Videh zatim kako su požurili napred, dok ih je Neznalica polako pratio. Onda Hrišćanin reče svome drugu:
– Mnogo mi je žao ovoga čoveka, jer će naposletku loše proći.
– Nažalost ima ih mnogo u našem gradu koji su u njegovom položaju; čitave porodice i čitave ulice, sve sami poklonici.[603] A kad ih je toliko u našem mestu, koliko ih je tek tamo gde se on rodio – reče Nadoljub.
– Reč Božija kaže: „Zaslepio im je oči, i okamenio je njihova srca, da ne vide očima, i ne razumeju srcem, i ne obrate se – i ne izlečim ih.“[604] Ali sad kad smo sami, šta ti misliš o takvim ljudima? Zar oni nikad nisu pokarani za greh? Da li ih je ikada strah od položaja u kome se nalaze?
– Bolje ti sada odgovori na ta pitanja jer si stariji – reče Nadoljub.
– Meni se čini da nekad jesu – reče Hrišćanin; – pošto su po prirodi neznalice, ne razumeju da takvo karanje vodi na dobro; zato pokušavaju svom silom da ga uguše, te nastavljaju da se hvale svojim sopstvenim putevima.
– I ja verujem kao i ti da strah vodi ljude na dobro i da ih podstiče da krenu na ovakvo putovanje – složi se Nadoljub.
– Svakako – dodade Hrišćanin – samo ako je to pravi strah, jer Reč Božija kaže: „Početak mudrosti je strah Gospodnji.“[605]
– Kako bi ti opisao pravi strah?
– Pravi strah se poznaje po sledećem:
1. On počinje time što u duši pobuđuje spasonosna ubeđenja o grehu,
2. Goni dušu da se čvrsto drži Hrista radi spasenja,
3. Budi i podržava u duši veliko poštovanje prema Bogu, Njegovoj Reči i Njegovim putevima, te je čini osetljivom; boji se da skrene na levo ili na desno ili na bilo šta što bi Boga obesčastilo, poremetilo, uništilo unutrašnji mir, ožalostilo Duha ili dalo neprijatelju povoda da govori prekorno.
– Dobro si to rekao – Reče Nadoljub. – Ja verujem da si istinu govorio. Nego da li smo sada već izišli iz Začarane zemlje?
– Zašto? Da li ti je dosadio ovakav razgovor?
– Nije, nego bih hteo da znam gde smo.
– Ostalo nam je još samo malo da pređemo – reče Hrišćanin. – Ali vratimo se na našu temu. Neznalice ne znaju da su ta ubeđenja koja uteruju strah namenjena za njihovo dobro i zato pokušavaju da ih uguše.
– Kako pokušavaju da ih uguše? – upita Nadoljub.
Hrišćanin mu na to iznese sledeće odgovore:
– 1. Misle da taj strah dolazi od đavola (kada u stvari potiče od Boga) i misleći tako, protive mu se kao nečemu što će da ih upropasti.
2. Misle da takva strahovanja kvare njihovu veru kad je u stvari jadni ljudi uopšte i nemaju, te zato otvrdnjavaju svoja srca.
3. Smatraju da ne treba da se plaše, pa se prave da su puni poverenja.
4. Vide da ih takva strahovanja odvlače od njihove žalosne samosvetosti[606] i zato im se protive svim silama.
– Znam i ja nešto o tome – reče Nadoljub – jer sam tako i sam radio dok nisam sebe upoznao.[607]
– Dobro, ostavimo za sada našeg suseda Neznalicu i pređimo na neki drugi korisniji razgovor – predloži Hrišćanin.
– Drage volje, ali ti počni.
– Hoću – poče Hrišćanin. – Da li si poznavao pre jedno deset godina nekog Privremenika iz tvog kraja koji je onda bio istaknuti čovek u religiji?
– Kako da ne! Stanovao je u Bezblagodatniku, jednom gradu blizu Poštenja, i bio je sused nekog Vratiše Pišmanovića – odgovori Nadoljub.
– Tačno! – reče Hrišćanin. – Stanovali su u istoj kući. Taj se jednom probudio. Verujem da je onda imao neko shvatanje o grehu i plati koja čeka grešnika.
– I ja tako mislim, jer moja kuća nije bila mnogo daleko od njegove – dodade Nadoljub. – Često je svraćao kod mene i mnogo je suza prolio. Bilo mi ga je veoma žao i nisam bio sasvim bez nade za njega, ali vidi se da nije veran svaki koji viče: „Gospode, Gospode!“
– Jednom mi je rekao kako je rešio da pođe na pokloničko putovanje kao što mi sada idemo, ali se upoznao sa nekim Samospasom i nije mi više dolazio[608] – reče Hrišćanin.
Zašto neki odstupaju
– Kad već razgovaramo o njemu, hajde malo da ispitamo razloge zašto on i drugi tako odstupaju.
– To bi možda bilo korisno – reče Hrišćanin. – Nego sada ti počni!
– Dobro! Po mom mišljenju ima četiri razloga:
1. Iako se savest takvih ljudi probudi, duh im se ne promeni. Dakle kad osećanje krivice oslabi, ono što ih je nateralo na pobožnost prestane, pa se vraćaju na svoje stare puteve, kao i pas kada mu se ogadi ono što je pojeo, pa povrati. On to ne čini od svoje slobodne volje (ako može da se kaže da pas ima slobodnu volju) nego zato što mu smeta u stomaku, ali kad mu prođe muka, i stomak mu se smiri, ne gadi mu se da ponovo pojede ono što je izbljuvao. Zato piše: „Vratio se pas na svoju bljuvotinu.“[609] Tako se i ti ljudi zagreju za nebo samo zbog straha od muka u paklu, a kada se taj strah ohladi i njihove želje za nebom i srećom se ohlade, vraćaju se na svoje stare puteve.[610]
2. Njima gospodari ropski strah od ljudi. „Strašiv čovek meće sebi zamku.“[611] Tako da izgleda da su vatreni za nebo kada im je plamen pakla pred očima. Ali kada ih malo prođe strah, promene misli. Misle da je dobro biti mudar, ali da ne treba rizikovati (ne znaju ni sami šta) da izgube sve ili dovedu sebe u nepotrebne nevolje, te ponovo padaju u svet.[612]
3. Smeta im sramota koja prati veru. Ponosni su i oholi, a vera je u njihovim očima niska i prezrena, tako da kad izgube osećanje pakla i gneva koji dolazi, ponovo se vraćaju na stari put.[613]
4. Teško im je da razmišljaju o svojoj krivici i o strahu. Ne vole da gledaju propast pre nego što im se približi. Kada bi je videli možda bi pribegli tamo gde beže pravedni i nalaze sigurnost; pošto se klone misli o krivici i užasu, kao što sam već rekao, kad se jednom oslobode osećanja straha i Božijeg gneva koji se upravo budio u njima, otvrdnu svoja srca i biraju puteve koji će ih još više otvrdnuti.
– Pogodio si u metu – reče Hrišćanin – jer je glavni razlog u tome što im se nisu promenile misli i volja.[614] Zato su kao lopov koji stoji pred sudijom, sav drhti od straha, i reklo bi se da se iskreno kaje, ali njega samo plaši to što bi mogao da ode u zatvor. Oseća neku odvratnost prema svom zločinu, i to se jasno vidi, ali kad bi ga pustili, ipak bi ostao lopov. Međutim kad bi mu se promenile misli, drukčije bi se ponašao.
– Eto, ja sam tebi pokazao zašto otpadaju, a ti sada meni pokaži kako oni to čine.
– Hoću, vrlo rado! – reče Hrišćanin.
1. Odvlače svoje misli koliko god mogu od sećanja na Boga, smrt i sud koji dolazi.
2. Zatim postepeno ostavljaju svoje lične dužnosti kao što su tajna molitve, obuzdavanje svojih strasti, pokajanje od greha, itd.
3. Zatim izbegavaju zajednicu živih i vatrenih hrišćana.
4. Postaju hladni prema verskim dužnostima kao što su slušanje, čitanje, pobožni razgovori, itd.
5. Zatim počinju da traže zamerke u pobožnim ljudima i to zato da bi imali razloga da ostave veru (što su otkrili neku manu u ovima).
6. Zatim počinju da se druže sa telesnim i razuzdanim ljudima.
7. Zatim se tajno upuštaju u telesne i grešne razgovore i raduju se kad nađu takve stvari u onima koji se računaju u poštene, da bi našli podršku onome što sami čine.
8. Posle toga počinju otvoreno da čine male grehe.
9. Zatim, kad im srce sasvim otvrdne, pokažu se kakvi su. I tako bačeni natrag u bezdan žalosti, zauvek propadaju u svojim zabludama, ukoliko se ne spasu čudom milosti.[615]
Zar i putnika? Zaista ima mnogo takvih koji bi rado došli u nebo, i već su pošli na put ali nisu upoznali Gospoda Isusa, jer nisu ušli kroz uska vrata nanovo rođenja. Zato ne znaju ono što verni znaju, jer oni imaju pomazanje od Svetoga i sve znaju (1. Jovan. 2:20). Mogu radosno da svedoče: „Mi znamo da smo prešli iz smrti u život“ (1. Jovan. 3:14). „Znamo da ćemo – kad se on pokaže – biti njemu slični. Jer ćemo ga gledati onakvog kakav je“ (1. Jovan. 3:2). „Znamo da smo od Boga, a sav svet je u vlasti nečastivoga. Znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razum da poznajemo Istinitoga; mi i jesmo u Istinitome, u Sinu njegovom Isusu Hristu. On je istiniti Bog i život večni“ (1. Jovan. 5:19-20). „I znate da se on javio da ukloni grehe. . . i kad znamo da nas sluša kad što molimo, znamo da stvarno imamo ono što smo od njega iskali“ (1. Jovan. 3:5; 5:15). „A znamo da Bog sve pomaže na dobro onima koji ga ljube, koji su po njegovoj odluci pozvani“ (Rim. 8:28). „Jer znam u koga sam se uzdao, i uveren sam da je on kadar sačuvati do onoga dana dobro koje je meni povereno“ (2. Tim. 1:12). To su neki događaji koji su se ispunili „među nama“ (Luka 1:1). Da li znaš te događaje? Da li su oni stvarnost za tebe? Ili si samo formalni putnik?
Čuvaj se da ti srce ne odrveni prema karanju i sudu. Nastoj da tvoje mekano srce nikad ne otvrdne. Strah Gospodnji je bilo duše. Kucanje bila je najbolji znak života. I najslabije kucanje bila je znak da još ima života. Kada bilo prestaje da kuca znači da preti opasnost od smrti. Psalmisti Davidu i apostolu Petru je za trenutak zastalo i šta bi bilo sa njima da ih nebeski lekar nije izlečio? (Priče 9:10, Priče 1:7; Jov 28:28; Ps. 111:10).
Najveći neprijatelj našeg spasenja je samopravednost i samosvetost. Kako je to teško odbaciti! Onaj koji oblači svoje srce u ličnu pravednost i pobožnost, teško može da uvidi svoj greh i svoju izopačenost. Kako će njemu biti strašno kad se probudi i vidi da je pred Gospodnjim očima sve otkriveno. Proći će svako ukrašavanje, a stvarnost će se pokazati u svoj strašnoj nečistoti. Prestani sa tom prevarom. Nemoj da misliš da odelo tvoje pobožne pravednosti može da te uvede na svadbu Jagnjetovu. Samo je Njegova pravednost i svetost odelo u kome možeš da opstaneš pred Njim. Dozvoli da ti On svuče prljave haljine tvoje pravednosti i da te obuče u nove haljine svoje svetosti; da ti oduzme bezakonje i da pokrije tvoj greh. Zah. 3:4; Ps. 32:1..
Mi smo svi po prirodi izgubljena deca. Naše prirodno stanje je zlo i pokvarenost, tim više što na dnu srca drema stariji brat – samopravednost, koji se odmah probudi kada se setimo svoga greha i vidimo drugog bednika u njegovim gresima. Kako nam je srce oholo, kad vidimo nekoga u bednijem stanju od sebe! Duboko razumevanje greha je kad srce može da kaže u žalosti: „Ja sam grešnik, izgubljeni sin.“ Ali je još veće shvatanje kad grešnik uvidi pokvarenost svoga srca i iskreno kaže: „Ja sam Farisej.“ Budimo dakle ljubazni i milostivi prema onima koji su samopravedni, jer znamo da je Gospod morao i nama da skine to odelo samopravednosti, pre nego što nas je obukao u svoju pravednost.
Samospas predstavlja veliki broj ljudi koji odbacuju milost, a hoće da se spasu svojom silom, dobrotom, znanjem, odricanjem, suzama, itd. Kakvi su ti ljudi koji traže spasenje na taj način? To su pristalice morala kao što je bio Tolstoj i njegovi sledbenici, tu su teozofi i budisti i spiritisti, svi oni koji pokušavaju da se opravdaju delima zakona i da budu primljeni od Boga. Ko ide tim putem, otuđuje se od Isusovih vernih sledbenika, od onih koji zavise jedino od svog Spasitelja, te idu svojim putem.
Mnogi su bili probuđeni ali nisu ustrajali. Zašto? Zato što se nisu dobro utvrdili. Na raspolaganju im je bilo vreme milosti; Gospod im je bio blizu, uzdisali su i plakali ali nisu to ozbiljno prihvatili, te nisu ušli. Neko vreme su imali unutarnje osećanje i neki strah u srcu, ali to se sve više gubilo i najzad su se vratili na stari način života, i to sedam puta gore nego ranije. Ne daj se zadržavati, i nemoj odlagati. Zovi Gospoda kao žena Hananejka i kao slepci kod Jerihona i ne daj se ničim zadržati. Ako se budeš zadržavao vreme milosti bi moglo zauvek proći, a tebi ostati samo strašna sudbina. Isus te zove – dođi! On te privlači, priđi Mu sada. Nemoj da budeš mlitav hrišćanin.
Satana govori: „Ima još vremena! Još nije tako loše. Ne treba da se bojiš i plašiš.“ Mnogi su se tako uspavali i misleći na druge stvari zaboravili na Gospoda koji ih je zvao.
Mnogi bi možda mogli da se obrate samo kad ne bi morali da prime porugu od sveta. Za vreme slobode i slave mnogi su se priključili vernima, što inače za vreme progonstva ne bi nikako hteli da učine. Zato je uvek bilo, i uvek će biti, malo onih koji odista slede Gospoda, a mnogo onih koji preziru krst Gospoda Spasitelja. Nositi krst oko vrata, to je časno, a nositi svakodnevni krst na ramenima, to je sramotno i zato mnogi u svetu više vole njegovu čast od sramote golgotskog krsta i Božije časti.
U nepromenjenom srcu i volji, sve je zlo. Pas bi morao da promeni svoje srce i narav da se ne bi više vraćao na svoju bljuvotinu. Umivena svinja bi morala da postane čista ovca, da se više ne bi vraćala u blato. A grešnik, ako neće da se vraća u svoje pređašnje grehe mora da postane dete Božije, novo stvorenje. Mora nanovo da se rodi. Ako se to ne desi, uzalud je svaki popravak i spoljašnje čišćenje, jer će u svoje vreme ustati stara narav i pokazati u svojoj sili kakva u stvari jeste. Zato se vidi da se mnogi uplaše i traže spasenje, ali kad nestane tog straha, vraćaju se na stare staze svoga života i ostaju ono što su i pre bili.
Bezdan greha! Otpadanje se ne dešava naglo već postepeno. Najpre počinje u dubini srca. Niko to ne zna, ali se vremenom pokaže u svoj otvorenosti i drskosti. Dobro razmatraj te korake koji su ovde naznačeni i pazi da nisi već učinio jedan od njih. Bez pravog obraćenja pokazaće se pre ili kasnije da si samo formalni putnik. Samo oni koji su Njegove ovce imaju pod sobom silno rame večnosti. Jesi li Njegova ovca? Ako jesi, „čuvaj srce svoje, jer iz njega izlazi život“ (Priče 4:23).