„U početku beše Reč Božija, i ta Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. Ova beše u početku u Boga“ (Jovan 1:1-2). Ovo nesumnjivo ukazuje na to da je Sin Božiji ta reč; Hristos je reč. Otuda je služba reči služenje (posluživanje) Božijeg Sina. Služiti crkvi Božijom rečju znači služiti Sina Božijeg. Ako su sedam đakona u Delima 6 bili ti koji su služili oko trpeza, služitelji Božije reči su oni koji služe ljudima Božijom rečju. Ali ova reč je više od obične reči; to je Osoba, štaviše sam Hristos.
Neki mogu da služe samo biblijskim doktrinama. Oni nemaju načina da služe Gospoda Isusa zato što žive u oblasti slova. Njihova služba se završava istinama, dogmama i učenjima. To je izvan njihove sposobnosti da služe Hristu koji je iznad učenja. Ovo mnogima predstavlja problem – oni ne mogu da prenesu Hrista drugima. Pa ipak, pisana Božija reč je Hristos. Biblija je više od obične knjige na čijim stranicama se mogu pronaći određene dogme i učenja. Ako se Biblija odvoji od Hristove ličnosti, ona postaje mrtva knjiga. U jednoj oblasti to je samo knjiga, ali u drugoj oblasti to je sam Hristos. Onaj ko živi u prvoj oblasti, gledajući na Bibliju samo kao na knjigu, nije osposobljen da bude služitelj Božije reči. On može da služi samo dogmama, istinama i učenjima, on nije u stanju da služi Hrista.
Drugo
Pavlove reči su jasne: „Stoga mi od sada nikoga više (ne poznajemo) po telu; ako smo i znali Hrista po telu, sada ga više tako ne poznajemo“ (2. Kor. 5:16). Mi više ne poznajemo Hrista po telu, nego po Svetom Duhu. Drugim rečima, mi Ga ne poznajemo samo kao Isusa Nazarećanina – istorijski potvrđenog Isusa – nego Ga više poznajemo kao Hrista u Svetom Duhu. Trebalo bi da se setimo da oni koji su istorijski poznavali Isusa da Ga možda nisu poznavali kao Hrista. Tokom Svog boravka u telu na zemlji mnogi Jevreji su tvrdili da su Ga poznavali. „Nije li ovo drvodeljin sin?“ rekli su. „Ne zove li se njegova majka Marija i njegova braća Jakov, Josif, Simon i Juda? I nisu li njegove sestre sve kod nas?“ (Matej 13:55-56). Pretpostavljali su da su poznavajući njih poznavali Njega. Ali uviđamo da samog Njega nisu poznavali.
Bog je poslao Jovana Krstitelja. On je svedočio sledećim rečima: „Za mnom dolazi jači od mene, pred kim nisam dostojan da se sagnem i odrešim remena na obući njegovoj. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“ (Marko 1:7-8). Sagnuti se i odvezati remena na obući bio je vrlo ponižavajući posao. Za vreme Rimljana to je činio rob; kada je gospodar došao do vrata, rob bi kleknuo i odvezao remena na obući. Jovan je znao da je bio daleko manji od Onoga koji je došao posle njega. Ali iako je Jovan bio jasan u vezi sa ovim, on nije shvatao ko je došao posle njega. Nije znao da je Gospod Isus bio Onaj o kome je govorio. Jovan je bio Gospodnji rođak po telu. Mora da su se poznavali od detinjstva. Pa ipak, Jovan nije imao pojma da je Gospod Onaj koji će doći. „Ja ga ne bih prepoznao“, priznao je; „ali mi je rekao Onaj koji me je poslao da krštavam vodom: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i na njemu ostaje, to je onaj koji krštava Svetim Duhom’. I ja sam video i svedočim da je ovo Sin Božiji“ (Jovan 1:33-34, SSP). Kada je Gospod Isus bio kršten Sveti Duh je sišao i ostao je na Njemu; i po ovom znaku Jovan je shvatio da je Isus, njegov rođak od trideset godina, Sin Božiji. Iako je živeo toliko blizu Njega i bio blizak sa Njim, Jovan Ga nije poznavao. Tek nakon što mu je Sveti Duh otvorio oči, prepoznao je tog Isusa kao Onoga koji će doći. Otuda je moguće da ljudi žive sa Gospodom Isusom trideset godina, a da Ga stvarno ne poznaju. Trideset godina Jovan je bio u stalnom kontaktu sa Gospodom Isusom, pa ipak sve što je znao o Njemu to je bio samo njegov rođak – istorijski Isus, Onaj koji je živeo u Nazaretu. Nikada ranije nije znao da je taj Isus Nazarećanin Bog.
Gospod Isus je Bog, ali kada je išao tajno po zemlji ljudi Ga nisu prepoznali kao takvog. Potrebno je otkrivenje od Svetog Duha da bismo videli Isusa kao Sina Božijeg, kao Hrista. U istom duhu možemo da kažemo da je Biblija samo knjiga, iako možda značajnija od drugih u procenjivanju ljudi; ali kada Duh Božiji otvori oči ljudima, oni vide Bibliju kao Božije otkrivenje – Knjigu koja otkriva Božijeg Sina. Pošto je Isus Nazarećanin živi Sin Božiji, Sveto pismo Ga otkriva kao takvog. Ako ti je Biblija samo obična knjiga, ti ne poznaješ Božansku Reč. Ko ne poznaje Sin Božijeg, ne poznaje Isusa; a ko ne poznaje Sina Božijeg ne poznaje ni Bibliju. Suprotno tome, svako ko poznaje Isusa poznaje Ga kao Sina Božijeg; i svi koji poznaju Bibliju poznaju i Sina Božijeg kojeg je otkrila ta Biblija.
Ova knjiga, Biblija, otkriva Božijeg Sina, Hrista. To nije obična knjiga. Dok je Gospod Isus živeo na zemlji, njegovi savremenici su imali različite stavove i kritike o Njemu. Neki su rekli da je On Jeremija; drugi su rekli da je bio jedan od proroka. Neki su insistirali na tome da je On onaj prvi, dok su drugi tvrdili da je On onaj drugi. Zato je Gospod Isus upitao Svoje učenike: „A vi šta kažete, ko sam ja? Odgovori Simon Petar i reče: ‘ti si Hristos, Sin Boga živoga.’“ Šta je Gospod Isus rekao posle toga? „Blažen si, Simone, sine Jonin, jer ti to ne otkri telo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. I ja ti kažem da si Petar, i na toj steni sazidaću Crkvu svoju“ (Matej 16:15-18). Da bi se upoznao Gospod Isus, potrebno je nebesko otkrivenje, a ne mišljenje ljudi. Bez takvog otkrivenja ne može da bude ni crkve, jer je crkva izgrađena na tom temelju. Kada se vidi istorijski Isus kao Hristos, Sin Božiji to tada postaje temelj na kome je izgrađena crkva.
Neki će sa žaljenjem reći: „Avaj! Ja sam zakasnio zato što sam rođen dve hiljade godina kasnije. Da sam rođen pre dvadeset vekova, otišao bih u Jerusalim da svojim očima vidim Gospoda Isusa. Ja bih tada verovao u Njega, iako Jevreji nisu verovali u Njega kao u Sina Božijeg.“ Moramo odgovoriti na ovaj način: čak i da si svakodnevno živeo sa Njim, da si hodao sa Njim i radio sa Njim, možda Ga još uvek ne bi upoznao. Ti bi sigurno poznavao čoveka Isusa, ali ne bi prepoznao ko je On. Kada je Gospod Isus bio na zemlji, ljudi su imali mnoga mišljenja o Njemu. Shvatili su da se razlikuje od običnih ljudi, ali Ga nisu razumeli. Evo Onoga koga treba poznavati, a ne da se o Njemu pretpostavlja. Ali kako Ga neko može poznavati? Prvo i najvažnije, Bog mora da nas prosvetli da bismo uopšte mogli da vidimo da je Isus Nazarećanin Hristos, Sin Božiji.
Bez Božijeg otkrivenja, nema nikakve koristi makar i da se Gospod Isus sledi. Ljudi mogu da idu sa Njim do Kesarije, ali Ga još uvek ne poznaju. Ljudi mogu da budu sa Njim iz dana u dan, pa da Ga ipak ne prepoznaju. Da bismo prepoznali ko je On, potrebno je otkrivenje, jer se On ne može poznati posredstvom spoljašnje prisnosti. Otkrivenje, a ne puko znanje o Njemu, način je da Ga upoznamo. Potrebno ti je Božije otkrivenje, da ti On progovori, da te On navodi da vidiš, pre nego što budeš u stanju da upoznaš tog Čoveka da je On Hristos, Sin Božiji. Spoljašnje poznavanje ti ne pruža pravo znanje o Njemu.
Isto važi i za Bibliju, jer Božija reč nije samo osoba, nego je i knjiga. Božija reč je Biblija, kao i Isus Nazarećanin. Ako Bog mora da nam otvori oči da bismo videli Isusa Nazarećanina kao Božiju reč – Sina Božijeg, onda one moraju da nam budu otvorene i da bismo se upoznali sa Biblijom kao Božijom rečju i kao onu koja nam otkriva Božijeg Sina. Kao što Ga možda ne poznaje onaj koji se dugo poznavao sa Gospodom Isusom, tako i onaj ko je bio upoznat sa Biblijom putem mnogo godina proučavanja i istraživanja možda ipak neće poznavati tu knjigu. Božije otkrivenje je neophodno – živo je samo ono što je Bog otkrio.
U priči zabeleženoj u Marku 5. glavi o ženi koja je dvanaest godina krvarila, nalazimo da su se mnogi gurali oko Gospoda Isusa, ali Ga je dotakla samo jedna osoba. Ta žena se progurala kroz gomilu naroda, prišla Mu s leđa i dotakla Njegovu haljinu. Mislila je, „ako samo njegovu odeću dotaknem, (ozdraviću)“ (SSP). Ova žena je imala veru, a imala je i osećaj, zato što je osetila u svom telu da je izlečena od svoje bolesti. Naš Gospod je odmah upitao: „Ko mi dotače haljine?“ A Njegovi učenici su mu rekli: „Gledaš narod kako te tiska i govoriš: ko me dotače?“ Ali naš Gospod je znao i osetio taj dodir. U mnogima koji su se gurali oko Njega nije bilo nikakve promene. Samo je bila promenjena ona koja Ga je dotakla. Stoga nema nikakve koristi ako Gospod danas stoji pored tebe, a ti se samo guraš u gomili oko Njega. Isusa Nazarećanina ne upoznaješ tako što se nalaziš u gomili koja Ga okružuje. Onaj koji se svesnom verom dotakne Njegovih haljina, zna ko je On. On je Sin Božiji kao i Isus Nazarećanin. Avaj, mnogi se guraju oko Isusa spolja ne dotičući Sina Božijeg iznutra.
Na isti način, mnogi poseduju Bibliju, ali malo njih se dotiče Sina Božijeg. Dok je Gospod Isus bio na zemlji, mogao je da bude poznat u dve različite oblasti: u jednoj ljudi su Ga čuli kako govori, videli su Ga kako hoda, ali Ga uopšte nisu poznavali. U drugoj oblasti jedna jednostavna osoba dotakla je Njegovu odeću i bila je izlečena od svoje bolesti. Mnogi su Ga videli, ali je samo jedna osoba znala da je Bog u Isusu Nazarećaninu. Moramo da pazimo da ljudima ne objavljujemo samo Isusa Nazarećanina po telu; isto tako moramo da pazimo da ne iznosimo Bibliju samo kao knjigu. Kao što okupljanje oko Isusa Nazarećanina ne donosi olakšanje, tako i guranje oko Biblije ne proizvodi nikakav efekat. Neki su ipak prosvetljeni, pa u toj knjizi dotiču Sina Božijeg. Reči koje Gospod izgovara duh su i život su. Ako dotakneš ovo, dotičeš službu reči. Zadatak nije samo predstavljanje knjige ljudima, nego predstavljanje Sina Božijeg u Knjizi. Kada služitelj reči služi ljudima Božijom rečju, on istovremeno služi Božijeg Sina. Mi služimo Hrista.
Gospod Isus se približio dvojici učenika na putu za Emaus i hodao sa njima. Međusobno su razgovarali neko vreme. Gospod im je tumačio Pisma. Dok su se približavali selu, navaljivali su da Gospod Isus ostane sa njima, govoreći: „Ostani s nama, jer je veče blizu, a dan je već izmakao“ (Luka 24:29). Gospod je ušao da ostane s njima, i oni su Ga pozvali na večeru. Iako su dugo proveli sa Njim, ipak nisu uspeli da prepoznaju da je to bio Gospod Isus. Međutim, kada je uzeo hleb i blagoslovio ga, prelomio ga i dao im ga, oči su im se konačno otvorile i prepoznali su Ga.
Ovo dokazuje da ljudi mogu da hodaju i razgovaraju sa Njim, pa ipak da Ga ne poznaju. Gospod koga želimo da znamo mora da se upozna podrobnije od onoga što možemo da znamo o Njemu kada samo hodamo i razgovaramo sa Njim. Tek kada nam On otvori oči možemo da Ga prepoznamo. Možda ti je žao što nisi živeo kada je Gospod bio na zemlji. Ali, shvatimo da smo čak i bili tamo možda Ga uopšte ne bismo poznavali. Danas najmanji i najslabiji vernici mogu da poznaju Gospoda Isusa onoliko koliko je Petar poznavao Gospoda dok je bio sa Njim na zemlji. Zapamtimo da Gospod Isus koga su apostoli poznavali u svom duhu tada, da je On potpuno isti Onaj koga i mi poznajemo u svom duhu sada.
Osnovno pitanje je sledeće: kako možemo zaista da poznajemo Gospoda Isusa? On se spolja ne može prepoznati. Potrebno je Božije otkrivenje da nam otvori oči da bismo Ga videli i stoga zaista poznavali. Tu se nalazi odgovornost služitelja. Jer neko može da provede vreme u istraživanju Svetog pisma, učeći napamet njegove reči, i objašnjavajući njegova učenja tako da je sposoban da odgovori na bilo koje pitanje, pa ipak možda neće, čak ni u najmanjoj meri poznavati Sina Božijega. Još se čeka na dan kada će mu Bog otvoriti oči da bi video Sina Božijeg. Ono što naglašavamo to je da je Bog taj koji otvara naše oči da bismo videli Sina Božijeg i u Bibliji i u Isusu Nazarećaninu.
Ovo uopšte ne znači da je nevažna zemaljska služba Gospoda Isusa. Božije dete je svako ko veruje da je Isus Hristos. Ko ispoveda da je Isus Sin Božiji, taj je rođen od Boga. Nije dovoljno da samo vidimo Isusa kao Hrista, Sina Božijeg; mi moramo da Ga vidimo i u Bibliji. Niko ne može da razdvoji Hrista Sina Božijega od Isusa Nazarećanina; niti iko može da ispoveda da poznaje Hrista odbacivši Stari i Novi zavet. Jer upravo posredstvom Biblije Bog nam omogućava da upoznamo Njegovog Sina. Ipak, bez otkrivenja, puko proučavanje Biblije učiniće da razumemo samo učenja koja ona sadrži, a ne i Hrista koji se nalazi u njoj.
Dilema hrišćanstva nalazi se u ova dva potpuno suprotstavljena sveta. Da je bio oduzet spoljašnji svet a da je unutrašnji svet ostavljen sam, stvari bi tada bile veoma jednostavne. Ali evo spoljašnjeg sveta praćenog guranjem, kao i unutrašnjeg sveta praćenog dodirom. Neki se guraju, a neki dotiču. Vidimo li razliku? Guranje pripada jednoj oblasti, a dodirivanje pripada drugoj. Nikakve koristi nema u svetu guranja; samo su u svetu doticanja bolesti isceljene i problemi rešeni. U prvoj oblasti mogu da postoje osobe sa velikim znanjem koje ispovedaju da razumeju Bibliju, njene doktrine i učenja; ali u drugoj oblasti srećemo svetlost, otkrivenje i pomazanje Svetog Duha.
Braćo, da li ste svesni ova dva sveta? U prvom su književnici pisma; u drugom su služitelji Božije reči. Ono što propovedate mora da bude ono što zaista znate. Potrebno je da vas Bog dovede do mesta gde možete da dotaknete unutrašnji svet. U drugom svetu praćenog guranjem niko ne može da poznaje Gospoda Isusa a ni Bibliju. Samo svet dodira je delotvoran, jer je samo tu delotvorna Božija reč. Zanimljivo je primetiti da Gospod Isus uopšte nije bio svestan guranja, ali je bio svestan toga kada Ga je neko dotakao.
Uporedite dva brata. Jedan je običan vernik. Potpuno svestan svog neznanja i ništavila, on pristupa Bibliji sa strahom i trepetom; i prisustvo Gospodnje je sa njim, bacajući svetlost na stranice. Drugi brat živi u sasvim drugačijem svetu. On zna grčki, hebrejski, kao i engleski jezik. On je mnogo puta pročitao Bibliju i možda zapamtio brojne odlomke, ali ne doživljava nikakvu svetlost od Boga. On nije osposobljen da bude služitelj Božije reči. Najviše što može da uradi jeste da drugima prenese biblijsko znanje; nije u stanju da crkvi služi Hrista. Biblija je živa; ona je ličnost, štaviše Sin Božiji. Ako nisi dotakao tu živu reč, onda ništa od toga što sve znaš.
Treće
Dok je Gospod bio na zemlji, često je poučavao i mnogi su Ga slušali. Na primer, nakon što je poučio Jevreje lekciji o opraštanju, rekao je: „Saznaćete istinu, i istina će vas osloboditi“ (Jovan 8:32). Oni su odgovorili da su Avraamovi potomci i da nikada nikome nisu robovali. Gospod im je stoga odgovorio: „Zaista, zaista, kažem vam, da je svaki — ko greši — rob greha“ (Jovan 8:34). Jevreji možda jesu a možda nisu razumeli ove reči, ali svakako nisu mogli da poreknu da su ih čuli. Njihove uši nisu bile gluve, ali je Gospod Isus rekao neobičnu stvar o njima: „Ko je od Boga sluša reči Božije; zato vi ne slušate što niste od Boga“ (Jovan 8:47). Dakle, slušanje je više od toga da čujete glas. Neki čuju Božiju reč kao i glas, dok neki čuju samo glas, ali ne i Božiju reč. Ovo dvoje se vrlo razlikuje. Da si pitao Jevreje da li su čuli šta je Gospod Isus upravo rekao, nesumnjivo bi odgovorili potvrdno. Ipak, Gospod Isus je rekao da oni ništa nisu čuli jer nisu od Boga.
Ovo pitanje je veoma ozbiljna stvar. Božija reč nije nešto što ljudi čuju samo ako su prisutni. Fizičko prisustvo ne osigurava slušanje reči. Jevreji su bili prisutni i verovatno su čuli svaki slog onoga što je Gospod Isus rekao, ali On je kategorički poricao da su oni išta čuli. Slušanje o kojem On govori je drugačije vrste. Imamo dve vrste slušanja koja pripadaju različitim svetovima. Neko može da čuje reči ovog sveta, ali neće čuti reči drugog sveta. To predstavlja osnovni problem.
Mnogi možda čuju reči Biblije, ali ne čuju Božju reč. Oni kojima se Gospod obraćao nisu bili budale ili idioti ili gluvi; bili su sasvim spremni i sposobni da se raspravljaju sa Njim o Njegovim rečima. Ovo ne bi mogli da urade da nisu čuli ni razumeli. Pa ipak, Gospod Isus je insistirao na tome da svako „ko je od Boga sluša reči Božije; zato vi ne slušate što niste od Boga.“ Mnogi mogu da čuju glas iz jednog domena, ali ne čuju glas iz drugog domena. Oni razumeju svaku reč iz ove oblasti, ali ne uspevaju da u potpunosti shvate reč iz druge oblasti. Zašto oni ne čuju niti razumeju? Zato što nisu od Boga. Nešto u osnovi nije bilo u redu sa tim ljudima i zato nisu mogli da čuju. Gospod je objasnio: „Zašto ne razumete moga govora? Zato što ne možete da slušate moju reč“ (Jovan 8:43). Fizičke uši mogu da čuju samo fizičke reči, ono što pripada ovom svetu. Potrebna je druga vrsta uha da bi se čule reči koje pripadaju drugoj oblasti. Samo oni koji su od Boga mogu to da čuju.
Mnogi, čitajući Bibliju, mogu da čuju samo spoljašnja slova reči Gospoda Isusa, ali služitelj reči mora da čuje unutrašnju Božiju reč. Odlučno poričemo da svi oni koji imaju samo kontakt sa spoljašnjom ljuskom Biblije mogu da budu služitelji Božije reči. Božija reč dolazi danas tako što se otkrivenju dodaje otkrivenje. Samo otkrivenje nije dovoljno, jer je sama Biblija otkrivenje sa kojim treba da krenemo. Mora da postoji otkrivenje nakon Božijeg otkrivenja.
Shvatimo šta znači Božija reč. To znači da postoji reč iza reči, glas iza glasova i komunikacija iza slova. Njena osobenost je u tome što je nijedno prirodno uho ne može shvatiti. Da li misliš da čovek čuje reč Gospoda Isusa zato što je prirodno nadaren oštroumnošću i sposobnošću? Shvati da mu to omogućava samo da stupi u kontakt sa spoljašnjom ljuskom reči, sa fizičkom stranom Biblije. Božija reč pripada drugom svetu. Nju čuje onaj ko je od Boga. Stoga se pitanje sužava na samu osobu. Ako su moje fizičke uši gluve, ne mogu da čujem Gospodnje reči u fizičkom smislu; ali ako su moje duhovne uši oštećene, ne mogu da čujem Njegovu reč u duhovnom smislu. Kao što ja pripadam u dva sveta, tako i Njegova reč obuhvata dva sveta – jedan je fizički a drugi je duhovni. Reči koje čujem u fizičkom domenu dotiču samo fizičku stranu Njegovih reči. Možda sam čuo i razumeo, ali Gospod tvrdi da nisam ništa čuo. On ne želi da čujem samo reči, On želi da čujem i drugu reč. Desetine hiljada je možda čulo ono prvo, dok broj onih koji čuju ovo drugo je samo njih osam ili deset. Ovo je problem u pristupanju Bibliji, ljudi mogu da dotaknu spoljašnjost Biblije, a da ne dotiču Hrista iznutra, na isti način na koji su se neki fizički gurali oko Isusa, a da zapravo nisu dotakli Sina Božijeg. Mala je korist od toga ako samo dotaknemo Bibliju kao knjigu.
„Mi smo (od) Boga. Ko poznaje Boga sluša nas; ko nije (od) Boga ne sluša nas. Po tome poznajemo duha istine i duha prevare“ (1. Jovan. 4:6). Reč „slušati“ u ovom odlomku je ista grčka reč koja je u Jovanu 8:47 prevedena sa „čuti“. Jovan je iskreno izjavio da su on i oni sa njim bili sigurni da su od Boga, a samim tim i od istine. Ko je poznavao Boga slušao bi ih, a ko nije od Boga, ne bi ih slušao. Smisao apostola je nepogrešiv. Nije se čuo fizički glas čoveka. U to vreme Jovan je bio prilično star. Možda su se ljudi navikli na njegov glas. Bilo je prilično iznenađujuće to što je rekao da su ga čuli samo oni koji su poznavali Boga. Ovo ukazuje na to da li neko čuje ili ne čuje ne zavisi od fizičkih ušiju. Božija reč pripada drugoj oblasti. Ne poznaju Božiju reč svi koji su upoznati sa Biblijom; isto tako ne objavljuju Božiju reč svi oni koji mogu da propovedaju o Bibliji; niti primaju Božiju reč svi oni koji prihvataju Bibliju. Čovek mora da ima posebnu zajednicu sa Gospodom pre nego što bude u stanju da čuje Njegovu reč.
S tim u vezi postoje tri biblijska stiha iz Jovanovog evanđelja koji se mogu čitati zajedno. „Bog je duh, i koji mu se mole treba da se mole u duhu i istini“ (Jovan 4:24). „Što je rođeno od Duha — duh je“ (Jovan 3:6). „Reči koje sam vam ja rekao, duh su i život su“ (Jovan 6:63). Tri primera „duha“ koja se ovde pominju veoma su značajna. Bog je Duh, Gospodnje reči su duh, i ono što je rođeno od Duha je duh. Pošto su Gospodnje reči duh, potrebna je osoba sa duhom da ih shvati, jer samo oni slične prirode mogu da razumeju jedni druge. Spoljašnja reč je samo zvuk, nešto što se može čitati ili slušati i razumeti. Ali unutrašnja reč je duh, ono što se ne može čuti ušima niti razumeti razumom. Gospodnje reči su duh; stoga su van domašaja nečijeg razuma ili oštroumnosti za razumevanje ili objavljivanje. Samo onaj ko je rođen od Duha može da ih čuje. Čovek sa duhom mora iznova da nauči kako da sluša Božiju reč.
Braćo, da li sada shvatate apsolutnu neophodnost da spoljašnji čovek mora biti slomljen? Ukoliko spoljašnji čovek nije slomljen, niko ne može da služi kao služitelj Božije reči. Ovom spoljašnjem čoveku nedostaje ta osnovna zajednica sa Bogom. Nema nikakve koristi od nečije oštroumnosti, emocija, osećanja, misli ili razumevanja. (Kasnije ćemo videti kako sve ovo može da bude korisno, iako je to beskorisno u ovoj osnovnoj stvari primanja Božije reči). Božija reč je duh; stoga je Njegova reč delotvorna samo kada je aktivan čovečiji duh. Prepoznajmo ovo načelo: Bog je Duh i zato mu se treba klanjati u duhu; na sličan način je Božija reč duh, pa je zato treba primiti duhom.
„I pristupiše učenici i rekoše mu: zašto im govoriš u pričama? A on im odgovori i reče: vama je dano da saznate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano. Jer koji ima, daće mu se i obilovaće; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima. Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide i slušajući ne čuju niti razumeju. I ispunjava se na njima Isaijino proroštvo koje glasi: ‘Slušaćete i nećete razumeti, gledaćete i nećete videti. Jer je okorelo srce ovoga naroda, i ušima teško čuše, i oči svoje zatvoriše, da kako ne vide očima i ne čuju ušima i srcem ne razumeju i ne obrate se, i izlečim ih’“ (Matej 13:10-15).
Učenici su pitali Gospoda zašto je govorio narodu u pričama. Gospodnji odgovor je bio: „Vama je dano da saznate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.“ Zašto? Zato što se nešto dogodilo u prethodnom poglavlju; hulili su na Svetog Duha. Gospod je izgonio demone u sili Svetog Duha, ali oni među mnoštvom su tvrdili da je On isterao demone pomoću Veelzevula. Nazvali su Svetog Duha Veelzevul, što je značilo „kralj muva“. Zbog toga je Gospod Isus pribegao upotrebi priča u 13. poglavlju. Drugim rečima, odsada će čuti ali neće razumeti. Čuli su za setvu, ali nisu znali šta je posejano. Čuli su za korov koji je zasadio neprijatelj, ali nisu mogli da shvate šta je to korov. Čuli su za mrežu bačenu u more, ali su bili u nedoumici šta znači bacanje mreže. Iako su čuli za ženu koja pomeša kvasac u tri mere brašna, bili su očigledno zbunjeni šta je Gospod zapravo hteo time da kaže. Sve su čuli, ali ništa nisu razumeli. Nakon što su Jevreji pohulili na Svetog Duha, počeli su da slušaju mnoge priče.
Danas koristimo priče da bi ljudi nešto razumeli, ali Gospod Isus im je uskratio razumevanje koristeći priče. Gospod je namerno koristio priče da bi im omogućio da čuju spoljašnje reči, a da ih ne uvodi u tajne njihovog unutrašnjeg značenja. U današnje vreme mnogi čitaju Bibliju na isti način kao što su to činili Jevreji u ono vreme kada su slušali priče. Sve što znaju to je sejanje, dobra zemlja, trnje, kamenito tlo, trideset, šezdeset i stostruko. Oni su nesumnjivo čuli reči, iako gotovo ništa nisu shvatili. Videli su spoljašnje elemente, a uopšte nisu videli unutrašnju stvarnost.
Četvrto
Šta je služba reči? Ona se dotiče onoga što se krije iza priča ili reči što se može videti samo kada je čovek ispravan pred Bogom. Ako su ljudska srca otupela ona prirodno ne mogu da čuju. Otupelo srce dovodi do zatvorenih očiju i teških ušiju. Današnji problem ne proističe iz oskudice Božije reči; nego radije zbog nerazumevanja Božije dece. Koliko samo pogrešno ljudi shvataju priče i spoljašnje reči kao Božiju reč! Braćo, ne znači da čovek koji dotiče Bibliju mora obavezno da dotiče i Božiju reč. Činjenica je da treba dotaknuti Bibliju da bi se dotakla Božija reč. Ali samo doticanje Biblije nije dovoljno. Trebalo bi da zamolimo Gospoda sledeće: „O Gospode, daj mi da vidim Tvoju reč iza reči; daj da vidim Tvoju svetlost u svetlosti; i daj mi da primim otkrivenje u Tvom otkrivenju.“ Ako ne dotaknemo ono što se krije iza, onda će naše reči imati malo toga što bi mogle da ponude ljudima, zato što nećemo moći da im objavimo Hrista.
Gospod se ne može upoznati samo razumevanjem istine biblijskog učenja; On se može upoznati kada vidite svetlost Njegovog lica. Zato što poznajete Gospoda, zato poznajete i Bibliju kao Božiju reč. Ovo je jedini način da se crkva snabde Hristom. Nakon što si video Hrista, lako ćeš pronaći Njegov dati aspekt u Bibliji. Otuda je rečeno, i istinito rečeno, da nema stranice u Bibliji koja ne govori o Hristu. Da, kada Ga poznajete, sve u Bibliji postaje živo.
Dakle, radi se o tome da li imaš ili nemaš Hristovo otkrivenje. Ako imaš Hristovo otkrivenje, biblijsko znanje će ojačati tvoje razumevanje Njega. Bez tog otkrivenja, Biblija i Gospod ostaju dve različite i odvojene celine. Ti možeš da opskrbiš crkvu Biblijom, ali nisi u mogućnosti da opskrbiš Hrista crkvi. Kako snabdevamo crkvu Hristom? Predstavljanjem nečega od Njega što odgovara svakom delu Svetog pisma koje koristiš. Ti ne koristiš samo biblijske izraze i reči, nego zapravo daješ Hrista crkvi. O, uzaludno je samo puko proučavanje i izlaganje Svetog pisma! Nemoj nikada da zaboraviš da je pomaganje drugima da upoznaju Bibliju i pomaganje drugima da upoznaju Hrista dve različite stvari.
Služba Božije reči mora da bude krajnje subjektivna, nešto što dolazi iz čovekovog iskustva. Objektivan način tumačenja Biblije onako kako je napisana ne može se smatrati službom reči. Svaki služitelj reči mora da bude osoba sa otkrivenjem, odnosno da nešto vidi subjektivno. Nakon što je primio otkrivenje i video nešto iznutra on može, zasnivajući svoju reč na Bibliji, da drugima propoveda Hrista. Govoriti u skladu sa Biblijom i govoriti u skladu sa Hristom dve su potpuno različite stvari. Mnogi trenutno propovedaju o Bibliji: neki je objašnjavaju u skladu sa slovom, dok je neki objašnjavaju u skladu sa Hristom. Oni koji su u stanju da opskrbe druge Hristom koji im je otkriven jesu oni koji su primili otkrivenje od Boga i našli ono što odgovara Svetom pismu.
Mi priznajemo korisnost mnogih ekspozicijskih poruka – posebno za one koji su imali malo iskustva – jer nas takve poruke mogu izbaviti od grešaka i poteškoća. Ali snaga i izvrsnost službe ne mogu da se pronađu u takvom izlaganju. Oni treba da se vide u osobi koja, poznavajući Gospoda i birajući odgovarajuću reč u Bibliji, snabdeva crkvu Hristom.
Shodno tome, od služitelja Božije reči se zahteva osnovno znanje o Hristu. Često ćeš možda nešto znati iznutra pred Gospodom pre nego što to saznaš u Bibliji. Potrebno je vreme da to nađeš u Bibliji; ali kada se to desi znaš da će reč biti oslobođena, jer je Hristos postao reč. Može da prođe nekoliko dana ili čak i godinu ili dve pre nego što je vidiš u Knjizi. Tada ćeš reći: „O, to sam naučio pred Gospodom tog i tog dana.“ Jedan za drugim odlomci počinju da ti dolaze – Hristos koga poznaješ u otkrivenju postepeno postaje reč. Siguran si da Gospod želi da služiš tu reč i On će po Svom proviđenju odrediti vreme i priliku da je objaviš. I tako će reč koju propovedaš postati Hristos u drugima. Ovo je služba reči u nama.
Hristos koga poznajemo u otkrivenju postepeno postaje reč u nama. Pronašli smo Ga u Bibliji, možda u jednom, dva, ili pak u devet ili deset različitih odlomaka. Mi postepeno sagledavamo Hristovu stvarnost u reči, i tako smo u stanju da Ga prenesemo zajedno sa rečju. Po Božijoj milosti, oni ljudi koji prime takvu reč otkriće da Sveti Duh deluje u njima da preobrazi reč u Hrista u njima. Ovo se naziva Hristovom opskrbom, to jest Hristos je snabdevan posredstvom reči Biblije; i ljudi Ga primaju kada prime tu reč. Ovo čini osnovu za celokupnu službu reči.
Braćo, trebalo bi da prepoznate razliku koja u velikoj meri postoji između unutrašnjeg i spoljašnjeg načina službe. Reč je važna za služitelja, ali ova reč mora da bude nešto što vidite pred Bogom, nešto što srećete u Hristu. Tek tada će ova Knjiga biti raspirena u živu reč. Ako je Knjiga sve ono što vidiš, najbolje što možeš da uradiš je da daš izvesnu ekspozicijsku propoved – ali nemaš reč od Boga. Iako ovo može da pomogne nekima da ponešto shvate, to ipak nije ono što bi dovelo ljude Gospodu. Možeš da pripomogneš istini, ali ne možeš da dovedeš druge do životvornog poznanja Gospoda.
Zbog toga moramo da znamo šta je Božija reč, kako da je dotaknemo i kako da je služimo. Moramo da platimo cenu da ne dozvolimo da nam srca otupe, da nam uši budu teške ili da nam oči budu zatvorene. Moramo zaista da vidimo Boga da bismo mogli da čujemo i slušamo, vidimo i shvatamo. Moramo da dodirnemo i spoljašnji i unutrašnji svet reči, jer samo tako postepeno postajemo korisno oruđe u Božijoj ruci. Neka nam Bog bude milostiv, omogućujući nam da vidimo da kao što je Isus Nazarećanin Hristos, da je tako i napisana Božija reč Hristos; da kao što je Čovek u telu Hristos, da je tako i Biblija Hristos. I utelovljeni Sin Božiji i štampano Sveto pismo jesu Božija reč.
Služba se otvara za one koji dotiču unutrašnjost kao i spoljašnjost reči. Iako mogu da prime u sebe Bibliju putem pamćenja, svi oni koji ne poznaju Hrista nisu osposobljeni da budu služitelji reči. Zato moramo da padnemo pred Bogom i da tražimo Njegovo otkrivenje. Samo na taj način će reči koje izgovorimo izazvati druge ljude da na sličan način padaju pred Njim. Ovo nije pitanje stepena, nego pitanje vrste. Mnogi služitelji nemaju odgovarajuću vrstu službe. Ako nam Bog bude milostiv, mi ćemo početi iznova u službi. Dotaknućemo Bibliju putem poznanja Gospoda i tako ćemo biti služitelji Njegove reči.