Tema koju ćemo sada obraditi jeste jedinstvo crkve. Već smo videli kako se telo Hristovo pokazuje na zemlji. Pavle kaže crkvi u Korintu: „Jer kao što je telo jedno, i ima mnoge udove, a svi udovi tela, iako su mnogi, jedno su telo, tako je i Hristos“ (1. Kor. 12:12). Pavle ne kaže: „tako je i Hristos i Njegov narod.“ On samo kaže, „tako je i Hristos.“ Drugim rečima, glava je Hristos, telo je Hristos, udovi su Hristos.
Kada je Pavle ugledao svetlost blizu Damaska čule su se reči izazova: „Savle, Savle, zašto me goniš?“ U odgovoru na njegovo pitanje: „Ko si Gospode?“ Gospod je rekao: „Ja sam Isus, koga ti goniš,“ (vidi Dela 9:3-5). No taj „Ja“ – Isus, je na nebu. Kako može zemaljski čovek, Pavle, sa pismom od prvosveštenika, da goni Isusa Nazarećanina koji sedi Ocu s desne strane? U ovome vidimo jedinstvo tela Hristovog – glava, telo i udovi su svi jedno u Hristu. Zato Gospod nije rekao Savlu: „Zašto goniš moj narod?“ ili, „Zašto goniš moju crkvu?“ već samo „Zašto me goniš?“ Vidimo da su Hristos i crkva jedno.
Jedinstvo na zemlji danas
Hristos, koga je Savle gonio objavio se na zemlji, jer je mogao da trpi progonstvo i trpeo je. „Tako je i Hristos“ – telo Hristovo je na zemlji. Telo je jedno, a udova ima mnogo. Iako ima mnogo udova, telo je jedno. Ono je na zemlji jer je izloženo progonstvu. Savle je gonio ono što je mogao da nađe od tog tela na zemlji, ali mu je Gospod prigovorio što goni Njega.
Ovo je veoma važno pitanje. Telo Hristovo je jedno. Kao što ljudi imaju samo jedno telo tako bi trebalo jedinstvo tela da se pokazuje na zemlji sada. Ne bi trebalo da čeka da se pokaže na nebu. U 1. Korinćanima 12 piše o telu Hristovom: „Ako pati jedan ud, svi udovi pate s njim; ako se jedan ud slavi, svi udovi se raduju s njim“ (st. 26). Ovo jasno pokazuje da je telo Hristovo nešto što se nalazi na zemlji. Kada bi bilo na nebu, mogli bismo da govorimo o počasti a ne o patnjama, jer je nemoguće da telo pati kada je na nebu. Samo na zemlji ud može da pati; samo je na zemlji izložen progonstvu. Zbog toga jedinstvo tela Hristovog nije samo buduća stvarnost na nebu već je sadašnja činjenica na zemlji.
U Svojoj molitvi u Jovanu 17, Gospod Isus se moli za jedinstvo crkve na zemlji: „Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni budu jedno u nama, kako bi svet poverovao da si me ti poslao“ (st. 21). Ako izostavimo srednji deo ovog odlomka, uzevši ga kao da je u zagradi, pročitaćemo: „Da svi budu jedno, kako bi svet poverovao da si me ti poslao,“ jasno vidimo da bi jedinstvo crkve trebalo da navede svet da poveruje. Pošto su oni koji bi trebalo da poveruju na zemlji, očigledno je da ovo jedinstvo mora da se pokaže pred svetom. Gospod očekuje da će svet da poveruje. Ovo jedinstvo je dakle prisutno na zemlji danas.
Prvi problem koji bi trebalo da se reši jeste objavljivanje hrišćanskog jedinstva na zemlji danas; ne bi trebalo da strpljivo čekamo da se ispuni na nebu u budućnosti. Naravno, svi vernici će jednog dana biti jedno na nebu, ali danas to jedinstvo treba da se praktikuje i pokazuje na zemlji. Oni koji su već verni ne bi trebalo da ohrabruju nove vernike govoreći: „Ne moraš sada da se brineš za jedinstvo crkve ili vernih. Jednog dana ćemo na nebu svi biti jedno.“ Ne, ono što Gospod traži danas to je jedinstvo na zemlji. Odgovornost za to leži na svima nama. Nemojte dakle to da odlažete za budućnost na nebu. Veoma je važno da to jedinstvo pokazujemo na zemlji sada.
Jedinstvo je ograničeno na telo
Mnogi pokušavaju da budu jedno sa svakim koji se pravi da je veran, bez obzira da li su ti ljudi stvarno narod Božiji, da li su stvarno članovi tela Hristovog. Jedinstvo za koje se ti ljudi zalažu je šire od tela Hristovog. Njihovo jedinstvo obuhvata i one koji su duhovno mrtvi; ovo je nešto što nema mesta u telu Hristovom. Takvo jedinstvo ne dozvoljava reč Božija, jer Biblija zastupa jedinstvo tela.
Hteo bih ovde da istaknem da je jedinstvo tela jedinstvo crkve. Jedinstvo crkve je ograničeno na telo i ne može da se širi dalje od tela. Reč Božija nikada ne odobrava jedinstvo sa formalnim vernicima.
1. Kukolj i pšenica
Ljudi ponekad navode Matej 13 u vezi s jedinstvom. Druga priča po redu kaže:
„ . . . Carstvo nebesko je slično čoveku koji je posejao dobro seme na svojoj njivi. Ali kada su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj i poseja kukolj sred pšenice i ode. A kada usev izniče i rod donese, tada se pokaza i kukolj . . . Sluge mu pak rekoše, hoćeš li dakle da odemo i da ga saberemo? A on im reče: ne, da ne biste skupljajući kukolj iščupali zajedno sa njim i pšenicu. Ostavite neka oboje rastu zajedno do žetve; i u vreme žetve reći ću žeteocima: skupite prvo kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu snesite u moju žitnicu“
Mnogi pogrešno tumače jedinstvo tela da je kao jedinstvo kukolja i pšenice. Misle da je jedinstvo ne samo sa pšenicom već i sa kukoljem. Ne shvataju da Gospod ne govori o jedinstvu u ovoj priči. Ne zastupa mešanje vernih sa nevernima. Samo govori da verni ne treba da ubijaju ili vređaju neverne. Rimokatolički sistem je pogrešio što je pokušao da iščupa kukolj – one koje nazivaju jereticima. Greše ne samo u principu već i u praksi. Čupajući kukolj, čupaju i pšenicu, jer smatraju protestante za jeretike.
Gospod nas ne zadužuje da čupamo kukolj iz sveta. No, uči nas da u crkvi mora da bude odvajanje. To što mora da raste zajedno do žetve ne odnosi se na kukolj i pšenicu u crkvi nego u svetu. Njiva u priči označava svet, a ne crkvu (Mat. 13:38). Drugim rečima ne bi trebalo da uklanjamo nominalne hrišćane u svetu, kao što to Rimokatolički sistem pokušava. Formalnim hrišćanima bi trebalo dozvoliti da žive u svetu, ali to ne znači da jedinstvo tela obuhvata i njih.
U današnje vreme u takozvanim hrišćanskim organizacijama postoji ogroman broj nevernika. Ove organizacije primaju nevernike, to jest kukolj, u svoje crkve. Gospod međutim dozvoljava kukolj samo u svetu; ne dozvoljava da se takvi primaju u crkvu. On želi da se hrišćansko jedinstvo održava u crkvi, a ne u svetu.
Danas postoje dve krajnosti: oni koji kao Rimokatolički sistem ne dozvoljavaju kukolju da postoji u svetu već više voli da se iščupa, i oni koji, kao organizacija, dozvoljavaju da nevernici ostanu u crkvi. U nacionalnim crkvama, čim neko potiče iz te zemlje i roditelji su mu iz te zemlje, može da se krsti i da se prima u crkvu. Ovo otvara vrata crkve nevernima. Takav pristup nije po Bibliji.
Čak je i Džon Vesli (John Wesley) kada je pisao: Disciplina Metodističke Crkve rekao: „Svi koji žele da izbegnu gnev koji dolazi mogu da postanu Metodisti.“ Međutim ova tvrdnja je suviše uopštena. Vesli je bio čovek koga je Bog moćno upotrebio; on nas prevazilazi u mnogim stvarima. Ali ipak možemo da mu zamerimo, „Brate, ova tvoja tvrdnja je suviše uopštena.“ I budisti mogu da se ubrajaju u one koji žele da izbegnu gnev koji dolazi, ali crkva ne obuhvata i njih. Dakle, crkva ne može da obuhvati sve koji samo žele da izbegnu gnev koji dolazi.
Pogledajmo sada šta je crkva. Crkva je sastavljena od svih onih koji imaju Hristov život, svih onih u koje je Hristos stavio Sebe. Prema tome, hrišćansko jedinstvo obuhvata svu decu Božiju. Ne obuhvata sve formalne vernike koji se nisu nanovorodili i koji još uvek pripadaju svetu. Takvi ljudi ne pripadaju crkvi i nisu uključeni u njeno jedinstvo.
2. Pitanje principa
Jedan sluga Gospodnji mi je jednom rekao: „Ne odbacujemo nijednu spasenu osobu!“ „Naravno,“ rekao sam, „ne očekujemo da bilo koja crkva odbaci spasene ljude. No dozvolite da vas pitam da li odbacujete one koji nisu spaseni?“ On je uzvratio, „Vi ste previše ozbiljni, jer ste suviše smeli da tvrdite kako znate ko je spasen, a ko nije. Mi to ne radimo.“ Priznao sam da je njegov stav razuman, ali sam ipak uzvratio: „Nisam vas pitao da li znate ko je spasen, ko nije. Ono što pitam jeste ovo: pretpostavimo da znate za nekoga da nije spasen, da li ćete ga primiti u crkvu? Ne radi se o činjenici već o principu. Ako znate da neko nije spasen da li ćete da ga primite?“ „Nažalost, moramo da ga primimo čak i ako znamo da nije spasen,“ priznao je pošteno. Ako crkva primi nespasenu osobu u principu, ona ne može da se računa za crkvu. Primiti nespasenu osobu u principu nije isto što i stvarno primiti nespasenu osobu. Mi, u stvari ne znamo da li je Simon vračar u Delima 8 bio spasen. Zaista, kada ispitujemo ljude mnogi koji izgledaju kao spaseni mogu da budu nespaseni. No ipak, ispitujemo ih u vezi s njihovom verom, jer je to pitanje principa. Ako je neko udruženje spremno da prima ljude, a nije pokušalo da otkrije da li su spaseni ili ne, to udruženje je prekršilo princip jedinstva tela Hristovog.
Danas nije pitanje procedure već principa. Na primer: doneta je odluka da svi potomci Huang-tija mogu da dobiju kinesko državljanstvo. Ovo je princip. Ako neko ko pripada Ta-ho narodu (to jest Japanac) greškom dobije državljanstvo, ovo je greška u proceduri. Ali ako se proglasi da Ta-ho narod može da se smatra kao kineski, onda se promenio princip. Kroz vekove, napravljeno je puno grešaka po pitanju ko je Kinez. I mi smo često grešili po pitanju ko je spasen a ko nije. Neka nam Bog bude milostiv, jer nemamo čime da se hvalimo. Ipak, jasno je da je Gospod odlučio u principu da crkva ne bi trebalo da otvara vrata i da primi neverne.
Zato, braćo, ako se neka grupa drži principa „otvorenih vrata“, ako prima neverne kao i verne, to svakako nije crkva. To je svet, jer samo u svetu kukolj i pšenica rastu zajedno. Crkva je skup onih koji su pozvani iz sveta. Kako bi onda mogla da prima i pozvane i nepozvane?
Ako neka grupa ili udruženje otvara svoja vrata tako široko da prima i neverne i verne, to nije hrišćanska grupa i njeno jedinstvo nije hrišćansko jedinstvo. Jednoga dana Gospod će mi otvoriti oči da vidim da moram da napustim tu grupu. Kada to uradim ne prekidam hrišćansko jedinstvo, jer takva grupa i nema hrišćanskog jedinstva. To je mešavina – pometnja. Zapovest Božija jeste da izađemo iz takve pometnje.
„Ne vucite sa nevernicima jaram koji je za vas tuđ; jer čega zajedničkog ima pravednost sa bezakonjem? ili kakvu zajednicu ima svetlost sa tamom? U čemu se Hristos slaže sa Veliarom? ili kakav udeo ima verni sa nevernikom? Kako se hram Božiji slaže sa idolima? Mi smo, naime, hram Boga živoga“ (2. Kor. 6:14-16a). Trebalo bi da znate ko ste. Vi ste hram Boga živoga. Zato nemate ništa zajedničko sa idolima. „Kao što reče Bog: Stanovaću i živeću među njima, i biću im Bog, a oni će biti moj narod“ (st. 16b). Vi ste hram Boga živoga u kome On živi i sa kim On hoda. On je vaš Bog i vi ste Njegov narod.
Šta je posredi? „Zato otidite od njih i odvojte se, govori Gospod, i ne dotičite ono što je nečisto, pa ću vas primiti, i biću vam otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri, govori Gospod svedržitelj“ (st. 17, 18). Ovde nam se pokazuje da moramo da napustimo bilo kakvo udruženje koje nosi hrišćansko ime i koje uključuje i verne i neverne.
Neophodno je da crkva u principu ne prima neverne. Jednom me je brat upitao: „Da li ste ikada primili ljude greškom?“ Iako u to vreme nisam bio svestan da jesam, ipak sam odgovorio: „Možda, ali vrlo malo.“ „Kakva je onda razlika između vas i nas?“ upitao je. Odgovorio sam: „Ako nevernik želi da nam se priključi, mora da dođe noću i da se popne preko zida. Kod vas, može da dođe u podne i uđe na otvorena vrata.“ Nemojte nikada da se uzoholimo misleći da smo nepogrešivi. Možemo greškom da krstimo pogrešne ljude i da ih primimo, ali oni moraju tajno da se uvlače, jer ovo nije naše redovno načelo. Ne kažemo da u našoj proceduri nema grešaka. Naravno, mi se veoma trudimo da pazimo pred Bogom, da ne bismo pogrešili. Ali oni koji namerno greše, oni koji prihvataju pogrešno načelo, ne mogu da se priznaju za crkvu.
Deca Božija nemaju obavezu da održavaju jedinstvo sa takvom grupom. Pošto to nije hrišćansko jedinstvo ne moramo da ga čuvamo. Samo moramo da čuvamo jedinstvo pšenice, a ne kukolja. Danas je mnogo takozvanih crkvenih grupa koje obuhvataju i verne i neverne. Žele da sačuvaju spoljašnji izgled jedinstva. Mi vrlo dobro znamo da takvo jedinstvo ne vredi čuvati, jer će to samo potkopavati pravo jedinstvo tela.
Jedinstvo obuhvata celo telo
Hrišćansko jedinstvo se vrlo precizno određuje. Obuhvata svu Božiju decu. Mera Hristovog tela je mera hrišćanskog jedinstva. Hrišćansko zajedništvo je onoliko sveobuhvatno koliko i telo Hristovo.
Želimo da skrenemo pažnju svoj braći i sestrama na ovo: Bog ne kaže da je dovoljno bilo kakvo jedinstvo; On insistira na tome da jedinstvo mora da bude u Svetom Duhu. Samo se ovo naziva hrišćanskim jedinstvom. To je jedinstvo u Hristu. Da bismo sačuvali hrišćansko jedinstvo moramo da ostanemo u Hristu, u telu, u jedinstvu Svetoga Duha. Zato je hrišćansko jedinstvo isto tako sveobuhvatno kao i telo.
1. Podela
Danas postoje mnoga pogrešna shvatanja jedinstva. Mnogi pogrešno misle da čim postoji jedinstvo, to zadovoljava Božije želje. Međutim, ako to jedinstvo ne obuhvata telo Hristovo, ne vredi ga ni čuvati. Ako se držimo nekog jedinstva koje je manje od tela Hristovog napravićemo ono što Sveto pismo naziva podelom.
Neki hrišćani veruju da krštenje treba da bude zaranjanjem u vodu. Ovo je u saglasnosti sa Biblijom; tu stvarno nema greške. Međutim, takvi hrišćani ponekad usvajaju pravilo da neće nikoga primiti ako nije bio zaronjen u vodu, čak i ako jeste dete Božije i pripada Bogu. Time prave temelj svoga jedinstva na osnovu izvesnog učenja. To nije jedinstvo Svetoga Duha, jer stvara grupu koja je manja od tela.
Pretpostavimo da jedan brat već duže pripada takvoj grupi. On je tamo zaista imao veoma dobro duhovno zajedništvo i primio mnogo duhovne pomoći. Ali jednog dana Bog otvori tom bratu oči. On uviđa da iako su svi Božija deca, da ta grupa ne može da se prizna za crkvu, jer prima samo one koji su se krstili zaranjanjem u vodu. Odbacuju onu decu Božiju koja se nisu krstila zaranjanjem. Kada je njegov razum prosvetljen, on napušta tu grupu.
Posle izvesnog vremena drugi brat mu kaže: „Svi smo mi hrišćani, svi smo Božija deca, svi smo braća. Bog nam zapoveda u svojoj Reči da volimo jedan drugoga. Ne bi trebalo da nas napustiš. Ako nas napustiš zgrešićeš protiv hrišćanskog jedinstva. Ako odeš, podelićeš Božiji narod; postaćeš sektaš.“ Kada prvi brat to čuje uzme svoju Bibliju i pročita više puta šta piše u Novom zavetu. On otkriva da Božija deca moraju da budu jedno. Zato zaključi da ne sme da ode.
Braćo, da li zapažate nešto pogrešno u ovom zaključku? Greška je potpuno očigledna. Kada ljudi insistiraju na tome da ne sme da bude podela, moramo da znamo šta je to podela. Podela znači razdvajanje tela ili odvajanje od tela. U 1. Korinćanima 12 piše o cepanju tela; to se odnosi samo na podelu u telu, a ne na podelu u bilo kojoj drugoj grupi osim tela, zato što je svaka druga grupa van tela već podeljena. Hrišćansko jedinstvo, koje Bog propisuje, obuhvata celo telo Hristovo. Nikada ne smemo da grešimo protiv njega, niti da izađemo iz njega. Ali, ako grupa koja je manja ili uža od tela Hristovog zahteva jedinstvo, tvrdimo da to nije hrišćansko jedinstvo. To nije jedinstvo Svetoga Duha. Zašto? Zato što to jedinstvo nije sveobuhvatno onako kao jedinstvo tela Hristovog. Novi vernici bi trebalo da shvate da ne krše ili uništavaju hrišćansko jedinstvo, ako je grupa ili organizacija koju napuštaju manja od tela.
2. Ostavite podele
Da nastavimo: koja je god grupa uža od tela Hristovog ne sme da se čuva. Naprotiv, moramo da izađemo iz takvog jedinstva, jer svako dete Božije koje pokušava da sačuva jedinstvo koje je manje od tela Hristovog narušava pravo jedinstvo Hrista.
U Korintu su nastali sukobi u crkvi, zato što su neki govorili da su Pavlovi, drugi da su Apolosovi, treći Kifini, a četvrti Hristovi. Pavle je oštro reagovao protiv onih koji su tako govorili. Usprotivio im se, govoreći, „ . . . Da nije Pavle raspet za vas? ili ste kršteni u ime Pavlovo? . . . Kad među vama ima zavisti i svađa, zar niste telesni? (1. Kor. 1:11-13; 3:3).
Pretpostavimo da su u Korintu bila braća po imenu Marko, Stefan, Filip. Jednoga dana ustane Filip i kaže: „Svi osećamo da je Božiji sluga, Pavle, upotrebljen od Boga na poseban način, i da bi trebalo više da obraćamo pažnje na njegovo učenje. Čuli smo ga kako propoveda, čitali smo njegova pisma, i to nam je mnogo pomoglo. Zaista imamo divno zajedništvo sa njim u Gospodu. Međutim, u poslednje vreme osećam da ne radimo dobro, pošto danas u Korintu ima stotine vernika, a nas je samo dvadesetak. Trebalo bi da se sastajemo sa njima i da imamo zajedništvo sa njima.“
Pretpostavimo da ustanu Marko i Stefan i ostala braća i usprotive se Filipu, govoreći: „To je greh! Kada je Gospod Isus bio na zemlji, molio se svom Ocu da svi budemo jedno. Gospod Isus želi da svi budemo jedno, a vi se spremate da odete. Nameravate da idete drugim putem. Niste jedno sa nama. Ne proslavljate Gospoda! Ako niste jedno sa nama, kako može svet da vidi da smo jedno i da poveruje u Gospoda? Grešite ako nas napustite. Vi ste sektaši!“
Šta je ovo, braćo? Zar ovo nije upravo ono što mnogi danas pokušavaju da kažu? Oni su sami već podeljeni jer govore: „Ja sam Pavlov; ja sam Apolosov; ja sam Kifin, a ja sam Hristov.“ Ali ipak mole one koji žele da ih napuste da sačuvaju hrišćansko jedinstvo. No njihovo jedinstvo je manje od Hristovog tela; njihovo jedinstvo samo obuhvata one koji pripadaju Pavlu. Čuvati jedinstvo koje je manje od tela Hristovog, jeste podela. Samo tvrđenje da sam ja Pavlov, stvara podelu.
Neka nam Gospod otvori oči da vidimo da je telo Hristovo jedno i da su sekte podele. Već 1934. godine bilo je hiljadu pet stotina dobro organizovanih denominacija. Sve ove sekte se nazivaju crkvama. Ali su sve suzile telo Hristovo. Danas bi mnoga braća i sestre voleli da se vrate na puni obim tela da bi imali zajedništvo tela, ali ih optužuju da uništavaju jedinstvo. Ali oni nisu uništili jedinstvo tela. Samo kada se ukloni jedinstvo sekti može da se vrati sveobuhvatno jedinstvo.
Hrišćansko jedinstvo obuhvata celo telo Hristovo. No ipak isključuje sve što ne pripada telu. Bilo kakvo jedinstvo koje je manje od tela ne može da se računa kao hrišćansko jedinstvo. Što više čuvamo ljudsko jedinstvo, to više postajemo sektaši. Moramo da izađemo iz ovog manjeg jedinstva pre nego što možemo da uđemo u sveobuhvatno jedinstvo. Moramo da se odreknemo malog jedinstva da bismo dobili sveobuhvatno jedinstvo. Nemojte nikada misliti da je jedinstvo samo po sebi dovoljno; treba pitati, „Kakvo je to jedinstvo?“ Nije svako jedinstvo pravo; mora da bude jedinstvo tela. Bilo šta što je manje od jedinstva tela nije prihvatljivo za hrišćane, jer je to podela i Bog to odbacuje.
3. Značenje „sekte“
Grčka reč „hajresis“ koja se prevodi kao „sekta“, „stranka“ ili „jeres“ koristi se devet puta u Bibliji, i to šest puta u Delima gde se uvek prevodi kao „sekta“ ili „stranka“ – na primer sadukejska stranka, farisejska stranka, ili nazarejska sekta (Dela 5:17; 15:5; 24:5,14; 26:5; 28:22) – i tri puta u poslanicama. Pogledajmo izbliza ta tri primera iz poslanica.
Prvo: „I treba, najzad, da se delite – da se pokažu koji su pouzdani među vama“ (1. Kor. 11:19). Kada su se verni u Korintu sastajali bilo je podela ili frakcija. Šta je to frakcija? To je nešto što može da se nađe samo u crkvi. U Korintu je postojala crkva. Svi ti vernici su pripadali crkvi u Korintu.
Ali osvanuo je dan kada su neki od vernika počeli da govore da su Pavlovi, drugi da su Apolosovi, treći da su Kifini, i četvrti da su Hristovi. Ne samo da im je ton bio loš nego im je i stav bio pogrešan. Bilo je mnogo sukoba i razdora, dok je nedostajalo ljubavi Hristove. Kada su se sastajali, sakupljali su se po partijama. To je sektaštvo.
Samo crkva može da se optuži za sektaštvo. Van crkve takva optužba nije moguća, jer takav greh ne može ni na jednom drugom mestu da se počini. Na primer, neko može da počini greh buntovništva samo protiv legitimne vlasti; ako nema legitimne vlasti, nemoguće je počiniti greh buntovništva. Kada se pojedinac i legitimna vlast sukobljavaju, to je pobuna; ali kada ne postoji legalne vlasti, ne može da se računa da je neko buntovnik. Isto tako, sektaštvo se može počiniti samo unutar crkve. Bog ga ne odobrava.
Drugo: „A plotska dela su poznata, to su: . . . srdnja, spletke, razdori, stranke (hajresis)“ (Gal. 5:19-20). Šta je to sekta ili stranka? To je plotsko delo. Pavle govori i nama kao i Galatima i Korinćanima kada kaže da sektaštvo nije samo neduhovno već i telesno. Sastavlja spisak dela ploti u koji svrstava blud, nečistotu, raspojasanost, idolopoklonstvo, čaranje, neprijateljstva, svađa, pakost – kao i stranke ili sekte.
Odgovor na pitanje da li hrišćanin sme da učini blud je uvek da ne sme. Odgovor na pitanje da li hrišćanin sme da se klanja idolima je definitivno ne. Ali odgovor na pitanje da li hrišćanin sme da se deli na sekte bi verovatno bio da iako ima podela spolja, da u srcu nema takve podele. To zvuči kao kad nam idolopoklonici govore da iako se spolja klanjaju idolima, da im to ipak nije priraslo za srce. Dozvolite mi, takva dela su neopravdana. Bog ih osuđuje.
Čudi me što ima ljudi koji se pretvaraju da su Božije sluge, a ipak u svojim pismenim izjavama tvrde da je u redu da hrišćani ostanu u sektama. Šta bi bilo kada bi jedan hrišćanin napisao knjigu koja odobrava idolopoklonstvo? Šta bi bilo kada bi pisao da odobrava blud, raspojasanost, razdor ili srdnju? Nema sumnje da biste takvoj osobi prigovorili da nije sluga Božiji. Ali kada neko napiše da hrišćani smeju da se dele na sekte, zašto ne sudite kao što je Gospod sudio? Zapamtite, nemamo slobodu da biramo između dela ploti. I sekte su isto tako dela ploti kao što su idolopoklonstvo, blud, srdnja i čaranje. Sva su ona uvrstana u spisak nedozvoljenih stvari.
Reč „hajresis“ ima posebno značenje na grčkom, dok se na engleski prevodi kao „frakcije“ u 1. Korinćanima 11:19 i „stranke“ ili „jeresi“ u Galatima 5:20. Svi koji znaju engleski znaju da je „jeres“ samo prevod grčke reči „hajresis“. Nema neko jasno značenje sve dok se ne poveže sa originalnom grčkom rečju. U originalu znači sekte; Bog to osuđuje kao delo ploti. Zato ne moramo da držimo jedinstvo sekte. U stvari čuvanje takvog jedinstva znači uništiti hrišćansko jedinstvo.
Treće: „A bilo je i lažnih proroka u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, koji će unositi ubitačne jeresi i poricati gospodara koji ih je iskupio, navlačeći na sebe brzu propast“ (2. Pet. 2:1). Znajte dakle da su sekte ili jeresi razorne, pošto ih unose lažni učitelji. Svi koji pripadaju Bogu trebalo bi da nauče kako da održavaju hrišćansko jedinstvo. Ne smemo da održavamo bilo kakvo jedinstvo koje je manje od tela.
Jedinstvo nije udruženje
Čim ljudi uvide kako su sekte razorne i kako ih Bog osuđuje, počinju da shvataju potrebu za hrišćanskim jedinstvom. Postaju svesni kako ne odgovara da imaju zajedništvo sa bilo kakvom grupom koja je manja od tela Hristovog, i u isto vreme, postaju svesni potrebe da imaju zajedništvo sa svom decom Božijom. U naše vreme takvo shvatanje je među hrišćanima prilično rasprostranjeno. Pre izvesnog vremena, jedan hrišćanski vođa mi je napisao pismo u kome je rekao: „Iako ne odobravamo učenje protiv sekti, ipak se slažemo da je hrišćansko jedinstvo neophodno.“ Zaista hrišćanske vođe danas znaju da treba da istaknu hrišćansko jedinstvo iznad sektaškog jedinstva.
Priznajem da su tokom prošlih nekoliko decenija mnogi isticali jedinstvo. No ipak plod ovoga se ne vidi u jedinstvu tela već u jedinstvu udruženja. Ova vrsta jedinstva je ljudska tvorevina. To je ono što se zove ekumenski pokret ili međudenominacijska aktivnost. Ja lično smatram da je ovo srednje rešenje; ne doseže ni jednom ni drugom kraju.
Dozvolite mi da budem otvoren sa vama: ako su sekte dobre, treba ih održavati; ako su pogrešne, treba ih odbaciti. Umesto toga, šta ljudi rade? Neki priznaju da su sekte pogrešne, ali ih ipak zadržavaju; drugi tvrde da su u pravu, ali ih odbacuju. Takva dvoličnost prema sektama nije hrišćanski stav. Pošto znamo da Gospod želi da Njegova deca imaju zajedništvo tela, trebalo bi da odbacimo sve drugo osim zajedništva tela Hristovog.
Najviše se treba bojati onih koji drže središnji stav. Rado priznaju da su sekte pogrešne, ali nemaju hrabrosti da ih odbace. Umesto toga, žele da poprave sekte. S jedne strane priznaju da denominacije nisu u skladu sa Svetim pismom; s druge strane pokušavaju da organizuju savez denominacija. Ne znaju gde stoje. Hrišćanin ne bi trebalo da bude dvoličan. Trebalo bi da, „da“ bude „da“, a „ne“ da bude „ne“. Svaki kompromis ili prilagođavanje mora da se odbaci.
Obim jedinstva nikad ne sme da bude veći od tela – dozvoljavajući kukolju da mu se priključi; ni manje od tela – deljenje na sekte ili posebne grupe. Međutim oni koji usvajaju središnji stav uvode još jednu mogućnost: obim jedinstva može da bude isto toliko veliki kao i telo Hristovo; ali unutar njega može da bude posebnih odeljaka kao na šahovskoj tabli. Ovo je udruženje – nije zajednica; nije jedinstvo.
Da je bilo neophodno da crkva ima sekte, Bog bi to sigurno predložio u svojoj Reči. Međutim, Biblija nam samo govori da je crkva telo i da je telo jedno, sa svim članovima usko povezanim. Gde je opravdanje za udruživanje sekti u Reči Božijoj?
Biblija tvrdi da je telo sastavljeno od udova. Drugim rečima, svaki ud je jedinica tela. Danas, oni koji se zalažu za udruženja vide telo Hristovo, pa ipak nisu spremni da plate cenu da bi imali zajednicu sa telom. Iako stvarno ističu telo Hristovo, jedinka koju oni priznaju ne sastoji se od udova tela nego od grupa ili sekti. Međutim jedinica hrišćanskog zajedništva je hrišćanin (vernik); telo sačinjavaju svi hrišćani. Imamo zajedništvo jedan s drugim zato što smo svi vernici. Organizovati vernike u grupe, a zatim ujediniti te grupe radi zajedništva dodaje još nešto onome što je Bog već odredio.
Bog je ujedinio svu svoju decu u telo Hristovo da bi pokazao svoju slavu. No ljudi pokušavaju da ujedine razne sekte – grupe koje već imaju različita mišljenja, načine i učenja – u jedno veliko društvo. Oni prvo dele prema ljudskom shvatanju, a onda ujedinjuju prema Božijoj zamisli. Oni kao da mogu da ugađaju i ljudima i Bogu. Održavaju telesne sekte dok postižu hrišćansko jedinstvo. Ovo je shvatanje koje stoji iza formiranja udruženja. Mi nedvosmisleno tvrdimo da ovo nije ništa drugo nego popuštanje telu. Gospod nam je jasno pokazao da su stranke ili sekte delo ploti.
Čim se telo podeli na sekte, ne može da se sastavi u telo spajanjem tih sekti. To stvara udruženje, a ne telo. Da li možeš da isečeš čoveka na komade, a onda ponovo da ga sastaviš od tih delova? Ne, nema više života. Isto tako, glupo je i besmisleno raskomadati telo Hristovo na stotine sekti, a onda ih ujediniti. Nemate telo, nego samo udruženje. Moramo da shvatimo pred Bogom da ne smemo da podelimo telo Hristovo na mnoge sekte. Ovo znamo: kada smo ujedinjeni imamo telo, kada nismo ujedinjeni onda smo samo udovi; između tela i udova nema neke povezujuće organizacije. Danas nam ekumenski pokret neće dati telo Hristovo. Daje nam džinovsko udruženje, ljudsku organizaciju – proizvod nemirne savesti.
Jedinsto treba održavati
Kako bi onda trebalo da održavamo jedinstvo? Moramo da odbacimo bilo kakvu organizaciju koja uključuje neverne, zato što to nije crkva. Moramo da napustimo sve sekte, jer dele telo Hristovo. I trebalo bi da se odreknemo svake asocijacije sa sektama, jer je to delo ploti.
Ako će da postoji crkva u nekom kraju, ona mora da bude isto toliko sveobuhvatna koliko i telo Hristovo. Mora da uključuje svu decu Božiju u toj lokalnosti – ni više ni manje. Da li će narod Božiji tako postupiti ili ne, odgovornost je na njemu. Ali oni koji žele da slede Gospoda moraju da budu verni. Ne smeju da imaju sektaške stavove. Osnovno pravilo crkve jeste da ne uključuje neverne niti da dozvoljava bilo kakvo udruženje u zamenu za telo. Mi stojimo na temelju tela Hristovog, jer to je okvir crkve. To je jedini put kojim Božija deca moraju svagda da idu.
Bog nas je postavio na ovo čisto tlo jedinstva na kome sva deca Božija moraju da se nađu. Šta ako neki neće da se sastaju sa nama? Ne usuđujemo se da na nešto polažemo lažno pravo; samo tvrdimo da stojimo na tlu tela Hristovog.
Bez oklevanja priznajemo da ima mnogo braće i sestara koji su u sektama, nacionalnim crkvama, i raznim udruženjima. Ako su verni Gospodu trebalo bi da se vrate kući i da stoje sa nama na ovom telovnom tlu. Vrata su im uvek otvorena. Ali, što se nas tiče, mi ne možemo, a da ne stojimo na tlu tela Hristovog.
Neki ljudi navode na misao da se crkva Božija ukinula i vrata se zatvorila zato što su mnoga Božija deca odlutala u razne denominacije. Međutim, naš je stav da deca Božija na zemlji nisu raštrkana i da vrata crkve ne mogu da se zatvore. Činimo sve što možemo da održavamo ovakvo svedočanstvo. Imamo dom u kome naš Otac, naš Gospod, i Sveti Duh zajedno žive sa nama. Bez obzira na to koliko nas je malo, zar prisustvo trojedinog Boga nije dovoljno?
Međutim da li bismo mogli da se hvalimo da imamo dom, a da ne marimo za braću koja odlutaju napolje? Kakav bi dom onda imali? Nešto drastično ne bi bilo u redu. Žalosno je i tužno ako makar samo ijedan brat ili sestra ostanu da lutaju po sektama. Postoje dva stava koje moramo da imamo: s jedne strane naš stav jeste da čuvamo i održavamo jedinstvo tela; s druge strane, naš stav je da budemo ponizni, a ne oholi. Dok stojimo na tlu jedinstva, ne možemo da se nadmemo i budemo zadovoljni što smo u svom domu. Zapamtite, ima ih mnogo koji lutaju napolju, a pripadaju ovom domu. Budimo ponizni i naučimo da se molimo. Neka im vrata uvek budu otvorena. Očekujmo da će se vratiti kući, bilo da ostanu ili na privremeno. Tlo doma mora da se održava. Nemojte tako ozbiljno da grešite i misleći da crkva danas ne postoji.
Temelj jedinstva je sud
Na kraju, neka braća i sestre zapamte ovo: jedinstvo tela nije samo jedinstvo hrišćana nego je i jedinstvo sa Bogom.
U Starom zavetu, vidimo da svaki put kada je Bog prisutan biće i suda. Prisustvo Božije je prisustvo zakona – stoga i prisustvo suda. Bog je svet. Kada On ne bi bio prisutan ne bi bilo ni suda. Ali da bismo sačuvali jedinstvo hrišćana, moramo da održavamo prisustvo Božije. Božije prisustvo donosi zakon i sud. Čim nešto nije u redu Bog tome sudi. Bez Božijeg prisustva, sve može da se toleriše; sa Božijim prisustvom nikakav greh ne ostaje neosuđen. Ako crkva toleriše greh, ne može nikada da održi jedinstvo.
1. Ostavite greh
Neka braća i sestre uvide kakav je temelj jedinstva. To je veoma jednostavno: jedinstvo se zasniva na odbacivanju greha. Danas su deca Božija veoma podeljena zbog mnoštva greha. Tamo gde su greh i zlo, tamo mora da dođe do odvajanja. Osnovna greška je u tome da se smatra da su strpljenje i popustljivost temelj jedinstva. Ne, Biblija nikada ne zastupa strpljenje ili popustljivost kao temelj jedinstva. Umesto toga ona tvrdi da se jedinstvo temelji na odbacivanju greha.
Ako ko želi da ima zajednicu sa Bogom, mora da hoda u svetlosti. Ako hodimo u svetlosti kao što je Bog u svetlosti, imamo zajednicu jedan s drugim (1. Jovan. 1:7). Možemo da kažemo da je zajednica temelj jedinstva, a zajednica se temelji na postupanju sa grehom i odbacivanju greha. Ako smo svi u Božijoj svetlosti, imamo zajednicu jedan s drugim; inače nema načina na koji bismo mogli da imamo zajednicu.
„Zato otidite od njih i odvojte se, govori Gospod, . . . pa ću vas primiti, i biću vam otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri, govori Gospod svedržitelj“ (2. Kor. 6:17-18). Bog temelji svoju zajednicu sa nama na izlaženju i odvajanju. Nemojte nikada da izgubite zajednicu sa Bogom, zbog toga što želite da zadobijete ljubav čoveka. Ovo je uzrok mnogih poraza.
2. Platite cenu
Da bismo postali sud za čast pred Bogom, moramo da se očistimo od nečasti. Neka svi koji priznaju ime Gospodnje ostave nepravednost. Ako se čovek očisti biće sud za čast. Kao sud za čast može da ide za pravednošću, verom, čašću i mirom sa onima koji prizivaju Gospoda iz čista srca. Samo su oni koji su potegli mačeve i rešili u svojim srcima da stoje na Božijoj strani i da ubiju svoju braću bili dostojni da budu Leviti (2. Moj. 32:25-29).
Da bi se održavalo jedinstvo, cena mora da se plati. Nemojte da zamišljate da jedinstvo može da se stvori većom ljubavlju ili većom popustljivošću. Ta mogućnost ne postoji, jer je temelj jedinstva odbacivanje greha. Sve što greši protiv jedinstva hrišćana mora da se odbaci. Hrišćani danas nisu jedno, ne zbog nedovoljne ljubavi, već zato što nisu u potpunosti sredili pitanje svoga greha. Danas ne manjka ljudsko strpljenje i ljubav, ali šta to vredi?
Bog je nekima danas otvorio oči da vide telo i obim crkve. Čim shvate jedinstvo vernih i oslobode se ropstva ljudskih privrženosti, slobodni su da idu i slede Gospoda. Nemojte kriviti ove koji su izišli; nego bolje krivite svoju malodušnost i nespremnost da iziđete. Oni vide zato što su spremni da ostave greh i nepravednost, spremni su da napuste nepoštenje, spremni su da se odreknu svojih prirodnih ljubavi, i spremni su da stoje na temelju tela Hristovog. Ne pokušavaju da vas okruže ljudskom ljubavlju; niti vam propovedaju jedinstvo. Danas ako si i ti spreman da platiš cenu da ostaviš nepravednost i da se odrekneš ljudske ljubavi, i ti ćeš videti telo Hristovo i bićeš jedno sa njima.
3. Poslušajte Boga
Koliko je nepravednosti i greha počinjeno protiv tela Hristovog! Kažem vam, ako je neko veran i poslušan Gospodu može da bude jedno sa svima koji vole Gospoda. Međutim, ako želi da održava neku drugu vrstu jedinstva, oskrnaviće se istom vrstom greha i nepravednosti koju drugi imaju.
Mnogi se žale da onima koji izlaze nedostaju strpljivost, ljubav i trpljenje. Činjenica je da upravo oni koji ne izlaze su ti kojima nedostaju strpljenje, ljubav i trpljenje. Nije da su srca onih koji izlaze otvrdnula već su srca onih koji ostaju manje odlučna.
Kada bi se sva braća i sestre podigli da osude greh, zajednica između hrišćana bi bila jedna. Kada bi svi poslušali Boga, uvideli bi šta je jedinstvo tela. Plot, sekte i podele bi se prirodno odbacile, i Božija deca bi bila jedno.
Znači, temelj jedinstva nije u podnošenju greha već u osuđivanju greha. Jedinstvo nije moguće između onih koji osuđuju i onih koji ne osuđuju. Ako neko traži jedinstvo sa Božijom decom, mora da osudi greh sa svom decom Božijom. Ako neki osuđuju greh, a neki ga ne osuđuju, zar može biti jedinstva? Ali dobro je osuditi greh. Ko osuđuje greh jedno je sa svima onima koji osuđuju greh. Neka se Gospod smiluje na onoga koji ne osuđuje greh da bi i on ustao da ga osudi. Jedinstvo je moguće samo van organizacija, metoda, sekti i udruženja. Samo je telo Hristovo obim jedinstva Božije dece.