga putem dužim od milion milja – duplo duže nego rastojanje kružnog puta do Meseca i nazad!
„Ja sam čovek koji je doživeo jedinstveno iskustvo i koje želim da podelim sa drugima,“ kaže Irvin. „To je najveći put na kome sam ikada mogao da budem, i pošto je čovečanstvo platilo za njega, mislim da ono zaslužuje lični raport o tom putovanju. To mu sada i dajem.“
Govoriću danas kao čovek koji je imao priliku da ostvari jedan dalek put, sa naše planete Zemlje, na Mesec. Biblija nam govori o Suncu i Mesecu u knjizi Postanja.
„I stvori Bog dva videla (svetla) velika: videlo veće da upravlja danom, i videlo manje da upravlja noću, i zvezde“ (1. Moj. 1:16).
Dok sam bio dečak, Mesec me je veoma oduševljavao, i iz nekog razloga, svakako sam se nadao da ću jednog dana odleteti na njega. Kasnije mi je bilo žao što sam govorio o tome mojim drugovima i rođacima, zato što su mi se podsmevali.
Rođen sam u porodici gde su otac i majka poznavali Boga. Od majke sam učio o Isusu Hristu, za šta sam joj veoma zahvalan. Nikad neću zaboraviti dan kada sam po prvi put bio u jednoj evanđeoskoj baptističkoj crkvi. Kao da je sam Bog govorio: „Sada je red na tebe. Želim da uđem u tvoj život i da te ispunim Sobom.“
Tako sam se obratio Gospodu, a On je počeo da upravlja mojim životom na Njegov uvek mudar i ljubazan način. Nisam znao kuda će me Gospod povesti, ali moja jedina želja je bila da to bude naviše!
Međutim bilo je i koračanja unazad. Mnogo sam voleo avione, i zato sam stupio u ratno vazduhoplovstvo SAD-a. Vremenom sam stekao mnoga iskustva. Upravljao sam raznim avionima i leteo sam više u visinu i brže nego bilo ko drugi dotada. Ali u to vreme sam zašao s duhovnog puta.
Uskoro sam doživeo jednu nesreću. Zajedno s jednim prijateljem imao sam udes. Naš avion se srušio, ali za neko čudo nije eksplodirao. Slomio sam obe noge i vilicu. Lekari su hteli da mi amputiraju desnu nogu. Kad sam se osvestio, nisam mogao da razumem kako se tako nešto moglo desiti meni – Džimu Irvinu, super-pilotu!
Tada sam se setio Boga i počeo da molim: „Gospode, zašto si me podigao tako visoko, a onda me pustio da padnem tako nisko?“ Pitao sam Ga: „Da li time želiš da me naučiš nečemu?“ Zaista sam želeo da primim odgovor na to pitanje. Isto tako, molio sam se i za svoj oporavak. I Bog je uslišio moje molitve. Četiri meseca docnije, izišao sam iz bolnice.
Opet sam želeo da letim, ali bilo je teško dobiti dozvolu od vlasti ratnog vazduhoplovstva. Ipak su mi konačno dali dozvolu, i tako sam nastavio karijeru u vazduhu.
Dakako, tada je već počela nova era. Jurij Gagarin, ruski kosmonaut, utro je put u svemir. Uskoro su amerikanci imali prilike da preduzmu putovanje u svemir, pa sam se prijavio za astronauta. Morao sam da čekam dugo vremena, i bio sam upravo na ivici starosti u vreme kad su me primili. Morao sam da studiram nove predmete i prođem kroz iscrpan trening. Pripremao sam telo, um i duh za put u svemir. Svakodnevno sam se molio da mi Bog pomogne u ovom trudu.
Posle pet godina, jula 1971. nas trojica – Alfred Vorden (Alfred Worden), Dejvid Skot (David Scott), i ja – spremali smo se za let Apolom 15 na Mesec.
Časovi su sporo prolazili dok smo čekali na taj veliki dan. Ali poslednji minuti su brzo išli, i konačno – „Pali!“ – osetili smo strahovitu silu rakete kako nas zavaljuje u sedišta. Oslanjali smo se na činjenicu da su se mnogi molili za nas – naše porodice, naša deca i naši prijatelji. Zahvalni smo svima onima koji su se molili za nas.
Pošto smo napustili Zemljinu orbitu, kad je brod bio paralelan sa Zemljom, videli smo našu dragu planetu kroz okno svemirskog broda. Prolazila je veličanstveno i trijumfalno ispod nas. Pogled je bio zapanjujući. Zemlja je bila obasjana suncem, i mogli smo da vidimo pojedine kontinente i zemlje. Mogli smo jasno da vidimo crvenkaste nijanse zemlje, svetlobraon pustinje i planine, plavozelena mora i okeane i bele oblake.
Međutim kad smo okrenuli kurs prema Mesecu, Zemlja se primetno smanjivala. Isprva je bila veličine lubenice, zatim veličine narandže. Konačno je visila kao biser u crnilu beskrajnog svemira. Bilo je teško shvatiti da je to bila planeta na kojoj smo živeli. Sve što sam voleo, o čemu sam razmišljao i na šta sam pazio bilo je ispod mene. Pitao sam se kako Zemljin Stvoritelj posmatra našu planetu.
Što smo se više udaljavali od Zemlje, sve sam više osećao prisustvo Svemogućeg Boga – Njegovu blizinu i upravu. Posle tri zemaljska dana, Dejvid Skot i ja smo mogli da se spustimo na površinu Meseca, dok je Al Vorden nastavio da kruži oko Meseca.
U lunarskom modelu „Falkon“ spustili smo se u oblasti apeninskog planinskog lanca. Planine su nas okruživale sa tri strane, dok je sa četvrte, istočne strane bio veliki kanjon – duboki tesnac. Moja prva osećanja su bila povezana s planinama. Spontano sam se setio iz Psalma 121:1-2: „Podižem oči svoje ka gorama; odakle mi dolazi pomoć? Pomoć je meni od Gospoda, koji je stvorio nebo i zemlju.“
Svetlobraon planine su nam privukle pažnju. Bilo je divno sunčano jutro, ali mnogo drukčije nego na Zemlji, pošto na Mesecu nema života.
Izvršavajući našu naučnu misiju, osetio sam neku naročitu Božiju blizinu u svemu, i često sam Mu se molio. Imali smo svoje poteškoće, ali Gospod nam je pomogao da ih prevaziđemo. Osetio sam neku vrstu direktnog opštenja s Bogom i osećao sam Njegovo prisustvo više nego ikad na Zemlji. To je za mene bilo pravo duhovno probuđenje. Otada mi je Bog dao jaku želju i obavezu da delim svoju veru s drugima.
Posle tri dana, počeli smo da se vraćamo natrag i mnogo toga je bilo ponovljeno u obrnutom redu. Ali kad se naš treći padobran nije otvorio vratili smo se na zemlju ranije nego što je plan letenja predvideo. Prirodno, naša svemirska kapsula je padala brže nego što je obično trebalo da pada. Naša kapsula se spustila samo sa dva padobrana, pravo u okean. Ali kroz sve smo dobro prošli, bez nekih velikih problema.
Ja sad zahvaljujem Bogu što sam mogao da posetim Mesec, kao što sam se nadao da hoću dok sam još bio dečak. Isto tako Mu zahvaljujem što nam je pomogao da se u sigurnosti vratimo na Zemlju. Slavim Ga što mi je dao priliku da budem Njegov sluga, a isto tako i vaš.
Na kraju, hteo bih još da kažem svima vama: Bog živi! On je na Mesecu, isto tako kao što je i ovde na zemlji. On se svuda nalazi, bez obzira gde je čovek. On je stvorio planetu na kojoj živimo. Zemlja je kao veličanstveni svemirski brod, koji se nalazi u Njegovoj potpunoj brizi.
Bog nas ljubi večnom ljubavlju, koju nam je dokazao u Njegovom Sinu, našem Spasitelju, Isusu Hristu. Zato što je On ljubio čoveka, Hristos je umro za svakog pojedinog od nas. Samo On može da nam oprosti grehe i promeni naša srca. On može da uđe u život svakog pojedinca i ispuni nas samim Sobom. On daje snagu slabima i čini nas pobednicima nad smrću.
Sam Isus priprema sve nas koji Ga poznajemo i ljubimo za najdalji mogući put – udaljeniji čak i od puta na Mesec. Doći će vreme kad ćemo poći na ovaj radosni put. Gospod želi da budemo tamo gde je On kroz celu večnost.
SADRŽAJ
13
Čovek od dvadeset i četiri miliona milja
„Astronauti su sasvim obični ljudi, kad se potrudiš da ih upoznaš.“
- - -
„Let u svemir je bio izazov koji sam želeo, da bih se uverio da to mogu. Ono što je veliko u ostvarenju toga – jeste zadovoljstvo u povratku na zemlju uz uzvik: ‘Uspeo sam!’“
- - -
„Postao sam astronaut obrazovanjem, upornošću i podrškom Boga koji je ljubav.“
- - -
„Moja vera u Boga je vrlo jaka i moj odnos s Njim je veoma ličan i prisan. Oslanjam se na Njega da usmeri moj život. U svom odnosu sa Bogom ja nalazim veliki izvor snage. Vera u Njega mi pomaže u svakodnevnim poslovima, a naročito u nekim težim stvarima koje se tiču svemira.“
- - -
„Ali Bog ima svoj narod u svim zanimanjima. Ako čine ono što On želi da čine, onda je to upravo ono što bi i trebalo da čine – bilo da su astronauti, stolari, učitelji, novinari ili bilo šta drugo. Tu će najbolje svetleti i biti najproduktivniji kao hrišćani.“
- - -
„Prirodno je pogledati naviše kad se odvojiš od zemlje, bilo da si u avionu ili u svemirskom brodu. Mislim da postoji neka vrsta poziva da gledamo u pravcu Boga, a isto tako i ljudi ovde dole, trebalo bi da gledaju u Njega. Ja sada mnogo više cenim svet koji je Bog napravio, svemir koji je On stvorio. Jasno mi je da se to nije moglo desiti slučajem.“
Pukovnik Džek Lausma (Jack Lousma)
Pukovnik Džek Lausma je najpoznatiji po svojim uspesima kao američki astronaut.Rođen je u Grand Rapids, Mičigenu. Rano obrazovanje je primio u An Arboru, pre nego što je diplomirao iz aeronautičke tehnike na Mičigenskom univerzitetu, i dobio diplomu aeronautičkog inženjera od US Naval Postgraduate School 1965. godine.
Posle više godina treninga – zajedno sa članovima grupe koja je radila na misijama Apola 9, 10 i 13 – Lausma je bio pilot Skajlaba 3 od jula do septembra 1973. godine. Zatim je bio pomoćni pilot modula letačke grupe Sjedinjenih Država u istorijskoj Apolo-Sojuz misije 1975, u kojoj se desio prvi američko-ruski randevu u svemiru.
Primio je mnogobrojne nagrade i počasti u znak priznanja njegove službe kao mlaznog pilota i NASA astronauta. Tu se ubrajaju US Navy Distinguished Service medalja, pa zlatna medalja grada Čikaga i počasni doktorat iz astronautičke nauke Mičigenskog univerziteta.
Džek Lausma je postao poznata ličnost po američkim dnevnim sobama za vreme prvog lansiranja svemirskog broda (šatl) aprila 1981. godine, kada se često pojavljivao na CBS-TV programu kao NASA komentator. On sam je leteo na trećem svemirskom brodu pri probnom letu u martu 1982. godine.
Oženjen sa četvoro dece, pukovnik Lausma je odani hrišćanin, aktivan u Oficirskoj hrišćanskoj zajednici (Officer’s Christian Fellowship) i u lokalnoj crkvi u Frendsvudu, u Teksasu.
Štaviše i posle putovanja od 24.000.000 milja (39 miliona kilometara), ja odista nisam nikuda otišao. Svako od 858 kružnih putovanja u orbiti Skajlabom je trajalo devedeset i tri minuta. Svetlost prevali to rastojanje za manje od jedne sedmine sekunde.
Božiji svemir je toliko ogroman da ga čak ne merimo ni miljama nego svetlosnim godinama. Kad bismo putovali deset ili petnaest milijardi godina brzinom svetlosti, verovatno bismo stigli do najudaljenijeg predmeta sa koga možemo da primimo signale. Jasno nam je da je Bog stvorio svemir bar tolike veličine.
Kosmonauti Jurij Gagarin i German Titov su se vratili iz Zemljine orbite s primedbom da nigde na nebu nisu videli Boga. Oni kao da su hteli da kažu da su ispitali veći deo celog svemira.
Moje iskustvo u svemiru mi pruža drukčiju perspektivu od ovih tvrđenja. Moskva je udaljenija od Lenjingrada nego što sam ja bio od Zemlje. Al Bin (Al Bin), Oven Gariot (Owen Garriot) i ja smo kružili orbitom od dve stotine i sedamdeset milja, bliže Zemlji nego što je Čikago od Klivlenda.
Koliki smo deo od petnaest milijardi svetlosnih godina prostora našeg svemira ispitali? Ja sam se popeo na visinu od jedne i po svetlosne milisekunde. (Ne zaboravi da je milisekunda hiljaditi deo sekunde.)
Štaviše i ljudi koji su hodali po mesecu bili su udaljeni svega 250.000 milja od Zemlje. Kad je misijska kontrola završila s radio-emitovanjem poruke njima, nastala je tišina kraća od tri sekunde pre nego što su čuli odgovor. Trebalo je skoro jedna i po sekunda da završetak hjustonske emisije stigne do meseca, i opet isto toliko da odgovor počne da stiže na Zemlju. Zar mi ljudska bića nismo ponosni što smo dospeli do tako malog delića od više milijardi svetlosnih godina prostora svemira? Međutim mi zaista još nigde nismo bili, relativno govoreći, zato što moramo da poredimo svoja putovanja s veličinom Božijeg beskrajnog svemira.
Ljudi mi kažu: „Bio si u spoljašnjem svemirskom prostoru, mora da si doživeo neko naročito religiozno iskustvo. Voleli bismo da čujemo o tome.“
Ja im odgovaram: „Žao mi je. Moje iskustvo sa Bogom u svemiru se ne razlikuje od iskustva sa Njim na Zemlji.“ Čitanje Biblije na Skajlabu se nije razlikovalo od čitanja Biblije na Zemlji, što ja već godinama svakodnevno činim.
Biblija ne kaže gde je nebo. Ona nam govori da je Bog svuda prisutan. U stvari, bar na dva mesta Sveto pismo je zabeležilo nekoga ko je rekao Bogu: „Eto, nebo i nebesa nad nebesima ne mogu Te obuhvatiti“ (1. Carevima 8:27; 2. Dnevnika 6:18). Bog se ne može ograničiti prostorom.
Pisac Psalama pita Boga: „Kuda bih otišao od Duha Tvog, i od lica Tvog kuda bih pobegao? Da iziđem na nebo, Ti si onde. Da siđem u šeol, onde si“ (Psalam 139:7, 8).
Dakle jasno je da nas naše fizičko mesto ne približava niti udaljava od Boga. Menjajući svoj astronomski položaj za nekoliko svetlosnih sekundi rastojanja nema uticaja na naš odnos sa Bogom koji ispunjava svemir. Prema Njemu možemo biti otvoreni ili zatvoreni kako na morskom nivou, tako i u orbiti. Odlučujući faktor nije nadmorska visina, nego naš stav. Naša sposobnost primanja otvara nas prema doživljavanju Božijeg prisustva. Naše protivljenje nas zatvara za Njega. Eto, to je tako jednostavno.
Bog mi je isto tako stvaran na Zemlji, kao što mi je bio stvaran i u svemiru, i obratno. Ja imam istu mogućnost da doživim odnos sa Bogom upravo ovde, kao što ga imam i u otvorenom svemiru.
Mi Boga možemo videti u malim stvarima u svetu koji nas okružuje. U svemiru Ga možemo videti u velikim stvarima. Međutim, najznačajnije je to što Ga možemo videti u posledicama do kojih On može da dovede u našim životima – u nama samima.
Porazmislimo o tome upotrebivši kompas za ilustraciju. Igla pokazuje sever zato što postoje sile magnetskih linija koje deluju svuda na svetu, protežući se između severnog i južnog magnetskog pola. Mi te linije ne možemo da vidimo, ali možemo da vidimo posledice njihovog delovanja na kompasu.
Potreban nam je naročiti instrumenat da bi nam pokazao zemljino magnetsko polje. Bez kompasa ga nismo svesni.
Isto tako nam je potreban naročiti instrumenat da bismo otkrili Božije prisustvo i Njegov uticaj. On nam kaže u Bibliji: „Zemaljski čovek ne prima što je od Božijeg Duha, jer je to za njega ludost, i ne može da sazna, zato što o tome treba na duhovan način rasuđivati“ (1. Korinćanima 2:14).
Kao što kompas mora da poseduje magnetski materijal da bi mu omogućilo da se odazove magnetskim silama, tako i nama treba Božija priroda u nama da bi nam omogućila da osetimo i da se odazovemo na duhovnu stvarnost.
Ja se svakodnevno molim Bogu, tražeći od Njega da me vodi. Video sam Ga kako upravlja moj život na razne puteve i kanale koji su me doveli gde se upravo sada nalazim. Siguran sam da ako nastavim da Ga molim da me uputi, da će to i učiniti.
On je preuzeo vođstvo u mom porodičnom životu, i zato imam veoma jak i dobar porodični život. Zamolio sam Ga da pazi na njega i da ga vodi, i mogu da Ga vidim da to čini u životima moje supruge i moje dece. Ima mnogo primera koje bih mogao da iznesem, u kojima sam video Boga kako odgovara na molitvu u mom životu i u životima članova moje porodice i drugih ljudi koje poznajem. Velika je to stvar znati da se On brine za čovekove nevolje – pa i moje lične probleme i potrebe. On vodi i upućuje moj život, a kad razgovaram sa Njim, moje molitve su uslišene. On takođe govori kroz Svoju Reč – Bibliju, kao i kroz okolnosti i druge ljude.
Kad sam bio dete, mnogo su me zanimali avioni. Koristio sam svaku priliku da gledam kako uzleću. Otac me je vodio na aerodrom da gledam avione kako sleću i uzleću, pa to i danas volim. Čak i posle sveg mog iskustva sa avionima, ja još uvek volim da ih posmatram.
Bavio sam se modelarstvom i sećam se kako sam veoma rano – kada mi je bilo svega četiri ili pet godina – imao ideju da jednoga dana pokušam da napravim mali avion koji bi bio pokretan motorom za pranje rublja moje majke. To se naravno nije dogodilo!
Moja ambicija je počela da se ostvaruje dok sam studirao aeronautiku na Mičigenskom univerzitetu na kome sam diplomirao 1959. godine.
Imao sam veliku želju da letim, te sam postao pilot u mornarici Sjedinjenih Država. Kad sam postao nespokojan time, studirao sam i dalje do magistra nauka. Tada sam počeo da upravljam izviđačkim avionima. Kad je to izgubilo svoj izazov, molio sam se da mi Bog da nešto što bi me više ispunilo.
Godine 1965. novine u mornaričkoj bazi su objavile sledeće: „Konkurs za astronaute.“ Oglas je iznosio tražene kvalifikacije i pozivao mornare koji su mislili da odgovaraju da se prijave. Tako sam se prijavio – i čekao. Mogućnosti da budem primljen su bile veoma male. Pa ipak, bio sam ubeđen, ako Bog želi da postanem astronaut, On će mi svakako dati i mesto u NASA programu.
Dok je moja molba bila rešavana, mornarica me je uputila u Guantanamo zaliv na Kubi. Svakodnevno sam odlazio u administracioni šator da pitam da li su primili poruku za mene. Konačno, posle veoma dugih mesec dana, bar meni je izgledalo dugo, poruka je stigla. Trebalo je da idem u Hjuston na razgovor i probu. Konkurencija je bila oštra. Posle još jednog dugog meseca, Al Šepard (Al Shepard) me je našao i doneo dobre vesti – bio sam izabran!
Prešli smo u Hjuston s definitivnim osećanjem da je to ono što je Bog želeo od nas. NASA je izabrala nas devetnaestoricu za aeronautičku obuku. Ispočetka mi se činilo da moj red da poletim u svemir neće nikad doći. Bio sam u pomoćnoj grupi misije Apola 9, 10 i 13 – osećajući se sputanim što nisam mogao da budem u letačkoj posadi. Tako smo se moja žena i ja mnogo molili u vezi sa tim.
Voleo bih da sam mogao da idem na Mesec. Ali umesto toga, Bog koji je ljubav, dozvolio mi je da letim skoro četrdeset miliona kilometara u misiji Skajlaba. Bog je pribavio drugu izvanrednu mogućnost za mene u svemirskom brodu. Ako nikada više ne budem leteo u svemir, to neće poljuljati moj svet. Ono što sam već naučio o svemiru, svakako je uvećalo moje shvatanje o Bogu.
Sećate li se kolika je veličina svemira i kako je merimo – ne kilometrima, nego svetlosnim godinama? Mislim da je nemoguće raditi na polju svemirske tehnologije i istraživanja – biti upoznat sa veličinom i preciznošću svemira – a ne biti siguran da to nije sve moglo da se desi slučajem. To je morao ostvariti Vrhovni Planer i Stvaralac. Moj rad na svemirskom programu je učvrstio moju veru u Boga, Stvoritelja.
Ali On je više od toga. Vrhovni Planer, Stvoritelj svemira, brine se za svakog pojedinog od nas na specifičan i ličan način.
S jedne strane, mi se čudimo beskrajnoj veličini svemira. S druge strane, Bog je načinio stvari tako mikroskopske da ih čak ne možemo ni videti – kao što su atom i njegovi činitelji. On ih je napravio sa istom tom brižnom preciznošću sa kakvom je načinio i ogromni svemir. Po veličini, čovek se nalazi između veličine Sunčevog sistema i jednog atoma. Da li će nas Bog prevideti kad se brine za ostale stvari?
Logika kaže da neće, a isto tako mi govori i moje lično iskustvo sa Njim. On je Bog koji se brine ne samo za Svoju ogromnu vasionu, nego i za svakog pojedinca, naše svakodnevne potrebe i naš odnos sa Njim.
SADRŽAJ
14
Sa jednog nebeskog predmeta na drugi
Zašto bi jedan doktor astrofizike promenio svoju karijeru i postao teološki profesor?
Posle duhovitog odgovora: „Ja sam prešao sa jednog nebeskog predmeta na drugi,“ dr Robert Njuman (Robert C. Newman) govori o tragediji koja je uticala na njegovo razmišljanje.
Direktor RADAN-a Dejv Fišer je vodio razgovor sa dr Njumanom na godišnjem sastanku Američke naučne afilijacije (American Scientific Affiliation) na Istern Koledžu (Eastern), u Sv. Dejvidsu u Pensilvaniji avgusta 1981. godine.
Dr Robert Njuman ima četiri akademska ranga i radi na petom. Dobio je diplomu iz prirodnih nauka iz fizike na Djuk univerzitetu (Duke), doktorirao je astrofiziku na Kornil univerzitetu (Cornell), dobio je diplomu magistra teologije na Fejt bogoslovskom seminaru (Faith Theological Seminary), i S.T.M. na Biblijskoj teološkoj školi (School of Theology). Trenutno je kandidat za doktora teologije na Vestminsterskom seminaru (Westminster Seminary).
Čitaoci Mudi Presa (Moody Press) poznaju dr Njumena kao ko-pisca – sa pokojnim profesorom Piterom Stonerom (Peter Stoner) – Mudi Pres revizije Nauka govori (Science Speaks) od 1976. godine. On je takođe ko-pisac – sa Hermanom Ekelmanom, mlađim (Herman J. Ecklemann, Jr.) Prvo poglavlje knjige Postanja i poreklo Zemlje (Genesis One and the Origin of the Earth – Inter-Varsity Press, 1977).
Njegovo profesionalno zanimanje je uključilo i postdoktorske studije na Bartolovom istraživačkom centru Franklinovog instituta (Bartol Research Foundation of the Franklin Institute) u Svartmoru u Pensilvaniji, i položaj vanrednog profesora fizike i matematike na Šelton koledžu (Shelton College) u Kejp Meju, u Nju Džerziju.
Sada je profesor Novog zaveta na Biblijskom teološkom seminaru (Biblical Theological Seminary) u Hartfildu, Pensilvaniji, gde isto tako drži kurseve iz apologetike i uzajmnog delovanja nauke i hrišćanstva. On takođe upravlja Interdisciplinary Biblical Research Institute (IBRI), organizacijom sa sedištem u Hartfildu koja organizuje predavanja i pribavlja pisani i snimljeni materijal različitih govornika za znavstvene hrišćanske predmete.
Dr Njuman je član naučnog društva Američke naučne afilijacije (American Scientific Affiliation) i član Evanđeoskog teološkog društva (Evangelical Theological Society).
RADAN: Dr Njuman, zašto ste prešli sa astrofizike na teologiju?
ROBERT NjUMAN: Ja sam samo prešao sa jednog predmeta na drugi! Ali iskreno, moja naučnička pozadina pomaže mom teološkom shvatanju i poboljšava moju sposobnost predstavljanja naučno verodostojnu odbranu Božijeg postojanja.
Odlučujući faktor za promenu moje karijere, bio je jedan tragični slučaj koji se desio u zoološkom vrtu. Upravo pred završetak mog doktorata na Kornilu, prisustvovao sam letnjem seminaru na temu dinamike kosmičkih gasova, koji se održavao na Univerzitetu Viskonsina na Madisonu.
Dok sam šetao po madisonskom zoološkom vrtu, ugledao sam malo dete kako se uspuzalo na spoljašnju ogradu približavajući se kavezu sa slonovima. Misleći da će roditelji zaštititi dete nastavio sam da hodam. Kad sam bio udaljen nekih 150 stopa (50 metara), dete se provuklo između šipki kaveza i bilo izgaženo.
Taj nesrećni slučaj mi se vrzmao po glavi. Da li sam mogao da spasim dete? Da sam povikao, da li bi me mali poslušao? Da li je moja neodlučnost dovela do njegove smrti?
Bog je upotrebio taj događaj da me ubedi da bi trebalo da usmerim svoju karijeru na nešto što je više od proučavanja zvezda. Da sam nastavio sa astrofizikom, mogao sam u slobodnom vremenu da pomognem studentima da se upoznaju sa hrišćanstvom. Međutim mnogo ljudi je moglo da propusti priliku da čuje evanđeosku poruku zbog toga što sam se samo malo vremena bavio tom službom.
Pitao sam da nije možda bilo načina da svoj život uložim u nešto što je produktivnije. Da, svakako bi bilo potrebno da provedem još nekoliko godina studirajući za profesora teologije. Ali onda bih mogao da predajem mladim ljudima da postanu korisni službenici evanđelja, a isto tako imao bih prilike da govorim po različitim koledžima, univerzitetima i crkvama o mnogim naučnim dokazima koji potvrđuju da je Biblija zaista Božija Reč.
Da sam uzeo astrofiziku za svoju karijeru, mogao sam doprineti malo više svetskom poznavanju te oblasti. Međutim usmeriti ljude ka spasenju bio bi mnogo konstruktivniji način na koji bih iskoristio svoj život.
RADAN: Kad pominjete da ste studirali astronomiju na Kornil univerzitetu, mnogi od nas pomislimo na dr Karla Sejgana (Carl Sagan). Kao domaćin televizijskog programa „Kosmos“, pisac koji se najbolje prodaje i predmet sa naslovne strane jednog Tajm časopisa, Sejgan često iznosi poglede koji namerno isključuju Boga.
Za vreme vaših studija na Kornilu, da li ste bili izloženi nekim mislima koje su stavile na probu vaše biblijsko verovanje?
NjUMAN: Rekao bih da Sejganovi pogledi tamo nisu neobični. On još nije bio na fakultetu kad sam ja studirao, međutim predsednik astronomskog odeljenja na Kornilu je dr Tomas Gold (Thomas Gold). Godine 1948, zajedno sa čuvenim britanskim astronomima Fredom Hojlom (Fred Hoyle) i Hermanom Bondijem (Herman Bondi), Gold je razvio teologiju „postojanog stanja“ svemira – pretpostavka da je svemir oduvek postojao bez početka. Tu teoriju je vrlo teško pomiriti sa izjavom Postanja 1:1: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“
Otada je naravno, sakupljeno mnogo podataka koji su vodili do suprotnih zaključaka od teoretisanja Golda, Hojla i Bondija. Sadašnji dokazi čvrsto ukazuju na zaključak da je svemir imao svoj definitivni početak.
Gold nije bio tako otvoren kritičar hrišćanstva kao što je Sejgan, ali moji profesori bi s vremena na vreme nagovestili da je hrišćanstvo staromodno. Na primer, u našim diskusijama istorije nauke, oni bi često podvukli kako su neka hrišćanska shvatanja smetala naučnom napretku – kao u slučaju Kopernija.
RADAN: Da li su njihovi pogledi poljuljali vašu veru, makar privremeno?
NjUMAN: Nisu, uglavnom zbog toga što sam ja već naučio da analiziram različite kritičke poglede Biblije za vreme prethodnih studija.
Odrastao sam u blizini Vašingtona. Moji roditelji su bili verni, i majka me je kod kuće naučila mnogo iz Svetog pisma. Za vreme mog dečaštva odlazili smo u crkvu koja je bila na biblijskim osnovama, mada je kasnijih godina postala liberalnija.
U koledžu sam međutim bio svestan sukoba u mojim mislima u vezi sa tim da li je Bog zaista govorio kroz Bibliju. Morao sam da idem na nekoliko obaveznih kurseva religije, koji su postavljali pitanja na koja nisam umeo da odgovorim. Nasuprot onome što su me roditelji učili, moji profesori su smatrali Bibliju kao kolekciju misli ljudi koji su slepo tapkali za Bogom, umesto kao istinitu poruku od samog Boga.
RADAN: Kako ste odlučili čiji je stav tačan?
NjUMAN: Na jednom takvom kursu, počeo sam da primećujem da se objašnjenje određenih odlomaka Biblije nije poklapalo sa podacima onoliko koliko je to već priznato shvatanje činilo. Naročito se sećam odlomka iz Knjige Danila. Liberalni teolozi su učili da je vreme između Danila i Makaveja bilo proroštvo. Međutim kad sam izručunao vreme dato u tom odlomku, liberalno objašnjenje je grešilo za oko sto godina. Naprotiv, ako se zapovest za ponovno zidanje Hrama odnosila na Nemijino vreme, onda se proroštvo tačno poklapa sa vremenom Isusovog rođenja kao Mesije. Izgledalo je da je pravoverna interpretacija pogađala tačno u metu.
Dosta mi je pomoglo to što sam došao u dodir s knjigama Luisa (C. S. Lewis) – bila su to prva dela koja sam video, a da su poticala od jednog intelektualca koji je takođe bio i hrišćanin. Luisova dela su mi pokazala da je bilo odgovora na pitanja koja su pobudila nevolje u mojim mislima.
Nisam bio siguran da li je jedna inteligentna osoba zaista mogla da veruje u čuda. Ali Luis mi je pomogao da vidim da isto tako kao što mi možemo da delujemo i činimo da se određene stvari dogode, koje se inače ne bi desile, tako i Bog može da stvara i manipuliše događajima. Na primer, ako položim pero na sto, ono se samo od sebe neće podići u vazduh. Ali ja mogu da se umešam i podignem.
Čovečije delo podizanja pera je „natprirodno,“ u smislu da mrtve stvari u prirodi ne mogu tako nešto da učine. Bog može da učini stvari koje su na još višem nivou od ljudskih dela. Mi definišemo Njegova „natčovečanska“ dela kao čuda – ljudski nemoguća ostvarenja koja su u sklopu Božije sile da ih učini.
Od toga je možda još važnije bilo što sam primetio sukob između dve ideologije – što sam mogao videti rezultate tih različitih gledišta. Ishod skepticizma mojih profesora je bila religija bez sile. Moji roditelji su, s druge strane imali lični kontakt sa Hristom, koji je doneo neoborivu promenu u čovekovom životu.
RADAN: Dakle Cornell Graduate School nije bilo prvo mesto gde ste morali da se umno zaista preznojite da biste odlučili da li je biblijsko hrišćanstvo imalo smisla?
NJUMAN: Tačno. I kad su počeli da prave sporno pitanje o tome kako su neki hrišćanski pogledi smetali napretku nauke, nije mi trebalo mnogo da otkrijem činjenicu da pogrešna shvatanja u bilo kojem predmetu sprečavaju napredak.
Neki profesori su citirali neke staromodne načine razumevanja određenih biblijskih odlomaka, poredeći ih sa savremenim teorijama nauke došavši do zaključka da je Biblija besmislena. Ali kako možemo da poredimo nauku dvadesetog veka sa tumačenjem Biblije iz šesnaestog veka? Tvrditi da je nauka superiornija od Biblije zato što su današnja shvatanja naučnih fenomena superiornija od zastarelih tumačenja Biblije, nije ispravna učenost.
Ubeđen sam da je Biblija sasvim pouzdana. Međutim naše shvatanje – naročito delova sa naučnim račvanjem – podešava se iz veka u vek. Rasprava bi u stvari trebalo da bude između onoga što može dobro da se razume o onome što Biblija kaže na osnovu modernih informacija, i ateističkih tumačenja koja se temelje na modernim otkrićima – poredeći savremeni ateizam sa savremenim hrišćanstvom, a ne stavljajući savremeni ateizam sa drevnim hrišćanstvom.
RADAN: Na osnovu svojih posmatranja, da li bi bilo pošteno reći da sama Biblija nije sprečila napredak nauke, nego da je to učinilo nečije tumačenje iste?
NjUMAN: Da. Mi koji se uzdamo u Isusa, još uvek smo ljudi skloni greškama. Neki od nas nismo ni izbliza dovoljno pazili na to da napravimo razliku između „Gospod reče“ što je otkrivenje, i „čovek reče“ što je tumačenje.
RADAN: Pored otkrića intelektualne nepromenljivosti u hrišćanstvu, da li je bilo i neke vaše potrebe koja vas je privukla Hristu?
NjUMAN: Vrlo rano u životu, razumeo sam da je Bog pravedan i da sam Mu bio neugodan, i da zaslužujem kaznu zato što nisam bio dovoljno dobar. Kad mi je bilo sedam godina, molio sam se s pastorom mojih roditelja da mi Bog oprosti.
Međutim, nisam razumeo važnost onoga što sam učinio sve dok nisam primio dublje biblijsko znanje na Kornilu. Herman Ekelman je bio istraživač u kornilskom centru za radiofiziku i svemirsko ispitivanje. U Veri biblijske crkve (Faith Bible Church) u Itaki, Njujorku, koristio je svoje naučno i biblijsko obrazovanje da pomogne studentima na koledžu. Mnogi od njih su se upoznali s Bogom kroz njegova predavanja. Uglavnom zbog njegovog primera, kao i kroz primer predsednika seminara dr Alana Makreja (Alan MacCrae), naslutio sam Božiji poziv za sličnu vrstu predavačke službe.
Mislim da delim još jednu potrebu sa svim čovečanstvom – potrebu za shvatanjem svog mesta u svemiru i da nađem ispunjenje u njemu. Našao sam da biblijsko hrišćanstvo daje zadovoljavajuće odgovore o tome šta je život i smisao postojanja.
Bog je načinio jedan veoma složen svemir, i sagradio ga je na takav način, da ako ljudi žele da idu svojim putem, u određenim granicama oni to onda i mogu. Svemir je u stvari moralno ispitivačko tlo.
RADAN: Da li biste time hteli da kažete da je Bog nešto više od Stvoritelja svemira – da se On lično zanima za svako od Njegovih preko sedam milijardi stvorenja?
NjUMAN: Bog je pokazao tu činjenicu u mom životu, obrazovno i profesionalno. Izabrao sam studije na koledžu prvenstveno zato što sam mogao da dobijem stipendiju. Došlo je do nekakve zbrke, tako da sam je skoro izgubio. U poslednjem trenutku su me pozvali na razgovor i dali mi stipendiju.
Pa ipak, koledž je imao važan uticaj na moju krajnju odluku da predajem na seminaru, zato što je kritikovao Bibliju na tako visokom nivou važnosti u mojim mislima, da sam morao da odgovorim na detaljne optužbe direktnim odgovorima.
Odlazak na Kornil za diplomske studije je bilo isto tako po providnosti. Ja štaviše nisam ni planirao ispočetka da tamo šaljem molbu. Međutim moj savetnik na fakultetu mi je predložio da se prijavim na nekoliko drugih fakulteta. Naravno, bilo je to na Kornilu gde je Herman Ekelman učinio tako dubok utisak na moju duhovnu zrelost i moje planove za karijeru.
A zatim i onaj nesrećni slučaj sa detetom u zoološkom vrtu. Takve stvari se ne dešavaju vrlo često. Ipak „desilo se“ da sam bio upravo tog tragičnog momenta prisutan, i Bog je to upotrebio da se čvrsto odlučim da predajem za Njega.
RADAN: Ja ponekad zovem događaje koji izgledaju poslani od providnosti: „usklađeni slučajevi.“ Kako bi se složili s tim?
NjUMAN: Sviđa mi se taj izraz – kao da je u šali. Ako su ovi važni događaji u mom životu bili slučajni, oni su se svakako desili na izrazite načine.
Ne verujem da Bog želi da svaki hrišćanin astrofizičar promeni karijeru. Bog ima pojedinačno vođstvo za svakoga.
U mom slučaju, moja naučna pozadina mi pomaže da razumem Božiju silu i mudrost, i povećava moju sposobnost da predstavim naučno moguće dokaze za Njegovo postojanje. Ubeđen sam da Bog koji je stvorio zvezde koristi Svoju veliku mudrost i silu da uputi svakog od nas na karijeru koja će nam pružiti najviše zadovoljstva i biti najkonstruktivniji način života.
SADRŽAJ
15
Prelaženje mostova
Zamisli sebe u velikoj opasnosti samo sa jednim putem u sigurnost. Moraš da pređeš preko mosta čija ti konstrukcija nije poznata i čija ti je čvrstoća sumnjiva. Kako bi odlučio da li da preduzmeš rizik pouzdavši se u njega?
Džon K. Holms (John K. Holmes), je kao student matematike i fizike naišao na ovaj problem koji se podudarao sa duhovnom dilemom pred kojom se nalazio. Kad je to jednom već bilo rešeno, on je uvideo da su neobične stvari počele da se dešavaju, „pošto je Bog počeo da odgovara na molitvu, moja vera u Njega je postepeno sve više rasla.“
Ta vera u Boga je bila često na ispitu u Džonovom životu. Kao mladi pomorac, otkrio je da je bio jedini hrišćanin na svom prvom brodu. Video je ispit svoje vere u životima mnogih koje je sreo na svojim putovanjima u mnogim lukama sveta.
Kao predstavnik za Inter-Varsity u Africi, brzo je shvatio da je hrišćanski život bio svakodnevna borba mnogih domorodačkih studenata, koje su drugovi izbegavali ili koje su rođaci i prijatelji odbacili. Ali on je video i promenu koju je Isus Hristos činio u njihovim životima pošto su se u potpunosti predavali Njemu. Bodrilo ga je to što je video da su „mnogi zapaženi studenti, najbolji u Africi, delili isto iskustvo Isusa Hrista“ koje je on sam imao.
Džon kaže da je za njega pravi osvežavajući faktor u životu bio što je mogao da putuje i radi u drugim zemljama, među drugim kulturama – i što je znao da „postoji most vere za svakoga na svetu da ga pređe!“
Džon K. Holms je akademski dekan u Stoni Bruk školi (Stony Brook School), u Stoni Bruku, u Njujorku. Rođen je na jugu Engleske i postao je magistar matematike i fizike na Univerzitetu u Kembridžu.
Radio je više godina u Africi, uglavnom na Univerzitetu nauke i tehnologije u Kumasi, u Gani, gde se uspeo do nivoa glavnog profesora. Mnogo je putovao po Africi kao predstavnik Inter-Varsity Christian Fellowship-a.
Objavio je nekoliko naučnih članaka i bio je urednik lista SPAN, hrišćanskog časopisa priređenog za studente u Africi. Danas je odgovoran za obrazovanje i duhovni napredak četiri stotine dečaka i devojčica u hrišćanskom internatu u severoistočnom uglu Sjedinjenih Država.
Rešenje jednog jedinog problema je potpuno promenilo moj život. Dozvolite mi da vam ispričam kako se to desilo.
Dok sam bio na drugoj godini srednje škole u Vimbldonu, u Engleskoj, pozvali su me u letnje sportsko odmaralište. Međutim jedna stvar mi je smetala. Setio sam se da kad sam prvi put bio pozvan, zatražili su da svi sa sobom ponesu Bibliju. Nisam bio odgajan u hrišćanskoj porodici, pa zato nisam mogao da razumem zašto bi Biblija bila neophodna u odmaralištu. Ipak, našao sam jedan prašnjavi stari primerak i poneo ga sa sobom. Sviđalo mi se u odmaralištu, ali bilo je prilično dosadno kad je na večernjem sastanku čitana i razmatrana Biblija. To mi nije ama baš ništa značilo.
Uprkos ovog pravila, ipak sam odlučio da opet idem. Igre su bile zabavne, a učesnici su bili vrlo fer. Ovog puta sam slušao pažljivije na večernjim sastancima. Šta god da je Isus Hristos bio, počeo sam da osećam kao da je On učinio nešto za mene. To mi nije godilo, zato što sam zanemarivao tu mogućnost celog svog života.
Moja porodica se prilično protivila hrišćanskoj crkvi. Moj otac je jednom bio sekretar crkvenog sportskog kluba. Ali, jednog dana, blagajnik – jedan od vodećih ličnosti u crkvi – nestao je, ponevši sa sobom klupski novac! Nije ni čudo što nas je otac vaspitao da verujemo, da su svi koji odlaze u crkvu licemeri. Tako sam i ja mislio. U našoj kući, nedelja je bila dan kad se radilo u bašti, a zatim uživalo u najboljem obedu u sedmici.
Ali sada u tom odmaralištu, počeo sam da razmišljam da možda ne bi trebalo da osuđujem sve hrišćane, samo zato što je bilo jasno da jedan čovek nije uspeo da živi kao hrišćanin. Setio sam se da sam poznavao neke vernike čiji su životi svakako bili ugodni Bogu – ako je On bio stvaran.
Razgovarao sam sa upraviteljem odmarališta. Rekao sam mu da se moja porodica ne bi obradovala kad bih im rekao da sam želeo da postanem hrišćanin. Posle nekoliko dugih razgovora sa raznim ljudima, rekao sam im šta je razlog mog protivljenja: Nisam mogao da se predam Hristu, zato što nisam bio siguran šta će se desiti ako to učinim! Možda Bog uopšte i ne postoji; tada bih uzalud uznemirio svoje ukućane.
U to vreme sam učio fiziku i primenjenu matematiku pripremajući se za prijemni ispit na univerzitetu, i moj savetnik je to znao. Tada mi je postavljeno bitno pitanje: „Pretpostavimo da nisi siguran da li da pređeš reku preko mosta koji ti izgleda prilično klimav. Šta bi učinio? Da li bi bio praktičan u vezi sa tim, ili, da li bi pokušao da stvar rešiš teoretski? Da li bi primenio matematiku i fiziku, seo i pokušao da proračunaš napetost i pritisak koji deluje na most – ili bi zakoračio prvo jednom nogom, a onda i drugom, da vidiš da li će te održati?“
Pošto sam o tom pitanju razmislio nekoliko trenutaka odgovorio sam: „Pretpostavljam da bi to zavisilo od toga koliko zaista želim da pređem.“
„Pretpostavimo da se radi o životu i smrti.“
„Onda bih zakoračio na most!“ Odlučio sam.
Moj prijatelj je klimnuo glavom. „Zašto onda ne bi to učinio da nađeš put do Boga? Razmišljaj o Isusu Hristu kao o mostu. Nemaš šta da izgubiš. Ako je sve to mit i fantazija, neće se ništa desiti. Nećeš biti u gorem položaju od ovoga u kome se sada nalaziš. Međutim ako tvoj korak vere bude nagrađen, onda se tvoj pokušaj zaista isplatio. Zašto ne bi rekao Bogu da počinješ da razmišljaš o tome da je On stvaran – da bi Isus Hristos mogao zaista da bude Njegov Sin – i da počinješ da želiš da se pouzdaš u Njega svojim životom?“
Te večeri, u samoći, molio sam se u ovom smislu: „O, Bože, nisam siguran da li postojiš ili ne postojiš – ali ako postojiš i ako si poslao Isusa Hrista da bude moj Spasitelj, onda želim da se pouzdam u Njega i da Te sam lično upoznam.“
Nisam se osećao nimalo drukčije neposredno posle toga. Međutim, posle nekoliko nedelja i meseci, stavljajući svoju veru u akciju, počeo sam da sagledavam rezultate. Moja porodica je bila ubeđena da je moje novo zanimanje bilo nešto što će brzo proći, te se nisu nepotrebno sekirali. Međutim, kako je vreme prolazilo, bilo mi je jasno da moja vera postaje jača. Shvatio sam da sam sada bio potpuno siguran da je Bog stvaran; ušao sam u lični odnos sa Njim pouzdanjem u Njegovog Sina, Isusa Hrista.
Posle nekoliko meseci, pozvali su me na služenje vojne obaveze u britanskoj vojsci. Našao sam se u Kraljevskoj mornarici. Moja vera je stavljena na probu za vreme obuke na mom prvom brodu – koliko sam mogao da znam, bio sam jedini hrišćanski vernik u celoj posadi. Ali čitanje Biblije mi je mnogo pomoglo. Isto tako i sastanci sa drugim hrišćanima kad mi je bio dozvoljen izlazak na kopno. Tada sam upoznao suprugu dekana RADANA. Džilijan Baret (Gillian Barrett) je tada bila mala devojčica, koja je virila preko ograde stepenica da vidi ko je dolazio na subotnje večernje sastanke koji su se održavali u kući njenih roditelja u Hinčli Vudu, u Južnom Londonu. Naš sledeći susret je bio na hrišćanskoj konferenciji u Gal Lejku, u Mičigenu, posle trideset godina. Zbog tog ponovnog susreta ja danas mogu da podelim svoje svedočanstvo sa vama.
Posle četiri godine obimnog putovanja u Kraljevskoj mornarici, otišao sam u Kembridž na univerzitet – jedan od dva Britanska najbolja univerziteta – da studiram matematiku i fiziku. Tada sam već imao jaku ličnu zajednicu sa Bogom. Već sam imao zadovoljstvo da Mu dovedem određeni broj ljudi preko tog istog mosta vere, koji sam i sam prešao u sportskom odmaralištu.
Radio sam godinu dana u Sjedinjenim Državama; tamo sam upoznao i svoju ženu. Zatim sam predavao na Sent Lorenc koledžu (St. Lawrence College) u Engleskoj. Kao rezultat mojih putovanja, počeo sam da shvatam da je Bog koga sam ljubio mogao da zadovolji potrebe svake osobe na svetu.
Uvideo sam da On želi da više vremena provedem upoznavajući druge sa Njim.
Tako sam 1954. godine prihvatio da predajem matematiku i fiziku na Univerzitetu nauke i tehnologije u Kumasi, u Gani. U razdoblju od dve vrlo naporne godine, bio sam na svakom univerzitetu po tom celom velikom kontinentu. Tamo i u Keniji smo moja žena i ja proveli petnaest godina, radeći sa Inter-Varsity Christian Fellowship-om gledajući kako su hrišćanske grupe po univerzitetima i koledžima rasle po celoj Africi.
Većina savetnika i pomoćnika u ovim grupama su bili profesori matematike, nauke i mašinstva. I dan-danas tamo gde se nalazi jaka mašinska škola, tamo je uvek jako i hrišćansko svedočanstvo – verujem da je to zato što inženjeri vole ono što rade!
Ja se nisam upoznao i radio samo sa hrišćanima u Americi i Africi, nego i u Indiji, Šri Lanki, Malti, Hongkongu, Singapuru, Australiji i drugim mestima Dalekog Istoka. Uvideo sam da ma koji jezik govorili ili ma koje boje kože bili, ti hrišćani su imali iskustva sa Bogom koja su bila vrlo slična mome.
Jednom dok sam bio u Africi, prijatelj mi je rekao da je bio prvi iz svog plemena koji se pouzdao u Hrista. On je dolazio iz potpuno drukčijih društvenih okolnosti nego ja – njegovo obrazovanje se praktično svodilo na nulu. Pa ipak osećao sam da između nas postoji veća privlačnost nego između mene i predsednika univerzitetskog odeljenja na kome sam radio. Bio je naučnik kao i ja, koji je došao iz Engleske i pohađao škole i univerzitete vrlo slične onima na kojima sam i ja bio. Međutim, on nije poznavao Boga i nije mogao da razume našu veru u Njega. Verni član plemena je znao i razumeo, i to je činilo razliku u našem zajedništvu.
Nekim mojim nehrišćanskim kolegama u nauci, moja hrišćanska vera je bila smešna. Neki od njih su mi postavljali pitanja na koja je bilo teško odgovoriti. Međutim iskustvo mi je pokazalo da je daleko više teških pitanja za one koji ne veruju da Bog postoji nego za mene.
Kao student na koledžu, bio sam začuđen skladom svemira. Da li je sve to moglo nastati slučajem? Kako je život počeo? I da li je u tome bilo ikakve svrhe? Ako nema svrhe života, onda bi naša filozofija trebalo da bude: „Jedi, pij i veseli se; sutra ćemo umreti.“ Ali pretpostavimo, s druge strane, da postoji jedno vrhovno Biće koje je planiralo svemir i stvorilo čoveka za svoju svrhu. Onda ti i ja moramo da Ga tražimo, i nađemo Njegovu volju za svoje živote.
Da to pronađem, za mene je bilo veoma uzbudljivo. Na drugoj strani mosta vere, nije samo Bog koji nas čeka s dobrodošlicom, nego i veliko i raznoliko društvo ljudi koji su takođe prešli preko njega.
SADRŽAJ
16
Ja sam karika koja nedostaje
Ono što je počelo kao hobi za Dejvida Fišera (David Fisher) sada je služba koja se emituje na jezicima koje razume više od milijardu ljudi.
Jedan je od urednika ove knjige, on je služio na tri radio-stanice Trans World Radio (TWR), misionarske radio mreže od šest miliona vati koja obuhvata 80 procenata kopnene površine sveta. Dok je bio na zadatku u inostranstvu 1971. godine, usputna sugestija mađarskog kolege prerasla je u breme za dosezanje ljudi koje je ranije bilo zanemareno – i niz „usklađenih slučajeva“ učinilo je da to postane moguće.
Dejvid Fišer je diplomirao engleski jezik na Roberts Veslijan koledžu u Ročesteru, Njujork (Roberts Wesleyan College, Rochester, New York). Zatim je primio diplomu za misionarsku radio tehnologiju (Missionary Radio Technology) na Mudi biblijskom institutu (Moody Bible Institute), gde je diplomirao 1960. Pohađao je kurseve u Institutu za slavistiku, Viton, Ilinois (Institute of Slavic Studies, Wheaton, Illinois), a trenutno studira vanredno za magisterij iz interkulturalnih komunikacija (Cross-Cultural Communications) na postdiplomskoj školi Viton.
Dejv je radio kao glavni inženjer na hrišćanskoj radio-stanici, Lankaster, Pensilvanija (WDAC, Lancaster, PA) od 1960. do 1963. U junu 1963. on i njegova žena Doris i njihova porodica počeli su da rade za Trans World Radio (TWR) u Monte Karlu, Monako. Nakon ovog zadatka usledili su drugi na stanicama organizacije u Svazilendu u Africi i na pacifičkom ostrvu Guam.
Fišerovi imaju troje dece: Luiza, koja je sada udata i živi u Nju Hempširu (New Hampshire); Džoj, koja radi na svom doktoratu iz psihologije na Univerzitetu Minesota; i Pol, koji je brucoš na fakultetu i studira informatiku.
Godine 1978, Fišer je zatražio od TWR-a da mu da „pozajmicu“ kako bi zadovoljio specijalizovane programske potrebe Slavenskog evanđeoskog društva (Slavic Gospel Association). Postao je direktor emitovanja Radio akademije nauka (RADAN), uređujući program koji zajednički koriste SGA i TWR.
Pored više od hiljadu radio scenarija, autor je nekoliko desetina članaka za Mudi mesečnik (Moody Monthly), Svedoka alijanse (Alliance Witness), Hrišćanskog čitaoca (Christian Reader), Evanđeoskog svetionika (Evangelical Beacon) i Mladog ambasadora (Young Ambassador).
„Šta biste uradili,“ preterano se oduševljavao televizijski spiker onim komercijalno-sladunjavim tonom glasa, „kada biste osvojili petsto dolara nedeljno, do kraja života?“
Nasmejao sam se na ideju da se upustim u nagradnu igru koju je on reklamirao. Ali dok sam razmišljao o njegovom pitanju, odazvao sam se odgovorom koji me je iznenadio. „Da nikada ne bih mogao da zaradim ijedan dolar u svom životu, mislim da bih radio upravo ono što sada radim!“ rekao sam sebi.
Kako sam se uključio u tako zadovoljavajući posao? Hajde da se vratimo na ključne tačke.
„KEDVES HALLGATOINK“ (izgovara se KAD-veš HAL-ga-to-ink), počeo je glas na mađarskom u studiju iza zvučno izolovanog prozora – čudno zvuči način da pozdravi svoje „drage slušaoce“, pomislio sam.
Dok sam podešavao audio-modulaciju u studiju, narednih nekoliko minuta nisam ništa razumeo. Ali znao sam da engleski ima jednako malo smisla za većinu ljudi na svetu kao i mađarski za mene. Zato smo mi misionari Trans World Radio (TWR) emitovali programe na sedamdeset tri jezika. („Ko god“ je važna reč!)
Kada je mađarski govornik nastavio, prisetio sam se prvog puta kada sam sreo Džoa Stajnera (Joe Steiner), vitkog čoveka visokog oko 180 cm čiji je rezonantni glas strujao iz zvučnika. Zajedno smo studirali na Mudi biblijskom institutu ubrzo nakon što je otišao iz svoje domovine 1956.
Džo je bio uveren da je Bog želeo da se on pripremi za neku vrstu hrišćanske službe. Jedan profesor je mislio da je Džo sigurno pogrešno razumeo Božije vođstvo – da bi njegov engleski sa jakim akcentom smetao njegovom propovedanju.
Ali Bog je pokazao Džou zašto je želeo da bolje govori mađarski nego engleski. Njegov glas je prolazio kroz regulator jačine pod mojim prstima, na putu do ušiju mnogih od petnaest miliona ljudi koji govore mađarski u Mađarskoj i u susednim zemljama.
Često se nismo zaustavljali na kraju radnog dana, jer je Džo nastavio da teži ka boljem kvalitetu. Nakon što smo se molili za proširenje naše mađarske muzičke biblioteke od osam originalnih pesama, moja porodica i ja smo proveli tri godišnja odmora snimajući 180 pesama u Mađarskoj i u Jugoslaviji. Da li je Bog morao da usliši naše molitve upirući Svojim prstom u ljude koji su mu skrenuli pažnju na potrebu?
Posle jednog snimanja 1971. Džo nije otišao iz studija. Usne su mu se vratile na obično izražavanje (počeo je opet da govori engleski umesto mađarski) kada se poverio: „Dejv, imamo problem. Nevernici ne shvataju ozbiljno stvari koje im govorimo. Učeni su da je Biblija knjiga koju je sastavio čovek i da je nauka dokazala da Bog ne postoji. Šta da radimo?“
Molitva i diskusija su nas uverili da treba da odgovorimo na primedbe nevernika i uspostavimo verodostojnije hrišćansko svedočenje u Mađarskoj. Posle posla koji mi je dodeljen svakog dana, odlazio sam kući da ispitam odgovarajući materijal – pisao sam ga na engleskom da bi ga Džo preveo.
Uskoro je Džo sa entuzijazmom pričao onima koji su emitovali u drugim odeljenjima TWR o skriptama. Mnogi od njih su odlučili da ih prevedu na svoje jezike.
Ukupan broj ljudi koji su mogli da čuju program na svojim jezicima prešao je milijardu 1978. godine – pošto je nova stanica TWR-a na Guamu počela da ga emituje u Kini na mandarinskom i kantonskom dijalektu. U to vreme sam bio premešten na Guam, gde sam pomagao da se nova stanica pusti u etar i dobijao sve veća zaduženja.
Jedna stvar me je zaista zbunjivala: dok je domet skripti rastao, količina raspoloživog vremena za njihovo istraživanje i pravilno pisanje se smanjivala. Da li je Bog pokušavao da mi nešto kaže?
„Usklađeni slučaj“ je odgovorio na to pitanje kasnije te godine. Jedan misijski vođa je pažljivo razgledao oglasnu tablu crkve u kojoj je bio gost govornik. Piter Dejneka, mlađi (Peter Deyneka, Jr.), generalni direktor Slavenskog evanđeoskog društva (SGA) u Vitonu, Ilinois, primetio je pismo jednog od mojih kolega misionara na Guamu.
Pastor Dejneka je sa interesovanjem pročitao da je nova TWR stanica uvrstila ruski jezik u svoj raspored. Na brzinu je nešto pribeležio, pitajući do kojih delova ogromnog prostranstva jedanaest vremenskih zona Sovjetskog Saveza dopiremo, u koje doba dana i koliko dobijamo pisama od slušalaca. Misionar kome je to pitanje bilo upućeno, prosledio mi ga je i zamolio da ja odgovorim.
Petrov uobičajeni odgovor: „Hvala na informaciji,“ bio je propraćen dopisom. Dvomesečni program SGA „Molitva i slavljenje“ pominje plan za početak nove serije emisija za Sovjetske studente i skeptike – „Radio akademija nauka“ ili skraćeno „RADAN“.
Da li je ovo bio odgovor na moje rastuće breme da proširim spisateljsku stranu svoje službe? Ili je to bilo iskušenje da nas izbaci sa koloseka? Moja supruga Doris i ja smo se revnosno molili. Trebamo li da se u to upuštamo? Zar nam Bog nije dao doživotni poziv za misionarski radio na nekoj drugoj lokaciji u inostranstvu? Kako bismo mogli to da znamo sa sigurnošću?
Da bih to saznao, pisao sam Piteru Dejneki, navodeći svoje prošlo iskustvo i prilažući primerke skripta da bi mogao da proceni da li se njegova potreba poklapa s mojim sposobnostima.
Pošto je podelio sadržaj moga pisma s osobljem radia SGA, odgovorio je: „Ako osećate da vas Gospod tako vodi, biće nam drago da se pridružite našem timu ovde u Vitonu.”
Bog nikome nije progovorio vizijom tokom noći. Ali duž tragova ljudskih puteva, otisci stopala su bili nepogrešivo Njegovi.
Slični otisci na njihovoj strani doveli su SGA do proširenja službe. Ruski emigranti su dali neke naznake dok su im misionari svedočili u Evropi i SAD-u. Nakon što su prvi put čuli evanđelje, neki bi rekli: „Moje srce bi želelo da veruje, ali me razum koči.“
Kad bismo ih zamolili da nam objasne šta time misle, oni bi uvek otkrili neke ateističke prepreke koje su čuli na časovima sovjetske nauke: „Nauka je sto puta dokazala da Bog ne postoji.“ „Kosmonauti su istraživali nebesa, i nijedan Bog (koji se uvek piše sa malim ‘g’) nije bio tamo.“ „Biblija kaže da je Zemlja stvorena 4004. godine pre nove ere, ali nauka zna bolje.“ „Biblija je knjiga koju je sastavio čovek. Prepuna je grešaka.“
Nakon što su im prikazali filmove Mudi Instituta za nauku sinhronizovane na ruski, misionari SGA su otkrili da emigranti postaju otvoreni za evanđelje. Ali šta je sa 260 miliona Sovjeta koji još uvek žive u Sovjetskom Savezu? Filmovi nisu mogli da dopru i do njih. Šta bi moglo?
Jedan misionar je primetio: „Ljudi mogu da postavljaju zidove oko svojih zemalja, ali ne mogu da postavljaju i krovove iznad njih.“ Više od 90 odsto radia u Rusiji može da prima kratkotalasne emisije sa stanica van sovjetskih granica. Hiljade slušalaca je spaseno otkako je SGA 1941. godine pokrenuo rusko misionarsko emitovanje. Na osnovu iskustva emigranata, pitali smo se, neće li se više ljudi odazvati ako bi novi program mogao da razotkrije ovu veliku prepreku, oslobađajući pravu nauku od ateističkih iskrivljenosti koje je zadobila u sovjetskim školama?
Još jedan podsticaj je usledio kada je britanski hrišćanski profesor meteorologije posetio Monte Karlo. Džo Stajner (Joe Steiner) je ponovo započeo, govoreći dr Eriku Baretu o skriptama koje sam napisao. Dve godine kasnije, Erik je proveo leto u međunarodnom sedištu SGA u Vitonu, na zahtev Pitera Dejneke, postavljajući temelje za potpuno novi evangelizacioni program za Rusiju, zasnovanom na nauci. Do septembra 1977. sastavio je priručnik od 47 stranica iznoseći koncept koji je trebalo da napišu drugi naučnici.
Kada me je Piter pozvao da razmislim o preseljenju u Viton, priložio je kopiju tog priručnika. Kada sam ga pročitao, pisao sam mu: „Izgleda kao da je Bog napravio dve polovine istog plana – jednu polovinu je stavio u vaše srce i razum, a drugu u moje.“
U šali, ponekad sebe nazivam „karikom koja nedostaje.“ Svaki prethodni zadatak me je pripremio za moju sadašnju odgovornost – dajući mi dovoljno razumevanja nauke da znam šta doktori pretpostavljaju u svojim višesložnim rečima, pa ipak me to održava laikom da bih znao koliko da uprostim ili ilustrujem materijal da bi bio razumljiv prosečnom slušaocu.
Sovjetski studenti su naučeni da budu skeptični prema svim religijama i „svetim knjigama“. Pa šta se dešava kada jedan od njih iznenada otkrije emisiju koja u velikoj meri citira Bibliju? On sam nikada nije video Bibliju, a čuo je samo negativne komentare o njoj. Smatra da je ona na istom nivou sa „Alisom u zemlji čuda!“
Tu dolazi naša veza za emitovanje, pružajući činjenice koje Bog koristi da bi ruske slušaoce učinili prijemčivijim za Boga. U redovnom programu, mi predstavljamo nove dokaze da je svemir imao početak – suprotno omiljenoj ateističkoj teoriji da je materija postojala od večnosti i da joj stoga nije bio potreban Stvoritelj. Potkrepljujemo ovaj argument citirajući naučnike dobitnike Nobelove nagrade.
Zatim ističemo da se novi dokazi slažu sa izjavama u Bibliji napisane hiljadama godina ranije. Program se završava rečima: „Možda je Biblija tačnija nego što su neki od nas mislili. Možda je vredno istražiti koliko je ona zaista tačna!”
Skeptik iznenada nalazi sebe kako sa novim poštovanjem sluša biblijske odeljke koji slede.
Ljudi se ugledaju na astronaute, doslovno i figurativno. Rusi još uvek pamte da su prvi kosmonauti Jurij Gagarin i German Titov rekli pedesetih godina prošlog veka da nisu videli Boga u svemiru. Mnogi Sovjeti smatraju te izjave konačnim dokazom da Bog nigde ne postoji. Kako bismo mogli tome da pariramo?
Saznali smo da je astronaut Džek Lausma bio hrišćanin. Dao nam je svedočanstva koja smo preveli i snimili na vreme da budu emitovana dok je bio u orbiti na svom letu Spejs Šatla Kolumbija, 22-30. marta 1982. (Oni među nama koji vole igru reči, njegove reči nazivaju „Apolo-getskim izjavama.”)
Ponuda Lausmine slike sa autogramom u etru, sa Psalmom 19:1 i njegovim komentarom o ogromnom svemiru koji je stvorio Bog, donela je rekordan odziv slušalaca.
Studenti u Rusiji moraju da pohađaju kurseve iz ateizma, a svaki razred ima ateistički način mišljenja. U tim predavanjima često se ponavlja izjava: „Nauka je sto puta dokazala da Bog ne postoji.“
Godinama su slušaoci ponavljali tu zamisao u pismima misionarskim radio-stanicama – nagoveštavajući da je takvo emitovanje gubljenje vremena i „versko praznoverje”, jer su ljudi sada bili previše pametni da u to veruju. Međutim, dve godine nakon što je RADAN pušten u etar, ruski misionari iz Monte Karla Nik i Rouz Leonovič primetili su sledeće: „Prošlo je više od godinu dana otkako smo primili takvo pismo. RADAN ispunjava stvarnu potrebu.“
Bivši urednik omladinskog izdanja Pravda sluša kasete sa programima, naziva ih „jasnim i ubedljivim,“ i postavlja još pitanja.
Hrišćani emigranti u Zapadnoj Nemačkoj smatraju da je program toliko koristan u odgovaranju na pitanja svojih ruskih sunarodnika da zavlače ruku duboko u svoje džepove da bi ga sponzorisali na dodatnoj stanici. Po nedeljnoj ceni od nekoliko stotina dolara, ovo je najveće poverenje koje su slušaoci dali bilo kom programu u istoriji emitovanja na ruskom.
Vođe crkava koje veruju u Bibliju u Rusiji traže od svakog novoobraćenika koji želi da se krsti da kaže na koji način je bio spasen. Osamdeset odsto njih kaže da je misionarski radio bio njihov prvi kontakt sa pravim hrišćanstvom! Ponekad Bog koristi samo radio da ih dovede do spasenja. On češće koristi emisije da bi pobudio interesovanje kod ljudi da saznaju više od lokalnih hrišćana, koji ih zatim vode ka obraćenju.
Devet stanica sada prenosi program, koristeći ukupnu snagu od tri miliona vati da adekvatno pokrije ceo Sovjetski Savez.
Hrišćani koji se bave inženjerstvom, medicinom i drugim naukama pomažu svedočanstvima i predlozima tema i, povremeno, gotovim rukopisima. Članovi naučnog fakulteta Viton Koledža bili su od posebne pomoći, pozivajući me da prisustvujem njihovim nedeljnim predavanjima koje nazivaju „naučni sendvič seminari” („science sandwich seminars“) i konsultujući se o raznim detaljima skripata.
Kao studenti, skoro svi u našim ciljnim zemljama su zapamtili rečenicu „nauka je sto puta dokazala da Bog ne postoji“. Pitamo takve ljude: „Stvarno? Možete li navesti makar JEDAN dokaz za to?“ Dok shvataju koliko su izjave protiv Boga šuplje, mi navodimo čvrste argumente za Boga: „Evo izobilja dokaza da On postoji – i da je promenio živote koji se ne mogu objasniti na drugi način.“
Zastrašujuće je, pa ipak ispunjavajuće, biti takva karika – zastrašujuće po pitanju odgovornosti, a ispunjavajuće po pitanju rezultata. Bog me je izabrao da budem dirigent preko koga On komunicira sa Rusima i ostalima koji nikada neće čuti za Njega osim kroz njihov „krov koji prokišnjava“.
SADRŽAJ
17
Medicinski Magelan pedijatrijske hirurgije
Dr Everet Kup (Dr. C. Everett Koop) je predvodio put u razvijanju pedijatrijske hirurgije od njenog samog „začeća“ sve do složene životno spasavajuće nauke.
Zamolivši ga da kaže šta mu je bila najveća čast, on spominje uglednu French Legion of Honor (Francuska Legija Časti), koju mu je dodelio predsednik francuskog parlamenta 1980. godine – to je nagrada koja prevazilazi njegove zlatne medalje i druge profesionalne lovore.
Spretnost koja mu je donela javno priznanje, kao jedinom hirurgu za koga se zna da je rastavio tri para sijamskih blizanaca, logična je i prirodna posledica njegove tridesetpetogodišnje karijere u kojoj je predvodio serijom noviteta hirurške specijalnosti. Kao glavni hirurg dečije bolnice u Filadelfiji, on je ustanovio prvu šok-sobu u svetu 1962. godine. On je ovako objasnio rezultat toga: „Dok smo pre dvadeset i pet godina, gubili 90 posto beba sa naročitim nedostacima mi danas spasavamo 90 posto“ – navodeći kao primer esophageal atresia, nedostatak normalnog otvora jednjaka, kao zapaženi primer.
Kao profesor pedijatrijske hirurgije na Pensilvanijskom univerzitetu (University of Pennsylvania School of Medicine), on je obučio mnoge druge hirurge, učinivši da slične spasonosne veštine budu na raspolaganju lokalnom stanovništvu po celom svetu.
Predsednik Regan (Reagan) je postavio dr Kupa na mesto Vrhovnog Hirurga SAD-a 1981. godine.
Dr Everet Kup je član uprave sveučilišta Američkog koledža hirurgije i američke pedijatrijske akademije (American College of Surgeons and American Academy of Pediatrics), kao i član više od deset medicinskih društava po celom svetu. Služio je kao predsednik Hirurškog odeljenja američke akademije pedijatrijske hirurgije i Američkog pedijatrijskog hirurškog društva (Surgical Section of the American Academy of Pediatric Surgery and American Pediatric Surgical Association).
Bio je glavni hirurg dečije bolnice u Filadelfiji za vreme istaknute tridesetpetogodišnje karijere. Takođe je bio profesor pedijatrijske hirurgije na Univerzitetu pensilvanijske medicinske škole (University of Pennsylvania School of Medicine).
Dr Kup je bio glavni urednik Žurnala pedijatrijske hirurgije (Journal of Pediatric Surgery) i služio je na uredničkom savetu za slične publikacije u Nemačkoj i Japanu.
Njegova popularna dela obuhvataju The Right to Live: The Right to Die (Tyndale, 1976); Whatever Happened to the Human Race, with Francis A. Schaeffer (Revell, 1979); i Sometimes Mountains Move, with Mrs. Elizabeth Koon (Tyndale, 1979).
RADAN-ov direktor Dejv Fišer je vodio razgovor sa dr Kupom u septembru 1979. godine u Viton Koledžu, u Ilinoisu.
RADAN: Dr Kup, vaš najpoznatiji hirurški zahvat je bio u odvajanju Rodrigezovih (Rodriguez) blizančadi 1974. godine – Sijamskih devojčica. Molio bih vas da nam kažete nešto o toj operaciji? Kako su bile spojene?
DR KUP: Pa eto, bilo je kao da su sedele jedna drugoj u krilu. To se zove ishiopagus blizanci, što znači da je koštani pelvis, koji je trebalo da obe imaju u obliku zatvorenog kruga, bio spojen u jednu veliku otvorenu elipsu.
Komplikacije su bile u tome što je mokraćni vod prelazio od jednog deteta do drugog, i dvoje dece je imalo samo jedno debelo crevo, jedan rektum i četiri vagine. Džigerica je takođe bila jedan jedini organ, ali takav da ga je bilo moguće podeliti.
RADAN: Sa tako mnogo abnormalnosti, da li ste mogli da postignete potpuno normalno funkcionisanje u svakom smislu?
KUP: Da. Bilo je značajno to što se sa ovakvom vrstom sijamskih blizanaca postupalo hirurškim putem dva puta ranije; u oba slučaja jedno dete nije ostalo dobro. U jednom slučaju, jedno dete je zaostalo; u drugom je došlo do medicinskih komplikacija, i nije moglo da raste. U oba slučaja jedno od dvojki je moralo da ima permanentnu kolotomiju, stalni veštački otvor u debelo crevo umesto rektuma.
Ono što je tako značajno kod Rodrigezovih devojčica bilo je što smo doterali do dva potpuno funkcionalna ženska bića. Spolja, osim nekoliko ožiljaka, one se nisu razlikovale od dva normalna deteta.
RADAN: Postoje li znaci da će svojevremeno moći da imaju decu?
KUP: To je svakako bilo naše očekivanje. Međutim, skoro tri godine posle operacije nad njima, Alta je stavila zrno pasulja u usta. Zagrcnula se i zrno joj je otišlo u dušnik. Ugušila se na mestu. Ništa se nije moglo učiniti, štaviše i da sam bio pored nje.
Ali njena preživela sestra je izašla iz zabavišta i uskoro će poći u prvi razred. Ona je u svakom slučaju ista kao i bilo koje drugo šestogodišnje dete.
RADAN: Čuo sam da je operacija trajala deset i po časova. Kakav vam je bio hirurški tim?
KUP: Ja sam bio kapetan broda, i radio sam na odvajanju. Zatim sam radio na popravljanju debelog creva u oba deteta. Pomagala su mi tri asistenta. Imali smo urologa i njegovog asistenta koji su se pobrinuli za mokraćne puteve. Imali smo i ortopeda da se pobrine o nekim koštanim problemima.
Pored toga, naravno, imali smo četiri anestetologa – svi su bili doktori – i četiri bolničarke. Tako nas je bilo šesnaestoro, sve ukupno.
Mislim da je jedan od razloga što smo bili uspešni, ne samo pri ovom razdvajanju nego i pri dva druga odvajanja koje smo uspešno obavili, bio u tome što smo unapred planirali šta bi svaka osoba trebalo da čini u slučaju nepredviđenih komplikacija. Uvek se desi nešto pogrešno, ali imajući tako veliki tim uvek spreman da učini šta treba u pravo vreme, ceo postupak je bio uspešan.
RADAN: Koliko je dugo trajalo vaše planiranje za deset i po časovnu operaciju u koju je bilo uključeno šesnaest ljudi?
KUP: U slučaju Rodrigezovih devojčica, sastajali smo se nedelju dana po jedan sat na kraju svakog dana, i iznosili svoje informacije. Zatim smo seli i razgovarali ponovo o svemu dva dana pre operacije. Postavili smo članove tima na njihov posao.
Tada smo uradili nešto za šta mislim da većina ljudi ne radi. Odneli smo devojčice u operacionu salu i imali generalnu probu. Radili smo sve osim operacije.
To je bilo od velike pomoći, zato što smo naučili mnogo toga o položaju na operacionom stolu, šta će se desiti pošto ih odvojimo, kako ćemo se postarati za četvoroduplosti i tako dalje. Dakle, proba je bila korisna.
RADAN: Vi ste primili priličnu gomilu priznanja i pohvala. Budite tako ljubazni pa nam pomenite neka?
KUP: Pa eto, imao sam tu sreću što su me priznale kolege po celom svetu. Primio sam najviše priznanje koje Britansko društvo pedijatrijskih hirurga (British Association of Pediatric Surgeons) može da dodeli: Denis Braun zlatnu medalju (Dennis Brown Gold Medal). Primio sam isto i od Američke akademije pedijatrije medalju (American Academy of Pediatrics, the Ladd Medal).
Pet univerziteta mi je dalo počasna zvanja – pretpostavljam da se to uglavnom temeljilo na onome što se smatralo mojim hirurškim iskustvom. Član sam hirurških društava u Evropi i Aziji kao počasni član – uključujući Japan, Grčku, Francusku, Nemačku, Švajcarsku, i nekoliko drugih zemalja.
RADAN: Šta mislite, da li vam hrišćansko verovanje pomaže u vašoj profesiji?
KUP: Naravno! Stvari kojima se bavim tiču se života i smrti. Ja se često susrećem s agonijom roditelja razdvojenih smrću od svoje dece ili pak koji su suočeni s teškim problemima, nepravilnog formiranja i dugoročnih nevolja.
Da ne verujem da imam Boga koji je čvrst i pouzdan, Boga koji nikada ne pravi greške, ne bih mogao da nastavim ono što radim. Potrebna mi je ta sigurnost da me razuverava da je ono što radim ispravno, i ona mi je potrebna u mom svakodnevnom životu u svim nevoljama sa kojima se lično suočavam. Imao bih jako velike nevolje sa njima ukoliko ne bih imao potpunu veru u Isusa Hrista.
Mislim da se odlika moga postojanja sastoji u spojenosti mog života kao hirurga i moje vere u Hrista.
RADAN: Pomenuli ste da ste i sami preživeli traumatično iskustvo. Da li biste mogli to da podelite sa nama i da nam kažete kako vam je Bog pomogao u tome?
KUP: Godine 1968, moja žena i ja smo izgubili dvadesetogodišnjeg sina. On je bio spretan planinar, ali ga je zahvatila lavina. Iako je bio vezan užetom za svog druga, pao je na takav način da je udario kao klatno u vertikalnu stenu i smrskao desno koleno. Iskrvario je i umro na visini od oko sedam stotina stopa iznad podnožja planine.
RADAN: Takva vest verovatno smrska roditeljski duh na isto tako traumatičan način kao što se to desi i u doslovnom nesrećnom slučaju koji je smrskao vašeg sina?
KUP: Tačno. Ako vam se to nikada nije desilo, ne možete to razumeti na pravi način.
Ja sam postupao sa toliko mnogo umiruće dece celog svog života, da sam nekako mislio da bi mi količina takvog iskustva pomogla ukoliko bih morao i sam da prođem kroz tako nešto. Ali mogu vam reći da ni svo iskustvo takve vrste na svetu ne pomaže pri gubljenju sopstvenog deteta.
Mesecima unapred, Gospod je pripremao porodicu za Davidovu smrt. U jesen 1967. godine bio sam u Los Anđelesu učestvujući na trodnevnom kvalifikacionom kursu pedijatrijske hirurgije. Oko pet minuta pre završetka poslednjeg dela, neko iz dvorane je postavio pitanje tribini: „Šta reći roditeljima umirućeg deteta?“
Rekao sam: „Ja ću odgovoriti na to pitanje“, a zatim sam govorio bez pripreme poslednjih pet minuta. Neko u publici je snimio moja zapažanja što je bilo objavljeno u Medical Tribune. Razgovor koji je usledio objavljen je u februarskom izdanju Reader's Digest 1968. godine u članku: „Šta ja kažem roditeljima umirućeg deteta.“
U odgovoru na taj članak stiglo je stotine pisama – većina je bila od roditelja koji su govorili o smrti svog deteta. Neverovatna razlika u reakcijama na smrt neizmerno nas je pripremila dok smo se slagali ili dok se nismo slagali s različitim gledištima. Gledajući unazad, možemo da vidimo ljubaznu ruku Nebeskog Oca koja nam je ponaosob davala lekciju iz filozofije umirućeg deteta.
To je bilo vreme u životima članova moje porodice kad smo se jednostavno oslanjali svom težinom na Božiju mudrost i ljubav. Mi verujemo da čovek ne napušta ovu zemlju ni jedan jedini dan pre nego što o tome Gospod odluči.
Imali smo toliko mnogo dokaza o onome što je Bog ostvario u Njegovom svetu uzevši našeg sina da se u neku ruku osećamo počašćenim Božijim planom za ovu vrstu iskustva koje smo doživeli. Moja žena i ja smo to podelili s našim hrišćanskim prijateljima u knjizi Ponekad se planine pomere (Sometimes Mountains Move). To za nas nije ništa drugo do izraz Božije milosti prema nama u vreme najveće tragedije.
RADAN: U čemu je značaj naslova, Ponekad se planine pomere?
KUP: Naš sin nije pao. Udarila ga je lavina. To je nešto što se ne može predvideti u planinarstvu. Možeš biti najveći stručnjak na svetu i nikada da ne pogrešiš, ali ne možeš uvek predvideti šta će se desiti s prirodom. Kad se planina pokrene a ti joj se nađeš na putu, nema ničega što bi tada mogao da učiniš.
RADAN: Pomeri i tebe.
KUP: Pomeri i tebe. To je bez daljnjeg!
RADAN: Ovaj naš razgovor se dešava za vreme vašeg i dr Francis Šeferovog (Francis Shaeffer) putovanja po Americi sa vašom filmskom serijom Šta li se dogodilo s ljudskom vrstom? (Whatever Happened to the Human Race?) U tom filmu i u istoimenoj knjizi, vi izražavate jako protivljenje na zahtev tačke koja je doneta posle dve ključne odluke Vrhovnog suda 1973. godine (u SAD-u).
Da li je vaš lični i profesionalni susret sa smrću uticao na vas da oformite svoja ubeđenja o pobačaju?
KUP: Svakako! U prošlosti, nedonošče teško 1.000 gr. nije imalo mogućnosti za opstanak. Sada ima 50 odsto mogućnosti i novije metode spasavaju čak i manju nedonoščad. Kao što sam rekao u Šta li se dogodilo s ljudskom vrstom? jedan deo američkog društva ima šizofreni mentalitet. Mi ćemo preneti jedno prerano nedonošče, sa kongenitalnim nedostatkom koje je nesposobno za život, u jednu udaljenu bolnicu – tako da visoko razrađen tim lekara i bolničarki može da ispravi neispravnost i pripremi rehabilitaciju dotičnog deteta. Istovremeno, u određenom broju drugih bolnica udaljenih na puškomet od tog centra, drugi medicinski personal uništava savršeno normalnu decu u materici.
RADAN: Osoba koja vas je predstavila danas na ručku ovde u Viton Koledžu, pomenula je nešto u vezi sa onim što kažete roditeljima dece pre nego što ih operišete. Šta je to?
KUP: Znate, mnogo puta roditelji imaju tendenciju da se preterano dive hirurgu koji vrši operaciju nad njihovim detetom. Kad mi govore kako sam divan čovek koji je učinio takve stvari za njihovo dete, ja im kažem da sam ja samo upotrebio darove koje mi je Bog dao – i da bi i oni i ja trebalo da Mu budemo zahvalni za ishod operacije.
RADAN: U zaključku, šta vam Bog znači u svakodnevnom životu i u vašem naučnom profesionalizmu?
KUP: Činjenica da Bog drži kontrolu nad ovim univerzumom, ma kako da je kulturno i civilizovano pao, daje mi pravi razlog da idem napred.
Ja nikad ne vršim operaciju a da podsvesno ne osećam da ni na koji način taj izvanredno složeni mehanizam poznat kao ljudsko telo, nije mogao da se tek tako izmigolji negde iz mulja i blata. Kad načinim zarez mojim skalpelom, ja vidim organe takve složenosti da jednostavno nije moglo biti dovoljno vremena za prirodne evolucione procese da se oni razviju.
Rekao bih i to da su različite mogućnosti moga razmišljanja u ordinaciji ili procesi donošenja odluka, dar od Boga. Dalekosežno, ja raspolažem njima i zato sam odgovoran Njemu za način na koji ih koristim.
Zbog toga ja nastojim da integrišem ono što radim u svom profesionalnom životu sa onim što verujem u svom hrišćanskom životu, da se ta dva dela moga života ne bi odvijali u posebnim odeljenjima.
SADRŽAJ
18
Istraživanje za duži život
„Pomoći ljudima da umru što mlađi,“ zvuči kao neka čudna ambicija za medicinskog istraživača – sve dok on to ne razjasni, objašnjavajući da je njegov cilj da produži mladalačku krepost do u kasne godine.
Dok se neke od njegovih kolega istraživača grozničavo hvataju za bilo kakav preparat koji bi mogao da produži život makar i za nekoliko minuta, dr Robert Herman (Robert L. Herrmann) nalazi da ga njegova vera u Hrista oslobađa beznađa.
Dr Herman je razgovarao sa RADAN-ovim direktorom Dejvidom Fišerom na godišnjem sastanku Američke naučne afilijacije (American Scientific Affiliation) 1981. godine na Eastern College u Sv. Dejvidsu, Pensilvaniji.
Dr Robert Herman je dobio doktorat iz biohemije na Mičigenskom državnom univerzitetu. Svoje postdiplomsko istraživanje na Masačusetskom institutu tehnologije od 1956. do 1959. godine, prvo kao Daton Runyan Fellow a zatim kao istraživački asistent.
Sedamnaest godina dr Herman je predavao biohemiju u Bostonskoj Univerzitetskoj Školi Medicine (Boston University’s School of Medicine) – gde je nasledio Isaka Asimova (Isaac Asimov), plodonosnog pisca više od dve stotine naučnih knjiga i naučne fantastike. Godine 1976. preselio se u Oklahomu da pomogne Oral Roberts univerzitetu (Oral Roberts University) da osnuje medicinsku i stomatološku školu. Pod njegovim vođstvom, školsko nastavničko veće je poraslo od nule do 47 naučnika istraživača i 35 fakultetskih članova klinike.
On je član profesorskog veća Američkog društva za unapređivanje nauke (American Association for the advancement of Science - AAAS), Američke naučničke afilijacije, i Gerontološkog društva (Gerontological Society) kao i član Američkog društva bioloških hemičara (American Society of Biological Chemists) i Hrišćanskog medicinskog društva (Christian Medical Society - CMS).
Od 1981. godine dr Herman je izvršni direktor Američke naučne afilijacije, organizacije od oko 3.000 hrišćana od kojih se svi profesionalno bave naukom. On je isto tako i asistent na fakultetu nauka u Gordon koledžu u Venhamu, u Masačusetsu.
RADAN: Dr Herman, šta je to što čini da čovek stari?
ROBERT HERMAN: Izgleda da u telu postoji jedan starosni mehanizam. Moja pažnja je bila usmerena na genetski nivo – na ideji da postoji neki osnovni proces deterioracije koji se dešava na nivou DNK, genetičkog materijala u svim ćelijama tela.
Različite ćelije u telu se obnavljaju različitim brzinama. Na primer, sluzne ćelije creva se vrlo brzo obnavljaju, verovatno u roku od nekoliko dana. S druge strane neuronske ćelije u mozgu se retko kada obnavljaju.
Zato nas više zanimaju moždane ćelije. Zbog toga što ove imaju jako malo izgleda na regeneraciju, od imperativnog je značaja da se one što bolje zaštite.
RADAN: Zar ljudi na nekim mestima ne žive mnogo duže od prosečnih?
HERMAN: Da, Sovjeti imaju jedan od tri svetski zapažena skloništa za starce, u oblasti Kavkaza u Gruziji (SSSR). Neki ljudi odande tvrde da njihova dugovečnost prelazi 120 pa i 130 godina.
Postoje još dva mesta u svetu – u Ekvadoru na Andima i u Nepalu na Himalajima – gde ljudi mogu da dokumentuju starost tog obima.
Proučavajući te dugovečne pojedince, primetili smo da verovatno postoji maksimalni čovečiji vek – izgleda da je to od oko 120 godina. Te tri oblasti izgleda da imaju veći procenat ljudi koji žive do tog maksimalnog doba, što se temelji na dve bitne činjenice.
Prva je malo uzimanje kalorija. Druga je težak fizički rad u podneblju gde se stariji ljudi još uvek smatraju porodičnim patrijarsima – cenjenim i korisnim vođama klana. Pod tim uslovima ljudi bukvalno rade dok ne padnu mrtvi. Oni se ne povlače u pasivnu egzistenciju.
Neka zanimljiva proučavanja su pokazala koliko je bio razarajući sadašnji socijalni stav zapadnih kultura. Gde se stariji smatraju bez vrednosti, oni jednostavno propadnu. Reklo bi se da to vodi do zlovoljnog stava, a isto tako i do patoloških stanja.
RADAN: Govorili ste o moždanim ćelijama. Kako starost utiče na ćelije u delovima tela koji se regenerišu?
HERMAN: Po sadašnjoj teoriji, takve ćelije zamenjuju sebe inferiornijim kopijama samih sebe. DNK i RNK kontrolišu nove ćelije na način koji je nekad opisan analogijom preko indiga.
Vremenom, genetička kopija postaje nejasna, ili pretrpana kršem. Većina ćelija ima sposobnost za popravljanje greške. Međutim, neke vrste oštećenja je teže popraviti, i kako čovek stari te manje popravljive povrede počinju da preovlađuju.
Konačno, nema više vredne informacije da proizvede novu ćeliju koja bi na bilo koji način funkcionisala. Tada organizam umire.
RADAN: Džejms Votson (James Watson) i Francis Krik (Francis Crick) su 1962. godine dobili Novelovu nagradu za medicinu i fiziologiju kao rezultat njihovog DNK ispitivanja. Oni su opisali normalni oblik genetičkog materijala kao „dupli puž“ koji liči na spiralne stepenice. Da li starenje izobličava taj oblik na neki način?
HERMAN: Da. Radeći s jednom pasminom miševa, pronašli smo da dolazi do značajne promene u strukturi njihove DNK koja se javlja kad životinje počnu da izgledaju naborane i artritične.
U vreme kada je već polovina miševa u eksperimentu uginula, mnogi preživeli su pokazali neku nenormalnu duplu krivinu u njihovoj DNK, umesto ujednačene krivine zavojnice. Mi mislimo da to znači da je DNK pretrpela neku vrstu povrede koja onemogućava DNK da se otvori i da joj se informacija pročita u obliku poruke.
Odatle proizlazi da je deo genetičke informacije zaključan u ukosničkoj krivini – koja više nema koristi za organizam, zato što joj se više ne može prići.
RADAN: Rekli ste reporteru da vaš cilj nije da produžite sam život, koliko da produžite životnu korisnost.
HERMAN: Da, „umreti što je moguće mlađi,“ rečeno u šali. Ozbiljnije, naš cilj je da produžimo ljudsko zdravlje i vitalnost za mnogo godina – da pokušamo da produžimo krepost tih srednjih godina.
Da bi se to postiglo vredno je uzeti u obzir ishranu i vežbanje. Ja isto tako mislim da bi trebalo da pokušamo da ponovo uhvatimo dublje poštovanje i brigu u našem društvu prema starijim članovima našeg stanovništva.
RADAN: Pre neki dan primetio sam za ručkom da ste se šalili kako istraživači uzimaju veliku količinu vitamina E. Kakva se priča krije iza toga?
HERMAN: Mnogi rad je ukazao na predlog da neki lekovi zaustavljaju te supstance koje dovode do povreda DNK drugih delova ćelije. Vitamin E se smatra kao mogući način za to. Ja ne verujem da se to može zaključiti, ali naučnici su ljudi, i neki od njih osećaju da moraju da se hvataju za bilo kakvu slamku kao za svoju jedinu nadu.
Ranije, kad se počelo sa ispitivanjima, čovek je mogao da zapazi na sastancima jedno osećanje da produženje života nije vredno ni spominjati. To je bilo više pitanje kako učiniti srednje godine produktivnijim. Ali sada ima ljudi koji otvoreno govore da možemo da živimo mnogo duže, i da je to ono za čim oni zaista i teže.
Osoba koja nema predstavu o tome da Bog deluje u svetu zahvaćena je nekom hitnošću da živi što je moguće duže – ponekad ga hvata i panika u tom beznađu. Ja ne delim tu mahnitost zato što mi je jasno da ovaj život nije sve što postoji. Umesto „nevere“ nekih mojih kolega istraživača, ja imam večnu nadu – nebeski dom u kome očekujem da živim daleko duže vremena nego što je moj zemaljski život. Čitamo da u Božijem domu ima mnogo stanova, i Isus je rekao da je otišao da nam tamo pripremi mesto.
Za mene smrt nije tmurni kosač. Moj odlazak će biti vreme kada ću doživeti izvesnu tugu zbog toga što ostavljam prijatelje i rođake, ali to neće biti kraj – konačni, poslednji poraz – to ostaje ljudima koji nemaju vere.
Ja znam da sam deo Božijeg velikog plana. Ja nisam ovde slučajno ili nesrećom, nego zato što mi je to propisano. I moja smrt će biti deo tog istog plana ljubaznog Boga koji je spreman da me unapredi u bolji svet.
U Svetom pismu, Isus je izazvao svoje slušaoce činjenicom da u čovekovom životu mora doći do časa kao on mora da se odluči – ili da uđe u Božiji večni život, ili jednostavno da produži svojim putem. Knjiga Postanja nam daje uvid u to; Adam i Eva su odlučili da „budu kao bogovi,“ da upravljaju svojom sopstvenom sudbinom. Takvom odlukom oni su se sakrili od Boga i isključili same sebe iz zajednice sa Njim.
RADAN: Kada ste i gde vi doneli svoju odluku?
HERMAN: Kad mi je bilo dvanaest godina, bio sam pozvan da se definitivno odlučim da predam svoj život Isusu Hristu. Moja majka i moj otac su bili odani hrišćani. Svojim životima su pokazivali da cene ono što Bog čini na svetu i u njihovim pojedinačnim životima. Tako sam vrlo lako došao do shvatanja da je to bila životna prilika.
Otada je moj život sledio – sa pomalo neustaljenosti – put na kome sam se trudio da crpem svoju silu od vaskrslog Hrista, i pokušavao da budem Božiji predstavnik u ovom svetu.
Ja ne smatram da je moja odluka da sledim Boga Biblije bila privremena. Bog je proširio moj život više nego što bi gerontološko istraživanje ikad moglo da učini za mene – kako u širinu, tako i u dužinu.
Život koji mi je Bog dao je infinitivan – ne samo u svom večnom trajanju, nego isto tako i u svojoj infinitivnoj satisfakciji kroz kontakt sa infinitivnim Bogom.
SADRŽAJ
19
Komuniciranje – s Bogom
Svedočanstvo koje sledi, jedinstveno je u ovoj knjizi. Ono govori o ličnom iskustvu Ričarda Endruza (Richard B. Andrews), britanskog pionira Radia. Priča ima dva dela, koja su napisana u razmaku od osamnaest meseci. Prvi deo govori o tome kako je Dik upoznao Boga; drugi deo, koji je napisan upravo pred njegovu smrt, objašnjava kako je mogao da se suoči s tom budućnošću, kao što su njegovi posetioci izjavili, bilo je to „s mirnim i zadovoljnim duhom.“
Dik nam je rekao sledeće: „Za vreme mog života, moje glavno naučno zanimanje je bilo u komuniciranju, naročito putem radia. Dobro se sećam dogovora s kolegom s druge strane Severnog Atlantika. On i ja smo ispitivali novi odašiljačkoprijemni sistem male snage. Upravo pred dogovoreno vreme, uključio sam prijemnik i počeo da ga doterujem. Uskoro sam začuo njegov pozivni signal, koji je tražio da se odazovem.
„Odgovorio sam i čekao.
„On se ponovo javio.
„Uspostavili smo vezu. Mogli smo da komuniciramo!
„Moj životni rad mi je pružio veliko zadovoljstvo – uzbuđenje pri komuniciranju s drugim ljudima za koje sam znao da ih nikada neću videti, i pomažući mnogima da čine isto. Ali koliko je mnogo uzbudljivije znati da sa daleko manje truda, mi možemo da komuniciramo sa Bogom – i da budemo sigurni da je kontakt uspešno uspostavljen! Ja znam da je On uvek spreman da nas sasluša.
„Ne kažem da su Njegovi odgovori uvek onakvi kakvima smo ih mi očekivali, ali mi koji se uzdamo u Njega znamo da ma kakav bio Njegov odgovor, on je uvek onaj pravi. Za mene je najuzbudljivija stvar što ću Ga jednoga dana, ‘videti licem k licu’.“
Ričard B. Endruz (Dipl. Ing., diplomac prirodnih nauka, član Istituta električnih inženjera M.I.E.E.) rodio se u Indiji 1907. godine. Zbog slabog zdravlja, godinu dana kasnije poslali su ga u Englesku.
Njegovo zanimanje za elektroniku bilo je pobuđeno još u mladosti. Međutim u to vreme još se nisu davale diplome iz tog predmeta.
Kasnije je diplomirao elektrotehniku na Bristolskom univerzitetu, pre nego što se zaposlio u Standardnim telefonima i kablovima (sada je to deo I.T.T-a, internacionalne komunikacione kompanije), da bi radio na usavršavanju radia.
Godine 1950. izabran je za člana čuvenog Instituta električnih inženjera (Institute of Electrical Engineers). Za vreme trideset godina sa Standard Telephones and Cables, bio je svedok rasta radija od jednog novog eksperimentalnog sistema do velikog talasa elektronike, koja je radikalno izmenila način na koji se mnoge stvari rade.
Njegovo zanimanje za RADAN se probudilo kroz njegov kontakt sa SGA-om kao sekretarom misije u njegovoj crkvi, Hristove braće u selu Martok (Martock), u Južnom Samersetu, u Engleskoj.
Dik Endruz je komunicirao sa Bogom licem k licu u maju 1980. godine, ubrzo posle završetka drugog dela narednog autobiografskog iznosa.
Dok sam bio u gimnaziji u Engleskoj, moj učitelj francuskog – veliki radio amater – pozvao me je da slušam njegov prijemnik koji je sam napravio. To je bilo pre nego što je Bristish Broadcasting Corporation (Bi-Bi-Si) bio osnovan. Zato smo slušali jednu od najranijih emisija sa Ajfelove kule u Parizu. Koristeći slušalice, slušao sam u čudu pucketavi napor Mendelsonove „Pesme bez reči.“
Nisam znao da ću se i sam mnogo baviti usavršavanjem radia. Isto tako nisam znao da će me trideset godina kasnije kolega iz meračke laboratorije u istom preduzeću gde smo radili, pozvati da svedočim jedan drugi istorijski događaj. Slušao sam sa zaprepašćenjem poruke sa prvog zemljinog veštačkog satelita, Sputnika I, koji je bio izbačen u orbitu dan ranije, dok je preletao preko Britanskih ostrva.
Rođen sam u Indiji 1907. godine, ali su me poslali u Englesku dok sam još bio odojče. Nisam čestito upoznao svoje roditelje sve dok nisu došli kući trinaest godina kasnije. Nisam znao koliko će se moj život promeniti po našem ponovnom susretu.
Prvo, poslan sam u novu školu, u kojoj se dobro predavala nauka. To mi se svidelo, pošto sam se već zanimao za nju. Međutim drugo, što je bilo mnogo važnije, moji roditelji su se brinuli i o mom duhovnom dobru isto tako kao o mom obrazovanju. Nekoliko godina pre nego što su se vratili iz Indije, postali su odani hrišćani. Ubrzo sam shvatio da su oni i ostali članovi njihove crkve posedovali nešto što ja nisam imao.
1920-ih godina, među nekim grupama ljudi bilo je moderno sumnjati u Božije postojanje. Oni su govorili da je nauka mogla da objasni sve, od samog početka svemira! Bio sam izložen takvoj filozofiji, i trebalo mi je vremena da to shvatim, iako duhovni i naučni fenomeni zauzimaju različite oblasti, oni su ipak harmonično u međusobnoj vezi. Nauka može da nas nauči nešto o sili Božijoj i čudima kosmosa, jer se oni očituju u materijalnoj sferi, međutim ona nema ništa da kaže o Božijoj prirodi, niti o Njegovom odnosu prema čoveku. Te stvari se tiču duhovne oblasti. Shvatio sam da hrišćani i naučnici tragaju za istinom, i nijedno ne mora da se boji onog drugog.
Otkrio sam da su mnogi naučnici u svetu Hristovi sledbenici i uvideo sam da nisam imao velike poteškoće da verujem u jedno Vrhovno Biće. Kad bih pogledao sunce, mesec, planete i zvezde i porazmislio o njihovoj raznovrsnosti i urednom ponašanju, nije mi ostalo ništa drugo nego da priznam da je njih stvorilo neko Vrhunsko Biće. Mora da postoji Bog.
Zabrinuo sam se: U poređenju s tim nebeskim telima, koliko je čovek beznačajan! Razmišljao sam. Zašto bi Bog bio zainteresovan za mene? Tada sam naišao na odlomak u Psalmima: „Kad pogledam nebesa Tvoja, delo prstiju Tvojih, mesec i zvezde, koje si Ti postavio; šta je čovek, te ga se opominješ, ili sin čovečiji, da se brineš za njega?“ (Psa. 8:3-4).
Bilo mi je jasno da se Bog brine za nas. Međutim i to shvatanje me je nekako uznemiravalo. Bilo je toliko toga što nisam razumeo.
Kod mene je došlo do prekretnice kad sam u crkvi čuo besedu o tome kako su Isus i Njegovi učenici prelazili čamcem Galilejsko more. Isus je bio umoran i zaspao. Dok je On spavao, podigla se velika bura. Nošeni i zapljuskivani, učenici su se uplašili, i pored činjenice što su neki od njih bili ribari i poznavali more. Probudili su Isusa, i na njihovo veliko iznenađenje, On je smirio nevreme. (Vidi Matej 8:23-27).
U duhovnom smislu, nalazio sam se u buri ne znajući gde da tražim vođstvo i pomoć. Počeo sam da shvatam da me je Bog ljubio i da se brinuo za mene. Video sam one koji su se nalazili oko mene – naročito moje roditelje – koji su se uzdali u Boga, koji je promenio njihove živote i dao im mir i zadovoljstvo. Za mene je to bilo jedno otkrivenje kad sam čuo da je Isus bio Božiji Sin, koji je bio poslan na Zemlju da pokaže Božiju silu – ne samo nad svetom prirode, nego i u oblasti duha.
Želeo sam radost, mir i zadovoljstvo koje sam video u drugima. Ali kako sam mogao da stupim u kontakt sa Njim? Komunicirao sam sa ljudima koji su bili hiljadama milja udaljeni – da li je moguće da komuniciram sa Bogom? Da li bi mi On oprostio sumnje? Da li bi hteo da mi se otkrije?
Pokušao sam da razgovaram sa Njim. Moja molitva je bila uslišena; probio sam se do Boga! Kako sam Mu samo zahvalio za Njegovo veliko spasenje!
Za vreme studija, našao sam veliko ohrabrenje u sastancima sa kolegama naučnicima – profesorima, inženjerima i studentima – koji su bili hrišćani. Kasnije, osvrćući se na svoj celi život, mogu iskreno da kažem da me Bog nikada nije ostavio. Odista, način na koji me je vodio i pripremio stvari za mene – jednom rečju sve je bilo divno. Iako On nije uvek planirao stvari onako kako bih ja izabrao, kasnije sam uvek video da su Njegovi putevi bili zaista najbolji.
Posle skoro sedam godina srećnog, aktivnog penzionerstva – kada su nam došle dve unuke na svet, koje su donele mojoj ženi i meni veliku radost – doživeo sam nešto što je bilo kao mala zdravstvena nevolja u mom inače normalnom i dobrom zdravlju. Gubitak težine me je naveo da odem lekaru, koji mi je savetovao da idem na rendgen. Ali to nije pokazalo nikakve ozbiljne nepravilnosti. Ipak lekar je preporučio da odem specijalisti.
Specijalista je za uzvrat prepisao detaljnija ispitivanja, da bi konačno predložio operaciju u svrhu daljeg ispitivanja. On nije krio svoju zabrinutost, niti je maskirao opasnost ovog koraka; jasno mi je izneo da se boji da je u pitanju rak. Međutim dok smo moja supruga i ja slušali o tim mogućnostima, bili smo svesni potpunog mira i pouzdanja u Boga, uprkos prirodnog strahovanja.
Operacija je izvršena. Bilo je kako je doktor strahovao. Rak se već proširio na nekoliko organa. Nije moglo biti ni lečenja ni isceljenja.
Kod kuće, moja žena i ja smo se još jednom suočili sa situacijom uz mnoge suze. Bili smo skoro trideset i šest godina u veoma srećnom braku. Misao na rastanak nam se činila nepodnošljiva. Pa ipak, mogli smo da hrabrimo jedno drugo Božijim obećanjima: On će biti naše sklonište u nevolji i izvor snage. Tako smo se okrenuli prema Njemu kao jedinom koji je mogao da nas podrži u našoj velikoj potrebi.
To je bilo vreme pravog ispita moje vere u Boga. Kako će mi sve to pomoći u mojoj sadašnjoj situaciji? Pitanja su me saletala, kao da me je neprijatelj napadao kišom strela.
Zašto bih ja morao da imam rak?
Zašto me Bog ne izleči, ako je On zaista Bog?
Gde je Božija ljubav prema meni?
Da li se Bog brine za mene i moju porodicu u našoj tuzi?
Taj napad sam mogao da izdržim i pobedim iz dva razloga. Prvo, setio sam se mnogih prilika kad mi je Bog ranije u vreme nevolje pomogao. Drugo, čitao sam u Božijoj Reči, Bibliji, reči ohrabrenja kao što su: „Kad pođeš preko vode, ja ću biti s tobom“ (Isaija 43:2a); „Ja sam s vama u sve dane do svršetka sveta“ (Matej 28:20b); i „neću odstupiti od tebe niti ću te ostaviti“ (Isus Navin 1:5b). Treće, Sveti Duh, koga Bog daje da nastani one koji veruju u Gospoda Isusa, držao je moje srce i moje misli u miru.
Kao završni student nauke na univerzitetu, stekao sam prilično veliko znanje o čudima koje je nauka postigla. Gledao sam na njih s poštovanjem, ali u ovoj krizi, našao sam da njihova logika nije mogla da mi pruži utehu. Iako sam bio veoma zahvalan za pisma od pređašnjih kolega, koji su mi saosećajno pisali, izvukao sam malo pomoći od onih koji nisu prenosili nadu o životu posle smrti.
U suprotnosti sa njima, moji prijatelji koji su verovali u Isusa Hrista podsećali su me na hrišćansku sigurnost o večnom životu, i ojačali moju veru u Božije namere pune ljubavi, čak i kroz nevolje. Mnogi od njih su se pozivali na obećanja koja su sami primili iz Božije Reči. Naročito nas je dirnulo pisamce od naše prijateljice čiji je muž nedavno umro; citirala je: „Ali koji se nadaju Gospodu, dobijaju novu snagu, podižu se na krilima kao orlovi, trče i ne sustaju, hode i ne more se“ (Isaija 40:31).
Drugi prijatelj nam je dao: „Znamo da Bog sve pomaže na dobro onima koji ga ljube“ (Rimljanima 8:28). Iz mnogih delova sveta primio sam vesti o molitvama prinetim za mene.
Šta su u praksi te molitve ostvarile? Nije mi bilo dato čudotvorno isceljenje; bolest je nastavila da se širi po mom telu. Ali zahvalio sam Bogu za pomoć medicine, koja je smanjila bol i omogućila mi da noću mirno spavam. Isto tako, zahvalio sam Bogu za podršku mojoj hrišćanskoj porodici. Moja kćerka se vratila sa svog posla u Africi da pomogne oko mog negovanja. Moj sin sa svojom porodicom me je obilazio kad god je to bilo moguće.
Svako ko je patio od ove bolesti zna da onaj koji boluje ima tendenciju da bude nestrpljiv, nervozan i padne u depresiju. U ovim oblastima uma i duha, medicina može vrlo malo da pomogne, ali molitve mnogih prijatelja su donele Božiji odgovor. Uvideo sam da sam mogao da budem strpljiv – štaviše dobro raspoložen, s mirnim umom – zbog mog osećanja Božijeg prisustva sa mnom. Susedi i drugi koji su me posetili, bili su nekako pogođeni mojim mirom i zadovoljnim duhom.
Posle tri meseca od te operacije u svrhu ispitivanja, još uvek sam mogao da ustanem i da se obučem, i veći deo svog vremena provedem sedeći u fotelji. Svakodnevno sam provodio deo vremena čitajući Bibliju, koja je po Božijem obećanju, postala stvarnija i življa pošto je Sveti Duh otvarao moj razum za njenu istinu. Osećao sam se kao rudar koji je kopao blago iz rudnika. Što je moje telo postajalo slabije i moj apetit za hranom se smanjio, još više sam se radovao večnom domu koji je Gospod obećao, gde nema greha ni bola, i gde se beskrajni dani provode radosno slaveći i služeći Boga.
U to vreme, moja najveća želja je bila da kažem drugima šta je Bog učinio, naročito kako je rasterao moje sumnje i strahovanja. Setio sam se kako sam nekoliko godina ranije razmišljao: „Da se razbolim na smrt, da li bih još uvek imao veru u Boga?“ Sada, pošto mi se to desilo, još sam sigurniji u Božiju ljubav i vernost! Obraćam se onima koji prime ovo svedočanstvo: Stavite sve svoje pouzdanje u Gospoda Isusa, koji je umro i vaskrsao. On, i samo On može da podari večni život svima onima koji se pouzdaju u Njega. Kao što sam ja učinio, tako bi trebalo i vi da „Prebacite na njega svu svoju brigu, jer on se brine za vas“ (1. Petrova 5:7).
SADRŽAJ
20
Dovoljno dobar za Boga
Kad uđeš u prodavnicu da kupiš neki proizvod, kako možeš biti siguran da će taj proizvod koji si kupio da ti dobro posluži?
To pitanje je od profesionalnog interesa nove grane tehnike, poznate pod imenom: „industrijska kontrola kvaliteta.“
Robert Pič (Robert Peach) je posvetio veći deo svog života u zaštiti potrošača. Njegova vizija kontrole kvaliteta je za ceo svet – njegov krajnji cilj je: jedan set standarda za svaki proizvod svuda.
Robert tvrdi da jedan takav sveobuhvatni standard već postoji u duhovnoj oblasti. U prodavnici, pritisak za sigurnost kvaliteta dolazi od korisnika ili potrošača. Međutim u duhovnom domenu, Stvoritelj zahteva savršenost kod svojih proizvoda.
Robert Pič je podelio svoje iskustvo, i njegov pogled na život uopšte, sa dekanom RADAN-a, dr Erikom Baretom u Gal Lejku, Mičigen, 1981. godine.
Robert Pič je diplomirao na jednom od najuglednijih mašinskih fakulteta – Masačusetskom institutu tehnologije (Massachusetts Institute of Technology). Tome je usledila magistratura na Univerzitetu Čikaga. Sada je direktor svog sopstvenog konsultacionog biroa. On je radio trideset i tri godine sa Sears, Roebuck and Co., osnovao i organizovao njihovo odeljenje sigurnosti kvaliteta (Quality Assurance Department) tokom 1950-tih godina.
Član veća Američkog društva za kontrolu kvaliteta (American Society for Quality Control - ASQC), Robert je trenutno i član US Delagation to the International Standards Organization, gde je sazivač radne grupe zadužene za pripremanje jednog međunarodnog standarda koji obuhvata Generic Quality Assurance System Elements.
Godine 1980. Robertu Piču je dodeljena počast Edvardove medalje (Edwards Medal) ASQC, za njegov veliki i istaknuti doprinos ovom specijalizovanom polju tehnike. On je veoma zainteresovan za međunarodni hrišćanski misionarski rad. Nalazi se u vođstvu svoje crkve i aktivno je uključen u lokalno osnivanje novih crkava.
RADAN: Bobe, verujem da radiš na jednom malo poznatom, ali zato veoma važnom polju primenjene nauke – takvom koji ima uticaja na skoro sve nas, svakog dana.
ROBERT PIČ: Tačno. Svi mi upotrebljavamo fabričku robu svakog dana, zar ne? Mi smo uglavnom zadovoljni njom. Ali s vremena na vreme doživimo veliki šok! Nešto što koristimo ne radi dobro – televizijski aparat, na primer, ili radio. Svi se mi ljutimo ako nam se tako nešto desi s određenim artiklom koji smo nedavno kupili – naročito ako nas proizvod ne izneveri našom greškom, nego se jasno radi o greški proizvođača. Moj posao je da smanjim broj nevolja te vrste.
RADAN: Ti si član Američkog instituta za državni standard i član odbora Američkog društva za kontrolu kvaliteta. Da li bi hteo da nam objasniš šta su „kvalitativni kontrolni sistemi“?
PIČ: Da bi se potrošači zaštitili od slabog kvaliteta proizvoda, veoma je važno imati kontrolu nad stvarima koje se proizvode u industriji. Svaki proizvod bi morao da ispunjava svrhu za koju je načinjen. To znači da njegova zaštita pri upotrebi, sigurnost i delovanje moraju biti prihvatljivi za potrošača. „Kvalitativni sistem“ pribavlja efektivan i ekonomičan način procenjivanja bilo koje vrste proizvoda – naravno, čak i bilo kakvog proizvedenog predmeta.
RADAN: To je veoma težak zahtev! Ispričaj nam kako si se upustio u tu vrstu posla.
PIČ: Svakako. Ja sam pre svega studirao tehniku na Masačusetskom institutu tehnologije. Zatim sam diplomirao komercijalizam na Univerzitetu u Čikagu. Uskoro sam se priključio maloj istraživačkoj grupi koja je radila za Sears, Roebuck, and Company, najvećeg snabdevača opšte robe na svetu. Posetioci Čikaga brzo saznaju za Sears – Searsova kula sadrži udruženo sedište organizacije. To nije samo najviša zgrada u gradu koji ima više oblakodera nego što mu treba, nego je to i najviša zgrada na svetu.
Tokom godina koje sam proveo sa Searsom, bio sam zadužen da razvijem osnovni plan koji će da garantuje da su proizvodi koje Sears kupuje da proda u svojim prodavnicama određenog standarda. Sears je još onda imao ogromnu laboratoriju za ispitivanje takvih proizvoda. Moj zadatak je bio da utvrdim sistem po kojem će laboratorijsko osoblje i kupci moći da rade na najefikasniji način. Takve koncepcije su bile nove u ono vreme, tako da je posao bio vrlo izazovan.
RADAN: Koji su aspekti sistema koji si razvio bili najznačajniji?
PIČ: Brzo sam uvideo da nije bilo dovoljno samo pregledati proizvode koji su stizali u naša skladišta. Većina proizvođača je bila vrlo stručna i praktična u tehničkim stvarima. Međutim mnogi od njih nisu sasvim shvatali kvalitativne zahteve potrošača.
Na naše zaprepašćenje, uvideli smo da nije bilo nijednog skupa kvalitativnih standarda koji bi vodili proizvođača i koji bi pružili sigurnost dobrog kvaliteta potrošaču. Tako smo se upustili u pravljenje vrlo formalnog sistema da bismo osigurali da svakodnevna i svakočasovna masovna proizvodnja proizvoda bude dovoljno dobra za prodaju široj javnosti.
RADAN: Mora da si bio vrlo uspešan! Znam da su izveštaji pripremljeni pod tvojim vođstvom bili prihvaćeni od Američkog nacionalnog instituta za standarde i da si sada izaslanik za odobravajući savet organizacije međunarodnih standarda (Certification Committee of the International Standards Organization). Kakva je uloga tog saveta?
PIČ: Zanimanje za sistem kvaliteta raste u mnogim industrijskim zemljama. Sistemi kvaliteta su se pripremali u zemljama kao što su Kanada, Francuska, Velika Britanija i Južna Afrika. Moju radnu grupu je postavila Organizacija za međunarodne standarde da uskladi nekoliko sistema kvaliteta koji su već bili razvijeni. Naš cilj je da dođemo do jednog velikog dokumenta koji će pribaviti jedan standard za upotrebu u svim zemljama sveta.
RADAN: Mora da ti pruža zadovoljstvo što je tvoj pionirski rad bio naširoko prihvaćen! Kako si se zainteresovao za tako novu profesiju?
PIČ: Ja ne smatram sebe za začetnika te standardizacije! Još dok sam bio mali dečak, shvatio sam da nam je Bog dao standard po kome bi svi trebalo se upravljaju.
Najpoznatiji oblik Božijeg standarda za svet se nalazi u Deset zapovesti. Iako su ove smernice date pre nekoliko hiljada godina, one sačinjavaju osnovu zakonskih pravila u mnogim zemljama. Mnoge Božije zapovesti su vrlo dobro poznate, i jasno je da su one od velikog značaja za gladak tok ljudskog društva – verovali mi u Boga ili ne. Jedan od njih je „Ne ubij!“. Druge su: „Ne kradi!“ i „Ne čini preljube“. Kad je Božiji Sin, Isus Hristos živeo na Zemlji dokazao je da je moguće živeti savršenim životom po tim standardima.
Ja sam se krstio kao hrišćanski vernik kad mi je bilo deset godina. Otada sam pokušavao uz Božiju pomoć da zadovoljim Njegove standarde u svom životu. Pretpostavljam da je za mene bilo prirodno da produžim da primenjujem slične tačne standarde na svoj rad i na rad drugih.
RADAN: Mislim da bi se moglo reći da Bog nije postavio skup standarda koje mi treba da dostignemo, nego jedan „sistem kvaliteta“ da bismo napravili razliku između dobrog i lošeg izbora delovanja.
PIČ: Tačno. Ono što je važno u duhovnom domenu je da li su naši životi ugodni Bogu. Isus Hristos nije samo dokaz savršenog života – On je i uzor koji bi trebalo da dostignemo ako želimo da uživamo preimućstva Božijeg prijateljstva i Njegove pomoći.
U industriji proizvodi koji su ispod standarda prvo vode do reklamacije, a zatim, ako su ove dovoljno ozbiljne, i do odbacivanja proizvoda. Na isti način, Bog ima pravo da se žali na naše živote ako oni ne dostižu Njegov vrlo tačan standard. On takođe ima pravo i da nas odbaci u potpunosti, ako se ne uzdamo samo u Njega za lično spasenje.
Božiji standardi su toliko strogi da sami ne možemo da ih postignemo. Potrebna nam je Njegova pomoć. On obećava pomoć bilo kome ko Ga zamoli za oproštenje grešaka i da ih obnovi po svom izboru i po svojoj volji. Po prvi put sam Ga zamolio da mi ovako pomogne kad mi je bilo svega šest ili sedam godina.
RADAN: Kako dakle jedan hrišćanski vernik otkriva detalje Božijeg standarda za ostatak svog života?
PIČ: On ih može otkriti čitanjem Biblije. Biblija je međunarodni priručnik za Božiji kvalitativni kontrolni sistem čovekovog života! Bez standarda ponašanja u društvu imali bismo anarhiju. Bez duhovnih standarda, mi ustajemo protiv Boga. Biblija nam kaže o tom standardu sve što je potrebno da obavezno postignemo. Mi gledamo u samog Boga da nas uputi i da nam da sposobnost koja nam je potrebna da bismo ih ispunili, i tako Njemu ugodili.
Savesni proizvođač uvek pokušava da poboljša svoj proizvod da bi što bolje zadovoljio potrošača. Ja znam da kao hrišćanin često razočaram. Međutim, kao što bi svi oni koji za sebe kažu da su hrišćani trebalo da čine, ja se uvek svesno trudim da što više udovoljim Bogu. Što ja više pokušavam, to mi On više pomaže. Tako je sada moj glavni cilj u životu da pomognem ljudima da i oni dostignu Božiji duhovni standard otkrivši Njegovo podupiranje.
SADRŽAJ
21
Mudrost pogleda unazad
Mnogo je godina dr Erik Baret (Eric C. Barrett) imao jednu nevolju.
Kao profesor univerziteta, proveo je mnogo vremena u istraživanju i predavanju ambijentnih nauka. Kao jedan od pionira svakodnevne primene satelitskih podataka na tim poljima, putovao je mnogo za Ujedinjene Nacije i druga tela, savetujući po pitanjima kao što su procenjivanje kišnih padavina, kontrola štetočina, žetvenih predviđanja i nadziranje opasnosti, koristeći se satelitskim podacima da bi se zemaljski život drugih ljudi poboljšao.
Ali kao odani hrišćanin, bio je takođe aktivan i u krugovima crkve – prvo kao vanredni propovednik, a zatim od 1967. godine do sada kao počasni oblasni predstavnik Slavenskog evanđeoskog društva (Slavic Gospel Association). Veliki deo svog slobodnog vremena je proveo u izaslaničkim sastancima.
Svestan opasnosti da „akademski hrišćanin može da se ohladi za mnogo stepeni,“ Erikova sklonost je uvek bila u nastojanju da svoju hrišćansku veru i svoj rad na nauci, drži prilično odvojene. Očigledno, on u tome nije imao mnogo uspeha. On se suvoparno seća jednog ponedeljka ujutro na predavanju meteorologije koje je održavao na Bristolskom univerzitetu kako je neočekivano bio prekinut jednim jasnim „amin!“
Nedavno je dr Baret primio lični izazov od SGA generalnog direktora, Pitera Dejneke, mlađeg, da razvije novi radio program koji se zasniva na nauci i koji bi bio usmeren na širenje evanđelja Isusa Hrista u Sovjetskom Savezu i u drugim mestima. Ishod je bio da mu je postalo jasno da ga je Bog dugo vremena pripremao za mnogo važniju primenu njegove naučne zaleđine i zanimanja.
Danas, kao dekan Radio akademije nauke i jedan od urednika ove knjige, Erik Baret se raduje što sada može da poveže svoju nauku sa svojim poznavanjem i iskustvom Boga, da bi učinio trajnu promenu u životima drugih.
Dr Erik Baret je docent klimatologije i daljinskog senziranja, kao i direktor odeljenja za daljinsko senziranje na Bristolskom univerzitetu, u Engleskoj. Diplomirao je 1962. godine na Šefildskom univerzitetu sa prvom klasom počasne diplome iz geografije i osamnaest meseci kasnije magistrirao na ispitivanju klimatskih promena. Predavao je kao punopravni član na engleskim univerzitetima Šefilda i Lestera pre nego što se preselio u Bristol 1965. godine, gde mu je dodeljena titula doktora 1969. godine, a redak „viši doktorat“ (na nivou doktora nauka) 1982. za njegov trajan i jedinstven doprinos u nauci geografije.
Član je tri odabrana naučna društva, nedavno mu je dodeljena Hju Robert Mil medalja (Hugh Robert Mill Medal) i nagrada Kraljevskog meteorološkog društva (Royal Meteorological Society) za ispitivanja na procenjivanju padavina sa satelitskih slika oblaka.
Posle kratkog vremena provedenog na australijskim unverzitetima Nove Engleske i Zapadne Australije krajem 1960-tih i 1970-ih godina, zainteresovao se za upotrebu satelita u udaljenom ispitivanju u nerazvijenim zemljama. Služio je u nekoliko tela Ujedinjenih nacija kao konsultant (UN Disaster Relief Organization and the Food and Agriculture Organization - FAO), predavač (FAO-a), ili dopisnik (UNESCO-a). Dr Baret je isto tako britanski državni predstavnik na savetu Evropskog društva laboratorija za udaljeno senziranje (European Association of Remote Sensing Laboratories), i sada radi na istraživanju u Evropskoj svemirskoj agenciji (European Space Agency) i Komercijalnom odeljenju SAD-a (US Department of Commerce). On je pisac ili urednik preko deset naučnih knjiga i oko stotinu naučnih dokumenata, članaka i izveštaja.
Od 1967, on i njegova supruga Džilijan, služili su kao počasni predstavnici regiona Slavenskog evanđeoskog društva na jugu Britanije. On je danas dekan RADANA SGA-a.
Erik i Džilijan su radosni članovi Kensington baptističke crkve u Bristolu, u Engleskoj. Za njih je velika radost što mogu sve više da dele svoju hrišćansku službu sa svojom decom, Andrejom i Stelom.
Mojim životom su dominirale dve stvari: moja karijera kao naučnika i moja vera u Boga – uprkos uopštenoj tvrdnji da ako nauka i hrišćanska vera nisu saglasne, onda su bar u potpunosti različite. Naročito po tome što se za jedno kaže da je logično, a za drugo da prevazilazi logiku.
Neki naučnici hrišćani su se suprotstavili takvim pogledima dokazujući da takva navodna suprotnost samo tako izgleda, a da u stvarnosti nije tako. Oni ukazuju na neopisiva „dela vere,“ koja mnogi naučnici čine da bi „otvorili nova polja“ i da bi otišli dalje nego što je sadašnje znanje i shvatanje. Mnoga nova otkrića su učinjena putem logike, ali opet druga su ishod koraka koji je napravljen izvan logike – to su izrazi vere da određene stvari mogu biti istinite. Mnogi naučnici, koji su navikli da koriste veru da bi ispitivali nepoznate oblasti materijalnog sveta, isto tako su našli Boga na isti način pružajući se ka duhovnim stvarima. Oni su prvo postali naučnici, a zatim hrišćani.
Moje lično iskustvo je bilo drukčije: Ja sam postao naučnik posle dugo vremena pošto sam postao hrišćanin. I moje svedočanstvo je – posle trideset godina kao hrišćanina i dvadeset godina kao profesionalnog naučnika – da postoje jake paralele između prakse u nauci i prakse u hrišćanskoj veri. Sada, s mudrošću koja dolazi od pogleda unazad, ja vidim da sam sledio ono što mi zovemo „naučnom metodom“ u svom traženju Boga i mog hoda sa Njim – mnogo pre nego što sam čuo o tom metodu i njegovom počasnom mestu u nauci.
Dozvolite mi da vam objasnim kako se to desilo.
Prvi korak naučnog metoda je posmatranje događaja i okolnosti. Šta sam ja to posmatrao što me je prvo navelo da razmišljam o duhovnim stvarima? Tada mi je bilo jedanaest godina. To bi se moglo smatrati vrlo nezrelim dobom. Svejedno, čak i tada, mnoga deca su u stanju da posmatraju, pažljivo razmišljaju i rezonuju.
Služio sam dve godine kao član dečačkog pevačkog hora u Anglikanskoj crkvi, tj. državnoj crkvi u mojoj zemlji. Anglikanska bogosluženja su vrlo formalna i ritualistička. Tamo nisam primetio ništa što bi me navelo da mislim da su se oni koji su odlazili u crkvu razlikovali od drugih ljudi, osim što su zbog neke čudne želje odlazili u crkvu i tamo provodili vreme bez neke opipljive nagrade. Kao član dečačkog hora bio sam plaćen (ne baš mnogo!) za moje prisustvovanje službama, obredima a na venčanjima ponajbolje. Ali nikako nisam mogao da shvatim zašto su oni koji su odlazili u crkvu to činili.
Zatim, neočekivano, život moje majke se u potpunosti i očigledno promenio. Ona sama nije dovoljno i redovno odlazila u crkvu, ali sada je najavila da se „obratila“ kada je slučajno otišla na jedan sastanak u nekoj drugoj crkvi za koju ja nisam znao. Promena u njenom životu je bila impresivna, ali ja sam bio siguran da neće dugo potrajati. Međutim uzmemirilo me je kad se i život moje starije sestre promenio. Razlozi su bili očigledno isti!
Bio sam više nego začuđen. Ali posle pažljivog razmišljanja, računao sam da bi pobliže proučavanje stvari moglo da mi pomogne da razumem o čemu se radi. Tako sam se složio da propustim pevanje jedne nedelje i pođem u crkvu s majkom i Šilom (Sheila). Tamo sam primenio drugi korak naučnog metoda: posmatrao sam, a zatim analizirao što sam video i čuo.
Ono što me je najviše pogodilo – u sadržaju jednostavnog, ali očigledno iskrenog bogosluženja – bilo je što sam po prvi put u svom životu čuo jasno i direktno, da je čovek bez Boga nepotpun i da mu je nemoguće da ostvari svoj puni potencijal sopstvenim trudom ili „dobrim delima.“ Čuo sam da čovek sam ne može da udovolji Bogu – i da je večno odvojenje od Boga kazna za sve one koji mu ne ugode. Srećom, otkrio sam i to da je Bog oduvek ljubio čoveka – i to toliko da je kroz svoga Sina, Isusa Hrista pribavio zamenu za moj greh i put za Božiju ljubav u moj život. Tada mi je bilo vrlo čudno što nikada još nisam došao do sličnih zaključaka provodeći godine u mojoj prethodnoj crkvi!
Posmatrao sam ljude oko sebe. Bez sumnje, ma šta, ili ma ko, promenio je dva člana moje porodice, sasvim je jasno da je promenio i većinu ovog naroda. Uopšteno, oni su svi bili isti – ali razlikovali su se od skoro svakog drugog koga sam dotada poznavao. Pazio sam veoma na sve što se govorilo i činilo.
Moja analiza me je dovela do jednostavnog zaključka: potrebne su dve stvari da bih se i ja promenio. Prvo da se pokajem pred Bogom za sve loše što sam učinio. Kao kod većine dečaka od jedanaest godina, moja savest je (razumljivo!) bila akutna – tek kasnije u životu, čovekova savest se aktivno potiskuje. Drugo je bila vera u Isusa Hrista kao Božijeg Sina, onoga koji je bio kažnjen umesto mene na Golgoti, i koji je ustao iz smrti da posreduje između mene i svoga Oca – koji je bio i moj – u nebu.
Jedne nedelje, iznenada sam osetio potrebu da učinim još jedan korak napred. Pitao sam se: Da li bi vera u Boga zaista mogla i mene da promeni? U to sam mogao da se uverim samo putem ogleda. Na moje iznenađenje, uvideo sam da kad sam pokušao da se pouzdam u Njega, to mi je bilo moguće; tog istog trenutka sam uzverovao u Njega!
Bio sam toliko iznenađen ogromnim osećanjem Boga u sebi i pored sebe, da sam isprva zaboravio da Ga zamolim da mi oprosti što sam Ga tolike godine zanemarivao i bio Mu neposlušan. Tada mi je palo na pamet da bi upravo to trebalo da učinim. Potom sam jednostavno morao da kažem drugima da je moj prvi ogled u mom hrišćanskom životu bio neverovatno uspešan! Tokom svih narednih godina, mogao sam da uživam to osećanje spokoja i radosti baš kao i one letnje večeri dok sam se vraćao kući.
Dođe vreme kad naučnik završi sa posmatranjem, analiziranjem i eksperimentisanjem da može da oformi svoje pronalaske u naučne teorije i zakone. Učio sam sve više o Bogu za vreme mojih mladićkih godina, radovao sam se u aktivnostima života moje novousvojene lokalne crkve, i moje poverenje u Bibliju kao Božiju Reč je stalno raslo.
Moje zanimanje u školi se sve više usmeravalo ka nauci. Dok sam sve više cenio dug ranijim naučnicima koji su nas doveli do našeg sadašnjeg nivoa znanja, odlučio sam da koristim Božiji udžbenik, Bibliju, kao sredstvo brzog povećanja mog shvatanja o Njemu. Vrlo su me zanimala učenja hrišćanske vere – modeli prirode i Božije aktivnosti, položaj i stanje čoveka pre i posle pouzdanja u Njega, i Njegov plan i namera za svet. Učio sam sve više o Božijim zakonima – Njegovom nepromenljivom vođstvu postavljenom za dobro svakog onog koji Mu je predao svoj život.
Za mnoge od mojih kolega među naučnicima, naučni metod – posmatranja, analiziranja i eksperimentisanja, građenje modela i razvoj putem hipoteza, teorija i zakona – samo je po sebi dovoljno. Oni ne vide potrebu da bi trebalo bilo šta drugo da čine sa svojom naukom. Oni se zovu „čisti“ naučnici.
Međutim neki među nama gledamo drukčije. Nas bar isto toliko zanima korišćenje nauke u svakidašnjem rešavanju životnih problema, koliko i rešavanje problema radi unapređivanja naučnog znanja. Mi se zovemo „primenjeni“ naučnici.
Naravno, prirodno je da bilo koji naučnik savlada jezgro svoje profesije pre nego što to stavi u upotrebu – čista nauka je odskočna daska u bazen aplikacija. Tako je bilo i u mom slučaju, moj rani naučni rad je bio čist, a ne primenjen. Moje magistarsko ispitivanje je predstavljalo čisto akademsko proučavanje uticaja gradova na klimatske promene. I ko je mogao da nađe spremnu aplikaciju za moje doktorske teze iz „dodatka meteoroloških satelita dinamičkoj klimatologiji“ (The Contribution of Meteorological Satellites to Dynamic Climatology)? Sve do kraja 1970-ih godina moje zanimanje nije počelo da se menja, ali otada je moj posao postao mnogo praktičniji.
Ponovo, moje iskustvo kao hrišćanina je paralelno sa tim. Čista nauka ide za znanjem radi samog sebe. Ono niti pretpostavlja niti traži korist za svoje pronalaske: svet materije je vredno istraživati samo po sebi. Život jednog hrišćanina uključuje i istraživanje. Biblija kaže da hrišćanin mora da „uzrasta u milosti i poznanju – i ljubavi Božijoj.“ Za neke je to ispitivanje Boga dovoljno.
Ali u drugu ruku, kao što imamo veliki izbor primene svojih naučnih pronalazaka da bismo pomogli i poslužili drugima, tako nam je zapoveđeno od Boga da podelimo svoje znanje o Njemu sa drugima. Biblija isto tako kaže da smo spaseni „da služimo.“ Šta god vernik nauči od Boga, moglo bi biti od vrednosti njegovom susedu. Tako, „čisto“ i „primenjeno“ hrišćanstvo idu ruku podruku.
Kad sam počeo da se približavam svojim dvadesetim godinama, počeo sam da prihvatam izazov – zajedno sa odgovornošću – da delim svoju hrišćansku veru sa drugima. Isprva sam to činio vodeći nedeljne pouke. Zatim, dok sam studirao na Šefildskom univerzitetu, počeo sam da propovedam i radim sa drugima na širenju evanđelja.
Kad sam stupio u kasne dvadesete godine života, Bog je poveo moju verenicu Džilijan i mene da prihvatimo poziv da u svom slobodnom vremenu budemo neplaćeni predstavnici Slavenskog evanđeoskog društva. Tako smo služili u ovoj misiji od 1969. godine do danas. Meni nikada nije bilo teško da pomirim nauku sa svojom verom i iskustvom kao hrišćanin. Kao što je Kepler jednom rekao o nauci: „razmišljanje Božijim mislima posle Njega.“ Međutim veoma je čudno da se sve do sredine 1970-tih godina, nikada nisam zanimao da koristim nauku kao sredstvo za pomoć drugima osim u fizičkim i umnim stvarima.
Zatim sam sasvim neočekivano, primio dva poziva, i to ubrzo jedan posle drugog, da pišem naučne programe za hrišćanski radio. Prvi poziv je bio od Pitera Dejneke mlađeg (sada glavnog direktora SGA-a), a zatim od propovednika Džozefa Štajnera (glavnog za mađarsko emitovanje za Trans World Radio, u Monte Karlu). Uskoro posle mojih prvih uspešnih pokušaja, zamolili su me da isplaniram i razvijem ceo novi evanđeoski i pre-evanđeoski naučni program za SGA, koristeći nauku kao osnovu. Taj novi izazov mi se svideo, i prihvatio sam odgovornost za to.
I tako u leto 1977. godine začeo se RADAN (Radio akademija nauke). Dejvid Fišer nam se priključio kao urednik 1979. godine i posle mnogo truda, naš poletarski program se vinuo u vazduh po prvi put 1. januara 1980. godine.
Otada je porast RADAN-a bio zapažen. On sada obuhvata skup službi – programi za odrasle i decu na nekoliko jezika, audio-vizuelni materijal, članke u časopisima i knjige (ubrajajući i ovu zbirku svedočanstava). To je daleko više nego što sam mogao i da se usudim da o tome sanjam, kada sam po prvi put pribeležio preliminarne planove na poleđini jednog starog avionskog koverta u Čikagu 1976. godine!
Za mene je RADAN postao odgovor na jednu često ponavljanu molitvu: „Gospode, zašto me nisi pozvao u ‘punovremenu službu’ za Tebe?“ Za hrišćanina koji „prekovremeno“ radi za Gospoda svrsishodna „punovremena“ služba je bila prožeta jakom, pa ipak neostvarljivom primamljivošću. Kao mnogi hrišćani u mom položaju, ja sam odavno prihvatio ideju da je jedan odgovor na moje pitanje bio da Bog – iz nekih svojih razloga – nije hteo da Ga ja služim u punovremenoj službi. Kako sam se samo radovao kad sam otkrio jedan drugi odgovor na moje pitanje: Bog želi da upotrebi moju nauku, i moj status kao naučnika, da bih pomogao da se drugi zadobiju za Njega.
Ovaj drugi potpuniji odgovor je došao tek pošto sam bio vernik više od dvadeset i pet godina i profesionalni naučnik više od petnaest. Samo tada sam mogao da vidim mudrošću gledanja unazad da dok su neke punovremene hrišćanske službe određene nekima, mnoge vrste hrišćanskih službi su rezervisane za nerukopoložene ljude, koji su – zbog svojih sekularnih stručnosti ili položaja u društvu – bolje opskrbljeni da se uspešno prihvate takvih službi. Kako mi je sada samo žao što nisam bio strpljiviji sa Bogom koji me je pripremao da ispunim Njegovu slavnu svrhu za moj život. Ali On je jedini koji vidi kraj pre početka. Samo On poznaje budućnost.
Ovo spominjanje budućnosti me dovodi do poslednjeg razmatranja.
Možda se krajnji cilj – i najveći ispit – nauke nalazi u predskazanju budućnosti. Naučnici kažu: „Kad bismo imali podatke koji su nam potrebni i kad bismo dovoljno dobro razumeli vrstu situacije, mogli bismo da predvidimo ishod srodnih eksperimenata ili prirodnih pojava.“
Kao hrišćanin, imam podatke o duhovnoj situaciji u svetu danas: mnogo je ljudi koji lično ne poznaju Boga. Ja znam da On ostaje Gospod života. Dakle, nije iznenađujuće, moje čvrsto predskazanje – kao i predskazanje Svetog pisma – da ide dan kad će Bog reći svakom pojedinom od nas: „Dosta je! Položi mi račun o svemu što si učinio – ili o onome što nisi učinio!“
U ovoj presudnoj oblasti paralela koju vidim između nauke i hrišćanske vere prestaje. Ja često govorim svojim studentima (da bismo ostali skromni) da kao naučnici, mi činimo danas ono što činimo, tako da nekom drugom bude moguće da ih sutra učini boljim. Međutim kao hrišćanin, ja znam da ima stvari koje Bog želi da ja činim koje nikada neka druga osoba ne može da učini. Za njih sam Mu lično odgovoran. Dalje, možda neće biti nekog sutra kada bih mogao da učinim te stvari ukoliko ih ne budem učinio danas.
Kakav bi naš zaključak trebalo da bude? Osim u nekim ključnim oblastima, koje obuhvataju ulogu i odgovornost pojedinca, nauka i hrišćanstvo su u saglasnosti time što i jednom i drugom može da se približi istim metodom. Središte mu je eksperimentisanje – ispitivanje verom jedne početne misli ili hipoteze. I kao takav, ogled sa hrišćanstvom je nešto što svaki od nas može da izvrši, bilo da se naše učenje tiče nauke ili bilo kojeg drugog polja.
Biblija to ovako kaže: „Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod“ (Psalam 34:8a).
Svaki onaj koji je dao doprinos u ovoj knjizi, poslušao je tu zapovest i stavio to sigurno obećanje na ispit.