I zapita ga jedan starešina: dobri učitelju, šta da učinim pa da nasledim večni život? A Isus mu reče: što me nazivaš dobrim? Niko nije dobar osim jednoga Boga. Znaš zapovesti: ,,Ne čini preljube, ne ubij, ne ukradi, ne svedoči lažno, poštuj oca i majku.” On pak reče: držao sam sve to od svoje mladosti. A kad je Isus to čuo, reče mu: nedostaje ti još jedno: prodaj sve što imaš i razdaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebesima, i hajde, pođi za mnom. A on čuvši to postade vrlo žalostan, jer je bio vrlo bogat. A kad ga Isus vide takvog, reče: kako imućni ljudi teško ulaze u carstvo Božije. Lakše je kamili da prođe kroz iglene uši, nego da bogataš uđe u carstvo Božije. A oni koji su čuli rekoše: pa ko može da se spase? On pak reče: što je kod ljudi nemoguće — mogućno je kod Boga.
Na to Petar reče: vidi, mi smo ostavili sve svoje i pošli smo za tobom. A on im reče: zaista vam kažem da nema nijednoga koji je radi carstva Božijeg ostavio kuću ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili decu, a da ne primi mnogo više u ovo vreme i večni život u svetu koji će doći.
(Luka 18:18-30)
I kad je ušao u Jerihon, prolazio je kroz grad. I gle, tu beše čovek zvani Zakej, koji je bio vrhovni carinik i to bogat. I trudio se da vidi Isusa — ko je, ali nije mogao od naroda, jer je bio malog rasta. Tako potrča napred i pope se na divlju smokvu da ga vidi, jer je trebalo da on prođe tim putem. I kad je Isus došao na to mesto, pogleda gore i reče mu: Zakeju siđi brzo, jer danas treba da ostanem u tvojoj kući. I siđe brzo pa ga primi radujući se. A svi koji su videli, počeše gunđati što je grešnom čoveku došao u kuću da se odmori. Zakej pak stade i reče Gospodu: vidi, Gospode, dajem polovinu svoga imanja siromasima, i ako sam od koga što iznudio, vraćam četverostruko. A Isus mu reče: danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Avraamov sin; jer je Sin čovečiji došao da potraži i spase ono što je propalo.
(Luka 19:1-10)
A svi koji su poverovali behu zajedno i imali su sve zajedničko; prodavali su što su stekli i imali, pa su to delili svima — kako je kome bilo potrebno.
(Dela 2:44, 45)
A u naroda koji je poverovao bilo je jedno srce i jedna duša, i niko nije govorio da je što od njegovog imanja njegovo lično, nego im je sve bilo zajedničko. Apostoli su veoma silno svedočili za uskrs Gospoda Isusa i velika blagodat beše na svima njima. Niko među njima nije oskudevao, jer su svi posednici zemlje ili kuća prodavali što su imali, donosili su vrednost prodanoga i stavljali pred noge apostola. Odatle se svakom delilo — koliko je kome bilo potrebno.
(Dela 4:32-35)
Ne sabirajte sebi blaga na zemlji, gde moljac i rđa uništavaju i gde lopovi potkopavaju i kradu; nego sabirajte sebi blago na nebu, gde ne uništava ni moljac ni rđa, i gde lopovi ne potkopavaju niti kradu; jer gde je blago tvoje, onde će biti i srce tvoje.
Svetilo tela je oko. Ako je oko tvoje bistro, sve telo tvoje biće svetlo; ako li je oko tvoje rđavo, sve telo tvoje biće mračno. Ako je dakle svetlost, koja je u tebi tama, kolika će tama biti?
Niko ne može služiti dvojici gospodara; jer će ili jednoga mrzeti, a drugoga voleti, ili će jednom biti privržen, a drugoga prezirati; ne možete služiti Bogu i mamonu.
(Matej 6:19-24)
Uslov
Da bi se mladim vernicima pomoglo da prodaju sve, sama crkva mora da ima iskustvo u tome. Mladima bi bilo vrlo teško da prihvate kad im se kaže da treba da postupaju na jedan način, dok im se istovremeno pokazuje neki drugi. Ako crkva nije posvećena crkva, onda nema pravo da govori o posvećenju. Ako sama nije odvojena od sveta, onda nije ovlašćena da pominje krštenje ili pak odvojenje. Ako braća ne prodaju sve i ne pođu za Gospodom, šta vredi da poučavaju mlade da treba da prodaju sve? Božija deca bi trebalo da žive tako, da žele da pomognu drugima. I pored toga što se crkva ne drži tog načela, pa iako je većini braće nemoguće da napreduje, ipak se ne isključuje mogućnost da neke naročito izabrane Božije duše pođu ovim putem. Ako bi se većina braće predala Bogu bez rezerve, onda bi i novopridošlima bilo lakše da učine isto. Međutim ako mi ne predamo sve, kako možemo očekivati da će početnici sve svoje položiti na oltar? Da bi ova staza — to jest, načelo o prodaji svega bila dobro utabana, same lokalne zajednice moraju da se strogo drže toga.
Šta možemo naučiti od mladog starešine
Počnimo od primera mladog starešine u Luki 18. On je bio čovek dobrog ponašanja. Nije bio loš pred Bogom. Održao je sve zapovesti i odao dužno poštovanje Gospodu Isusu nazivajući ga dobrim učiteljem. Gospod Isus ga je ocenio kao plemenitog, jer se retko kada moglo naići na takvu osobu. Isus ga je gledao s ljubavlju.
Međutim, Gospod je postavio jedan zahtev. Ako neko hoće da ga sledi, mora da bude savršen. Zapazite šta je Gospod rekao: ,,Ako želiš da budeš savršen . . . Nedostaje ti još jedno” (Matej 19:21, Luka 18:22). Drugim rečima, Gospod traži od onih koji ga slede, da ga slede savršeno — bez ikakvog nedostatka. Ljudi ne mogu da pođu za Bogom ako su rešili devedeset i devet pitanja, a jedno im je još uvek nerešeno. Boga treba slediti celim bićem. Sve ili ništa!
Ovaj mladi starešina je odista držao zapovesti odmalena. Navikao se da se boji Gospoda. Ipak jedno mu je nedostajalo. Trebalo je da proda svu svoju imovinu a prihod razdeli siromasima; tada bi mu put bio otvoren i mogao bi da ide za Gospodom.
1. Slediti gospoda znači prodati sve
Da li ste primetili kako niko, ni u kom slučaju, ne može da pođe za Gospodom ukoliko prvo ne proda sve što ima? Ovaj izričiti zahtev se mora pravilno razumeti. Biblija kaže da je mladi čovek kada je čuo te reči otišao žalostan, jer je bio vrlo bogat. Iako je prišao tako blizo Gospodu i sve tako jasno sagledao, ipak je ostao žalostan, jer je tvrdo odlučio da zadrži svoje bogatstvo. ,,Jer (kroz) srebroljublje . . . sami sebi mnoge muke pričiniše” (1. Tim. 6:10). Ljudi mogu da gomilaju bogatstvo, ali ne mogu da gomilaju radost. Dok poveća-vaju bogatstvo povećavaju i nevolje. Pri sakupljanju bogatstva, sakupljaju se žalost i nevolje. Ovde imamo mladog čoveka koji je zadržao svoje bogatstvo, ali mu je bilo nemoguće da sledi Gospoda. Ako je bogatstvo ono što želiš, onda ne treba da misliš o tome kako ćeš poći za Gospodom. Zadržati blago znači zadržati žalost, jer bogatstvo i žalost uvek idu zajedno.
Ko se odrekne svoga bogatstva srećan je čovek, dok onaj koji se premišlja da li da ga se oslobodi, nema radosti. Ova izjava je uvek tačna. Oni koji su lakomi na materijalne stvari žive u žalosti. Neka novospaseni hrišćanin traži radost, i ostavi sve da bi sledio Gospoda.
Gledajući za mladim starešinom kako se žalosno udaljava, Gospod je dodao: ,,Kako imućni ljudi teško ulaze u carstvo Božije!” Pitanje je prvo glasilo: ,,Šta da učinim pa da nasledim večni život?” Sada se radi o ulazu u carstvo Božije. U vezi s tim, Petar je upitao ko može da se spasi! Biti spasen, primiti večni život i ući u carstvo Božije su tri stvari, koje idu uporedo. Ako želiš da imaš večni život, onda moraš da se odrekneš svega što imaš, jer ga u protivnom nećeš imati. Ne zaboravite da bogataš (onaj koji se uzda u svoje blago) nema načina da uđe u carstvo Božije. Gospod bi ga zaista spasao kad bi ga ovaj zamolio za to. A zatim kad bi se spasao, on bi se i odrekao svega. To ne znači da bi bio spasen odričući se svoga bogatstva. To jednostavno potvrđuje činjenicu da će sve odbaciti tek onda kada je spasen.
Kao što je i kamili nemoguće da prođe kroz iglene uši, isto tako je i bogatom čoveku nemoguće da uđe u carstvo Božije. Zato je Petar uplašivši se pitao: ,,Pa ko može da se spase? ” Na kraju krajeva Petar je bio biblijski učitelj. On je povezao izjavu koju je naš Gospod rekao mladom starešini i primedbu koju je opet kasnije dodao, i došao do zaključka da bogati ne mogu da uđu u Božije carstvo i da samo oni koji su sve prodali mogu da prime večni život. Petar nekako nije bio zadovoljan ovim učenjem. Ako se večni život dobija delima a ne verom, ako bogati mora da proda sve pre nego što uđe u carstvo Božije, ko se onda može spasiti? Ko je u stanju da prvo proda pa tek onda da se spasi? Ko može pre no što se spasi, sebe prvo da osiromaši?
2. Pravo stanje stvari
Gospod Isus je odgovorio jednom rečenicom, i u toj jednoj rečenici se sadrži jezgro celog ovog pitanja. Prihvatimo se i mi te reči: ,,Što je kod ljudi nemoguće — mogućno je kod Boga.” Sasvim je jasno da se tako nešto kao što je odbacivanje svega, radi ulaska u carstvo Božije, u ovom svetu još nije čulo. Gospod priznaje da je to sa ljudskog stanovišta nemoguće. Kod mladog starešine nije valjalo to što je otišao tužan, a ne što nije mogao sve da proda. Bog zna da je ljudima nemoguće da sve prodaju i podele siromašnima. Međutim kada se mladi čovek udaljio žalostan, reklo bi se da je njegov zaključak bio da je to i Bogu nemoguće. Ako nisam voljan da ostavim sve, naravno da grešim, ali zar to Gospodu nije poznato? Zato Gospod kaže: ,,Što je kod ljudi nemoguće — mogućno je kod Boga.” Kako bi neko mogao da protera kamilu kroz iglene uši? To je nemoguće! Svi ljudi na ovoj Zemlji vole bogatstvo i tražiti od njih da sve prodaju, bilo bi isto što tražiti i nemoguće! Ali ako se udaljavam s tugom, doista grešim, jer time ograničavam Božiju silu.
Mladi starešina nije mogao sve da odbaci, ali Bog je mogao. Drugim rečima, Gospod je bio voljan da mu podari milost samo da je zavapio: ,,O, Gospode ja ne mogu da se odvojim od svoga bogatstva, ali smiluj mi se. Što je meni nemoguće — tebi je moguće. Omogući mi da učinim ono što nisam u stanju da sam učinim. Gospode, ja sam se prosto suviše prilepio za svoje bogatstvo i ne mogu da ga razdam siromašnima, a zatim tebe da sledim. Ali ti od mene možeš da napraviš ono što želiš da budem.” Njegova greška je bila u tome što nije molio, tražio i verovao. Nije trebalo da se udalji ožalošćen. Neuspeh čoveka ne dolazi zbog njegove slabosti već zbog toga što ne prihvata Božiju silu. Ne zbog njegove nemoći, nego zbog toga što ne dozvoljava Bogu da to učini mogućim. On to ne može da učini, ali zašto ne bi dozvolio Bogu da ga oslobodi? To je ono što Gospod ovde podvlači. Što je ljudima nemoguće — Bogu je moguće. Naš Gospod je želeo da pokaže mladom starešini šta Bog može, ali on se udaljio sa zaključkom da Bog to ne može.
Dakle, shvatimo da za nas uvek postoji put. Ako možemo s radošću kao i Petar, da se odreknemo svega, onda bi zato trebalo da zahvalimo Bogu. Ali ako smo neodlučni kao mladi starešina, opet nam je otvoren put. Trebalo bi samo da pognemo glave i kažemo Gospodu: ,,Ja to ne mogu“, a on će se tada pobrinuti za nas.
3. Hrišćanin treba da bude potpun
Pošto je čuo Gospodnje reči Petar je upitao: ,,Eto, mi smo ostavili sve i pošli za Tobom”, kao da je hteo da kaže, ,,Šta će sa nama biti?” Gospodnji odgovor nam govori da je dobro sve ostaviti, jer je rekao da svaki koji ostavi kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili decu radi njega ili radi evanđelja primiće mnogo više sada, a na onom svetu večni život. Njegova želja je da ga sledimo ostavljajući sve, radi njega i evanđelja. Ovo nam jasno nagoveštava da bezuslovno moramo odbaciti sve i poći za Gospodom.
Mladim vernicima bi trebalo da bude jasno da ukoliko sve ne ostave, neće moći da slede Gospoda. Dvanaest apostola nam u ovome pružaju dobar primer. Kada ih je Gospod pozvao, oni su odmah s radošću ostavili svoje čamce, mreže i sve ostalo i pošli za njim. Bez oklevanja su ostavili te stvari. Kako smo zahvalni Bogu za nove vernike koji su takvi! Ako neki, međutim, kao taj mladi starešina oklevaju da sve prodaju, ipak im se pokazuje kako da pođu za Gospodom. Za čoveka je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.
Ne zaboravimo da je od trinaestorice koji su pozvani, jedanaestorica rado pošla, jedan se pretvarao da ide, a jedan je oklevao. Onaj što se pretvarao bio je Juda, a onaj što je oklevao bio je mladi starešina. Kad se Božija reč objav-ljuje, nemojte zamišljati da će od onih koji su se odazvali pozivu samo jedan slediti Gospoda. Ne, Biblija nam govori samo o jednom koji se plašio da pođe. Ako cela crkva ide ovom stazom, onda ne bi trebalo da bude bojazni da ćemo imati isuviše mladih starešina. Takvi ljudi postoje, ali se samo ponekad sreću. Od trinaestorice, jedanaestorica su bili potpuno slobodni.
Lekcija o Zakeju
Zakej je bio Jevrejin, ali je radio za rimsku vladu. Sa jevrejskog stanovišta bio je izdajnik, jer je sarađivao sa Rimskom imperijom. Pomagao je Rimskoj imperiji da prikuplja porez od njegovog sopstvenog naroda. Povrh toga, bio je grešnik. Nije bio pošten kao mladi starešina koji je od malena držao zapovesti. Kao i ostali carinici, i on je bio pohlepan iznuđujući što je mogao više. On je svakako zaradio svoj loš glas. Ali Gospod Isus prolazi. Velika je njegova sila da k sebi privuče ljude. ,,Niko ne može da dođe k meni, ako ga ne privuče Otac koji me je poslao” (Jovan 6:44). Tako je Bog i ovoga carinika privukao svome Sinu. Da bi video Isusa, zbog svog malog rasta, Zakej se popeo na drvo. Gospod ga je pogledao ali mu nije propovedao. Nije mu rekao: ,,Moraš da se pokaješ i priznaš svoje grehe”, niti ga je pak ukorio što je lakom i što je zakidao. Nije čak tražio da proda sve i razdeli siromasima, a zatim pođe za njim. Nije propovedao nikakvu propoved, već je samo izgovorio nekoliko jednostavnih reči: ,,Zakeju siđi brzo, jer danas treba da ostanem u tvojoj kući.” Ni jedna jedina reč opomene. Nije li čudno što Gospod nije govorio o istini preporođenja kao u Jovanu 3, niti o živoj vodi kao u 4. glavi, niti o svetlu kao u 8. glavi, niti o zrnu žita kao u 12. glavi. Nije govorio ni o hrišćanskom ponašanju o čemu čitamo u Mateju od 5. do 7. glave. Niti je propovedao, niti opominjao. Bio je to samo lični susret u četiri oka. Srce koje je želelo Gospoda srelo se sa Gospodom koji ga je izbavio. Zakej nije imao pojma ni o kakvom učenju.
Ljudi koji su se tu zatekli počeli su da gunđaju. Mislili su da ne priliči što Isus Nazarećanin nije ušao ni u jednu drugu kuću nego baš u kuću takvog grešnika. Svi su oni znali kakav je Zakej. Odmah su se uvredili kad su čuli šta je Gospod rekao.
Zapazite šta je ovde naglašeno. Gospod nije propovedao nikakvo učenje, već je samo rekao: ,,Danas treba da ostanem u tvojoj kući.” Ta jednostavna reč je, dakako, bila dovoljna. U stvari, on tada još nije stupio u Zakejevu kuću; samo je predložio da u nju dođe. Ali to je bilo dovoljno, jer gde god se Gospod nalazi, tamo ljubavi prema novcu nestaje. Kad on dođe, rešena su sva pitanja. Njegova želja da stupi u Zakejevu kuću je delovala tako snažno kao da je već bio u njoj. Samo jednostavna izjava: ,,Treba da ostanem u tvojoj kući” učinila je da Zakej novčano propadne, jer je stao i rekao: ,,Vidi, Gospode, dajem polovinu svoga imanja siromasima, i ako sam od koga što iznudio, vraćam četverostruko.”
Gospod je opomenuo mladog starešinu, ali ga ovaj nije poslušao; Zakeja nije trebalo ni ubeđivati, a ipak je u potpunosti učinio po Gospodnjoj želji. Obojica su bili bogati, a uopšteno govoreći, što je osoba starija to sve više voli novac. Međutim ovde je stariji digao ruke od svog novca. Mladi starešina predstavlja: ,,Kod ljudi nemoguće”, dok Zakej predstavlja: ,,Mogućno . . . kod Boga.” Prodati sve i poći za Gospodom nije mala stvar. To nije lako učiniti. Ko bi bio voljan da se odrekne svoga bogatstva? Niko ko je zdravog razuma ne bi se odjednom odvojio od sveg svog imanja. Ali priča o Zakeju nam govori da ono što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu. Zakej je učinio što je Gospod želeo, iako nije čuo niti primio bilo kakvo učenje. Ovo pokazuje da se to ipak može lako učiniti.
Kamila prolazi kroz iglene uši
Kad Bog radi, kamila može da prođe kroz iglene uši. U Luki u osamnaestoj glavi ima jedna kamila koja kruži oko iglenih ušiju oklevajući, ali joj ne polazi za rukom da prođe; u devetnaestoj glavi kamila brzo prolazi. Osamnaesta glava nam govori da je to za ljude nemoguće; ali devetnaesta glava nam govori da je Bogu sve moguće. U očima sveta, prodati sve je ludost, ali za one koji gledaju u Gospoda to je nešto što se može lako učiniti.
Kako je Zakej mogao da to učini? Prvo tako što je bio Avraamov sin, a drugo zato što je toga dana u njegovu kuću došlo spasenje. On to nije učinio zato što je bio u stanju da to učini, niti pak zato što je vapio, molio se i duboko razmišljao u srcu o svemu što je Gospod rekao, da bi se na kraju stegnutih zuba predao. Nije se predavao malo po malo sve dok se nije u potpunosti predao. On to nije učinio ni zato što je čvrsto odlučio da to učini, niti je to pak bio ishod grčevite borbe ili razmišljanja. Kako je onda mogao na takav način da rasturi svoju kuću? Zar nije decenijama gomilao, pored velikih opasnosti i bio veoma ozloglašen samo da bi se lepo skućio? Ali ipak sve je to svojevoljno uništio — zato što je u njegovu kuću došlo spasenje! Nije on samoga sebe spasao; Gospod ga je spasao.
Kad spasenje dođe u nečiju kuću, onda u nju dolazi i Gospodnja sila. Pročitajte zajedno te dve rečenice u kojima se pominje Zakejeva kuća: ,,Danas treba da ostanem u tvojoj kući,” i ,,Danas je došlo spasenje ovoj kući.” Jasno je da je Gospod spasenje. Gospodnji dolazak u našu kuću je i dolazak našeg spasenja. Kad Gospod dođe, dolazi i spasenje, a takođe i sila.
,,Jer je Sin čovečiji došao da potraži i spase ono što je propalo” (Luka 19:10). Ovo je poznati stih među hrišćanima. Sin čovečiji je došao da učini jedno — da potraži one koji su izgubljeni u bogatstvu. Izgubljeni su svi oni koji vole novac. Gospod i danas traži one koji su tako izgubljeni, ali Gospod nas je sada našao. Dakle i naše nevolje na isti način mogu da se reše. Novac će i nad nama izgubiti svoju silu.
Božiji put za danas
Obratite pažnju na osamnaestu i devetnaestu glavu po Luki. U jednoj je rečeno mladom starešini da proda sve, na šta je ovaj otišao žalostan; u drugoj je Zakej sve napustio, iako mu to niko nije rekao. U vreme kada je bio na Zemlji, naš Gospod je tražio da ljudi sve ostave i pođu za njim. Isto tako je po svom osnivanju i crkva odmah učinila. U drugoj i četvrtoj glavi Dela apostolskih nalazimo da je u početku u crkvi sve bilo zajedničko; što će reći da ni jedan vernik nije govorio da bilo šta od onoga što poseduje pripada lično njemu. Drugim rečima, Gospodnja ruka je počivala nad svima koji su se spasavali. Pošto su primili večni život, njihovo imanje je počelo da gubi svoj uticaj nad njima, pa su zato na sasvim prirodan način prodavali svoje kuće i posede.
Ako se ovo načelo primeni na nas koji sledimo Gospoda danas, trebalo bi i nama da bude sasvim prirodno da se on dotakne naše svojine. Naš pogled bi trebalo da bude tako usmeren da više ne smatramo ove stvari lično svojima. Tada niko više neće reći — ovo ili ono je moje. Niko više neće tvrditi da nešto pripada isključivo njemu. Šta god je tu možeš slobodno da koristiš onoliko koliko i ja. Koliko god novca se nalazi u mom džepu, isto toliko može da se stavi i u tvoj. Svu odeću koju imam i ti možeš da nosiš. Prema vlasništvu moramo da držimo takav pogled.
Dozvolite mi da vam ispričam nešto iz svog ličnog života što bi moglo da zvuči kao šala. Već dvadeset godina imam običaj da kupujem sve na tuce ili pola tuceta. Neka braća se pitaju zašto kupujem toliko. Na primer, potrebne su mi naočari za sunce. Ja kažem Gospodu: ,,O Bože, ako je zaista tvoja volja da mi daš naočari za sunce, onda moraš da mi daš šest komada.” Zašto? Zato što kad znam da sam podelio petorici braće, osećam se srećnijim noseći svoje. Ili pak ako kupujem brijač, obično kupujem tuce; a nožića za brijanje — sto komada. Zašto to činim? Zato što ako kupim samo jedan brijač, on će služiti isključivo za moju upotrebu. Naravno, ja ne mogu svakome od hiljadu ili dve hiljade braće da dam po jedan. Ali ako dam nekolicini pre nego što sam počnem da koristim svoj, stvar će izgledati drugačije. U protivnom bih osećao da taj brijač pripada isključivo meni. Mislim da ona braća i sestre koji me godinama poznaju znaju za taj moj običaj. Obično kupujem tuce stvari, iako koristim samo jednu. Ovako ćemo se osloboditi stvari.
Načelo: ,,Sve stvari zajedničke”
Nemojmo se držati stvari suviše čvrsto. Gospod možda ne želi da ja zauvek imam ovo svoje odelo; sutra bi možda trebalo nekom da ga dam. Zato je bolje umesto jednog odela napraviti dva ili tri. Taj stav bi trebalo da zadržimo. Svaki put kad nešto kupujemo ne bi trebalo da mislimo samo na sebe, već i na druge. To ne znači da nikada ne bi trebalo ništa novo da kupimo; nego jednostavno da moramo da ostanemo svesni načela da su nam sve stvari zajedničke. Ja naravno ne govorim o nekoj određenoj stvari ili delu; ja jednostavno podvlačim ovo naročito načelo. Nikada ne bi trebalo samo na sebe da mislimo, već bi trebalo uvek da se opominjemo načela da je sve što posedujemo zajedničko.
Dakle, kakva je to lekcija koju Bog želi da savladamo? Pre svega učimo se da ne budemo ukorenjeni u ovom svetu, nego držimo sve ovlaš. Osloboditi se od onoga što pripada ovom svetu nije mala stvar. Kako su ljudi u ovom svetu škrti! Koliko je samo ljudi tvrdica! Njihove šake nisu stisnute da drže samo velike stvari, nego i male. U svemu su sitničavo štedljivi. Što više čitamo drugu i četvrtu glavu Dela apostolskih sve smo uvereniji da ne bi trebalo ni za šta da se držimo, nego radije da sve smatramo za zajedničko. Božija deca moraju da budu velikodušna prema Božijoj deci. Prodavali ili ne prodavali doslovce sve svoje imanje i delili ga siromasima, u oba slučaja misao je ista — moramo ostati voljni da podelimo sa drugima. Nemojmo se ničega čvrsto držati štaviše da se radi i o tako malim stvarima kao što su nož ili olovka. Trebalo bi sve da ispustimo. Ako smo poslušni u ovome, Bog neće dozvoliti da imamo manje; naprotiv, daće nam još više.
Dakle, ovo je primer koji nam je ostavila novozavetna crkva. U samom početku dvanaestorica učenika je rekla Gospodu: ,,Mi smo ostavili sve svoje i pošli smo za tobom.” Za vreme Pedesetnice, pri prvom duhovnom probuđenju, tri hiljade a zatim pet hiljada sasvim prirodno je učinilo isto. Dvanaestorica su bili prvi koji su ostavili sve i pošli za Gospodom iako o tome nisu primili nikakvo učenje. Gospod im nije rekao da sve prodaju; samo im je rekao: ,,Hajdete za mnom” (Matej 4:19). Ostavivši sve odazvali su se pozivu. Isto tako ni apostoli nisu poučavali ni onih tri niti pak onih pet hiljada da prodaju svoju imovinu — ti vernici su to sasvim spontano činili. Crkva je to vekovima radila, pa bi i mi danas trebalo to da radimo. Bilo bi tragično da se takva praksa zanemari.
Bog ili mamon
Vratimo se šestoj glavi po Mateju gde piše da je moguće služiti samo jednom gospodaru. Ne možemo služiti Bogu i mamonu. Mamon (bogatstvo) je idol kome su se mnogi godinama klanjali. Takva služba čvrsto vezuje srca. Sada dakle, ako hoćemo da služimo Bogu, moramo da izaberemo kome ćemo služiti — Bogu ili mamonu. Ne možemo služiti obojici. Šta Gospod kaže? ,,Gde je blago tvoje, onde će biti i srce tvoje” (Matej 6:21). Jedan brat mi je jednom rekao: ,,Moje blago je na zemlji, a srce u nebu.” Takvog brata bi kao retkost trebalo staviti u nekakav hrišćanski muzej! Gospod kaže da to ne može biti, no on izmišlja da može. Nije li to veće od čuda? Reč Gospodnja je svakako neposredna i sigurna. Srce uvek sledi blago. Od toga nema bežanja. Bez obzira na način kako neko razmišlja, srce ipak ide za blagom.
,,Ne sabirajte sebi blaga na zemlji” (Matej 6:19). Ako ga sabi-rate, na kraju ćete služiti mamonu, a ne Bogu. Ne možete služiti Bogu i mamonu. Morate se odlučiti za jednog ili za drugog. Koliko bi to samo bio gubitak izabrati mamona, jer je takvo blago podložno moljcima, rđi i lopovima. Učimo se dakle da služimo Bogu. Predajmo Bogu sve što imamo i držimo se najjednostavnijeg načina života na ovoj zemlji.